Gloria Lujanović: Stranci snose odgovornost za kaos u BiH u pravednijem svijetu sudilo bi se visokim predstavnicima

Nakon uspješnog prvijenca, romana-poeme “Otac” iz 2023., Gloria Lujanović u novoj knjizi “Srce zemlje” (OceanMore, HNK Mostar) daje glas zaboravljenima, hrvatskim žrtvama rata u Srednjoj Bosni. Rođena u Novom Travniku 1993., studirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru i radila kao novinarka za nekoliko medija u BiH. Lujanović je dala intervju zagrebačkom Jutarnjem listu

‘Srce zemlje‘ podijeljeno je u tri dijela koja prate zasebni vizuali – dio je tiskan na bijelom, dio na tamnosivom, gotovo crnom papiru, a na samom kraju knjige su pjesme. Iza svakog dijela stoji jaka priča – možete li ih ukratko objasniti?

– Za takav koncept zaslužne su dizajnerice Narcisa Vukojević i Lana Cavar. One su knjigu tako ukomponirale i dale joj neobičan ritam. Nastojala sam da u njoj, osim ispovjedne proze i poezije, budu i određene činjenice koje su hrvatskoj javnosti uglavnom nepoznate. Činjenice su napisane u fusnotama, a odnose se na konkretne ljude, mjesta i događaje. Malo tko danas u Hrvatskoj zna koliko je Hrvata do rata živjelo u Travniku, kako je zapravo crkva u Novoj Biloj postala bolnica, a da ne govorim o sudbinama konkretnih ljudi, poput Sarafine Lauš koja je u jednom danu izgubila trojicu sinova i muža. Zato su fusnote pomalo zamračene jer je i istina zamračena.

Što stoji iza samog naslova? Što je za vas srce zemlje, ne samo BiH, nego i bilo koje druge u svijetu?

– Nisam sigurna da uopće imam odgovor na to pitanje, ali želim vjerovati da je srce zemlje velika kolektivna rana, zajednička patnja i bol. Sumnjam da postoji bilo koja zemlja u svijetu koja nema takvu ranu. I nije to samo rana koja ostaje nakon ratova, nego rana koja nastaje i zbog drugih okolnosti, poput siromaštva, gladi, nekih velikih bolesti. Srce zemlje moglo bi biti ta rana i način na koji se prema njoj odnosimo, kako je doživljavamo, liječimo. Iz te rane možemo crpiti snagu, hrabrost, empatiju, pa i ljubav. Nama je to 1993., godina koja se neprestano vraća. Uostalom, kršćanstvo je zasnovano na toj ideji – ljubav proizišla iz patnje, snaga proizašla iz boli.

Na početku knjige kažete da vaša rodna Lašvanska dolina pamti i(li) razlikuje vrijeme prije rata i poslije njega. Kao dijete rođeno 1993., vi ono prije zapravo poznajete samo iz priča. Koliko je teška ta spoznaja o (pre)dubokim razlikama koje su trajno obilježile živote stanovnika tog područja?

– Ta je spoznaja u moj život došla vrlo rano jer sam odrasla u gradu čiji je život organiziran tako da Hrvati žive u jednom, a Bošnjaci u drugom dijelu grada. Došla je onoga trenutka kad sam shvatila da mi ne navijamo za nogometnu reprezentaciju BiH, nego Hrvatske. U mojoj obitelji o ratu se nikad nije govorilo i to je ono što mi je smetalo jer o našoj povijesti i prošlosti nisam znala ništa. Čak ni kad sam došla u dvadesete, kad mi se to moglo ispričati. Te razlike same po sebi možda nisu opterećenje, ali jesu njihovi slojevi i kompleksnost odnosa koje sadržavaju. U zemlji poput BiH one mogu postati komparativna prednost, samo kad bi se to htjelo.

U knjizi ste se potpuno ogoljeli. Potresna je priča o vašem rođenju usred rata, a poslije i priča o crkvi-bolnici u Novoj Biloj. Koliko je psihički teško i izazovno bilo pisati knjigu? Teško je mirno zaspati poslije čitanja…

– Bilo je teško i naporno. Imam osjećaj da mi je ova knjiga oduzela dosta života. Nakon dolaska u Zagreb prestala sam se, preko noći, baviti ovim temama i onda mi je taj proces povratka bio jako emotivan i tjeskoban. Kao da sam ponovno proživjela te svoje prve susrete sa žrtvama rata i sve te teške riječi koje su izgovarale. Trebalo je opet saslušati tu kolektivnu tragediju i još jednom pogledati u oči toj nepravdi. Nepravda, to je bilo najteže.

Tema koju obrađujete – žrtve hrvatske nacionalnosti koje su ostale zaboravljene, koje do dandanas nisu dočekale pravdu, ožalošćene i traumatizirane obitelji koje su ostale iza njih – prati vas od vrlo mladih dana kad ste počeli novinarsku karijeru. Odakle želja-potreba da se posvetite baš tome?

– Užasno mi smeta kad mi se za nešto ne da objašnjenje. Moji roditelji nikad nisu htjeli objasniti, čak ni kad sam ih poslije kao novinarka pitala kako je bilo, gdje su bili, kako smo se mi, umjesto u Travniku, našli u Novom Travniku. U školi smo bili izbjeglička djeca i ratna generacija, tako su nas zvali. U jednom trenutku osvijestila sam da je u mojem razredu, od nas 28, njih čak 14 bilo bez oca. I da su oni na more išli na Jakljan. Mene je zanimalo zašto mi ne idemo tamo ljetovati, a moja je mama govorila da se to mora rezervirati. Poslije sam shvatila da su na Jakljan išla djeca čiji su očevi poginuli u ratu i da je to organizirala i financirala Crkva u Hrvatskoj. Kad sam bila djevojčica, u našem kvartu nije bilo djece bošnjačke nacionalnosti i u nekom trenutku jedna obitelj vratila se u svoj stan. Jedan hrvatski gardist tad nam je rekao da ih ni slučajno ne smijemo izazivati i rugati im se, nego da svi moramo biti fini prema njima. Otišao je i kupio vrećicu punu bombona. To je, recimo, bio prvi trenutak spoznaje da nismo isti.

Sve to bilo je čudno. Ušla sam na internetsku stranicu Haaškog tribunala, kopala po njihovoj arhivi i u jednom trenutku pronašla fotografiju očeve pokojne tete u klaustru franjevačkog samostana u Gučoj Gori na kojoj drži granu uperenu protiv nekih mudžahedinskih vojnika. Poslije sam pronašla fotografije kuće u kojoj je moja baka bila kao izbjeglica i vidjela kako Haag drži da je iz te kuće počeo napad na Ahmiće. I onda sam se sjetila te kuće i prizemlja u kojem sam šarala po zidu, bile su tu neke karte Viteza i Zenice. Bilo je to iracionalno, htjela sam saznati što se dogodilo mojoj obitelji, a na kraju sam, eto, saznavala i što se dogodilo cijelom narodu.

Kažete da se vaša obitelj protivila istraživanju zločina. Jeste li ikad strahovali za svoj život, jesu li vam prijetili, pokušavali vas ušutkati i što vam je davalo snage da hrabro nastavite dalje s istraživačkim radom?

– Ne mogu baš reći da sam hrabro nastavila dalje. U jednom sam se trenutku predala jer više nije imalo smisla i nisam mogla izdržati tu bol. Roditelji su se protivili godinama, iz dana u dan molili su me da prestanem, da to netko treba napisati, ali da to ne mora biti baš njihovo dijete. Prijetnje, zastrašivanje i onemogućavanje rada bili su kontinuirani i na njih sam se, u nekom trenutku, naviknula. To nekako, u slučaju BiH, ide u rok službe. Jedino se nisam i ne mogu naviknuti na nepravdu.

Kako su izgledali vaši susreti s članovima obitelji ubijenih? Sjećate li se prvog? Pišete da u tim bolnim razgovorima niti jednom nije bilo ljutnje, povišenih tonova, mržnje. Što je najvrednije što ste naučili od tih ljudi?

– Sjećam se, bilo je to s jednim muškarcem koji je kao tinejdžer preživio mudžahedinsko strijeljanje na Bikošima. Jedan od njih nekoliko koji su uspjeli preživjeti. On se ničega nije sjećao, nije čak mogao niti svjedočiti u Haagu. To je golema trauma i teret. Jedan od rijetkih koji je bio ondje, koji bi trebao pomoći istrazi, a ne može se sjetiti ničega, osim da su ih natjerali da idu jedan ispred drugog i gledaju u zemlju. Ono što im je svima zajedničko jest volja da se, nakon svega, nastavi živjeti. Tome se iskreno divim. Nije bilo emocija o kojima govorite jer su prihvatili nepravdu, naučili živjeti s njom. Hrvatske žrtve ne paradiraju naokolo, ne sudjeluju aktivno u političkom životu, nisu vidljive ni među samim Hrvatima.

Svaki rat sa sobom nosi to prokletstvo definiranja agresora i žrtve, a tu je i osjećaj kolektivne krivnje. Godine prolaze, ali kao da i dalje tapkamo u mraku. Kako krenuti dalje?

– Mislim da će sav svijet krenuti dalje, ali BiH neće. Bošnjačka politika zloupotrebljava žrtve genocida kako bi se obračunavala s drugim politikama. Ne kažem da to ne rade i srpski i hrvatski predstavnici, ali činjenica je da to Hrvati najmanje rade, ne jer su tobože dobri i bolji od drugih, nego zato što se hrvatska politika generalno time ne bavi. Kad je BiH u pitanju, svi su bili i agresori i žrtve i ne trebamo živjeti na mitovima o časnim, poštenim i moralnim ratovima i vojskama. To je gnjusno. Teško da će se išta promijeniti sve dok se o zločinima svojih govori kao o ‘sporadičnim incidentima‘. Bakir Izetbegović smatra da je protjerati 100.000 ljudi sporadičan incident. Koliko bi ih onda protjerali da je bilo planirano i sustavno? Nama se uporno pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivnje, dovoljno je da imate ‘ime‘ koje ne odgovara ‘demografskoj većini‘, a to je bošnjačka, da budete ‘neprijatelj‘. ‘Neprijatelji Bosne‘ postali su svi, od političara iz HDZ-a do hrvatskih pisaca iz BiH koji 30 godina kritiziraju politiku oba HDZ-a – i onog iz BiH, ali i onog iz Hrvatske. Ne trebate ništa posebno učiniti da biste danas postali ‘neprijatelj Bosne‘. ‘Prijatelji Bosne‘ su bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i aktualni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Ne bih se voljela naći u tom društvu.

U knjizi prozivate političke strukture koje i dandanas koriste žrtve, može se reći i manipuliraju njima, kako bi narativ, prema potrebi, okrenule u svoju korist. Je li ljutnja zbog toga bila jedan od razloga što ste htjeli dati glas žrtvama?

– Hrvatima u Haagu sudilo se ne samo za konkretne zločine, nego i za fantomski pravni konstrukt ‘udruženi zločinački pothvat‘. A činjenica da su vojnici Armije RBiH i mudžahedini iz Irana, Sirije, Alžira itd. gotovo godinu dana držali Hrvate Lašvanske doline u potpunom vojnom okruženju, ubijali ih na njihovim kućnim pragovima i po obroncima šuma na kojima su stoljećima živjeli nije zanimala ni Haaški sud, ni bosanskohercegovačko pravosuđe, ni medije u Hrvatskoj. To se, naravno, nije događalo slučajno, ni spontano. Netko je taj narativ kreirao, financirao i provodio, a Haaški sud na kraju ga je pretvorio u sudsku praksu. Pritom, naravno, ni najmanje nije sporno što se Haaški sud bavio zločinima koje su počinili Hrvati, nije čak ni najveća tragedija u tome što zločini nad Hrvatima nisu dobili sudski epilog, nego činjenica da se narativ o Hrvatima kao UZP-ovcima i Bošnjacima kao strani u ratu koja nije činila zločine i koja je jedina žrtva rata 90-ih i dalje koristi kao opravdanje za kršenje konstitutivnih, ljudskih i građanskih prava Hrvata u BiH.

Naivno sam vjerovala da ću, ako svaki tjedan objavim razgovor s nekom od preživjelih žrtava rata, doprijeti do nekoga, da će netko reći ‘pa čekaj, i oni su stradali u ratu, pa nije to sve baš tako‘. To se nije dogodilo, naprotiv, samo se sva sila internetskog nasilja sručila na mene, a ti su ljudi ponovno poniženi i povrijeđeni. Teško je ne biti ljut i frustriran, teško je živjeti u svojoj zemlji gdje ste kao narod proglašeni agresorom i još vam se kaže ‘ako vam se ne sviđa, idite u Hrvatsku‘. Ja sam u Hrvatsku došla jer sam morala. Nikad svoj život nisam vidjela izvan BiH. Žrtvama sam dala glas jer sam ponekad u strahu da će nam se dogoditi potpuni nestanak. Bojim se da ćemo potiho izumirati i nestajati – i mi i naša kultura, naša umjetnost, zajednica generalno. Ponekad pomislim da će taj nestanak biti takav da se nitko neće niti osvrnuti.

Ovo je peta godina da živite u Zagrebu. Koliko ste iz te perspektive blizu BiH, kako se danas osjećate kad posjetite rodni kraj? Mnogi nakon rata kažu da se doma osjećaju kao tuđinci. Je li tako i s vama?

– Imam dojam da je s BiH tako da što si joj dalje, ona ti je bliže. Vjerujem da je taj osjećaj tuđinstva negdje prisutan, u meni se još uvijek nije toliko razvio, možda je prerano. Još se navikavam na Zagreb i činjenicu da vozači zaustave automobile na pješačkom prijelazu. U BiH je to rijetkost. Biti pješak u BiH znači svakodnevno riskirati vlastiti život. Moj grad se jako promijenio, neka važna mjesta mojeg djetinjstva više ne postoje. Primjerice, jedan drvored ispod zgrade Općine nedavno je srušen. To me rastužilo. A osjećaj nemanja doma danas je osjećaj cijelog svijeta. Rijetki su oni koji mogu pristojno živjeti od svojeg rada u svojim zemljama. Svi idu tamo gdje mogu zaraditi više.

Jeste li optimistični kad razmišljate o budućnosti? Vjerujete li da je normalan suživot u BiH, koji uključuje i Hrvate i Srbe i Bošnjake, moguć?

– Sama ta riječ suživot u meni izaziva nelagodu. To je izlizana riječ, prvi put čula sam je u školi kad su došli neki Amerikanci i organizirali sportska natjecanja za nas i učenike iz bošnjačke osnovne škole. Bio je to jedan vrlo neugodan događaj; mi smo se valjda trebali družiti i smiješiti, a oni su nas fotografirali i poslije, vjerujem, napisali neki izvještaj i dobili neki novac. Jedno vrijeme u BiH se moglo jako dobro živjeti od organizacije tih sesija pomirenja. Nikome od nas to se nije dalo, ni hrvatskoj ni bošnjačkoj djeci. Na kraju su se dječaci međusobno potukli, a mi smo navijale sa svojih tribina, svatko za svoje. Eto, to je bio suživot u BiH desetak godina nakon rata. Ta se riječ poslije još više ofucala, a to sam shvatila kao novinarka. Suživot je, ustvari, od kraja rata do danas bio jedna lijepa i oku ugodna fasada za dominaciju Bošnjaka u Federaciji, poglavito u Srednjoj Bosni. Obični ljudi danas rade zajedno, komuniciraju, neki se čak i privatno druže. Nema u tome nikakve mistifikacije. Poanta je u jednakopravnosti tih triju naroda i tome da svatko od nas konzumira svoj politički i svaki drugi identitet onako kako hoće, a ne kako mu se nameće. Nas 30 godina nakon rata uvjeravaju i govore da smo ‘Bosanci‘ i ‘bosanski katolici‘, a ne Hrvati. Ako me ne poštujete kao Hrvaticu, što ću vam kao bosanska katolkinja, kao nekakva fantomska građanka? Nema nikakvog ‘suživota‘ u BiH dok se ne riješe temeljna politička pitanja. Dok je god moguće da Željko Komšić sjedi u Predsjedništvu, koji nam je četvrti put nametnut za člana tog istog Predsjedništva, nema suživota. I ne treba ga niti biti ako je tako zamišljen jer je to ugnjetavanje. A protiv svakog ugnjetavanja treba se boriti. Lijeve opcije u Hrvatskoj to, nažalost, ne razumiju, pa asistiraju bošnjačkom nacionalizmu.

Porazno je čitati da mnoge obitelji ubijenih, otkako su počinjeni ratni zločini, sve ove godine nitko nije posjetio, razgovarao s njima, pokušao saznati istinu… Nije li tim ljudima trebalo osigurati psihološku pomoć?

– Psihološka pomoć i kreativno-terapeutski rad s hrvatskim žrtvama u potpunosti je izostao. Ne znam jesu li ikad u ovih 30 godina iz tih ljudsko-pravaških i organizacija koje se bave ‘izgradnjom mira‘ došli hrvatskim žrtvama. Nedavno je prvi put od rata visoki predstavnik gotovo kriomice došao u Vitez, na mjesto stradanja osmero djece koje je ubila granata Armije RBiH. U izvještaju iz njegova ureda poslije je bilo navedeno da je posjetio samo Ahmiće. Ubijenu hrvatsku djecu nisu se usudili niti spomenuti. To je cinizam bez presedana. Ništa bolje, recimo, nije prošla ni moja generacija rođena u ratu. Moj je razred bio razred nesigurne, nesretne, hiperaktivne i nasilne djece. Djece koja su ili pucala od energije ili se vukla po školskim hodnicima kao duhovi. Sredine i ‘normalnosti‘ nije bilo. Najveći je problem što se danas hrvatske žrtve rata u BiH sustavno negira, a tome je doprinijela i presuda hercegbosanskoj šestorci; sad bošnjačka javnost za svaku žrtvu kaže ‘to je UZP-ovac‘. I ako stvari tako postavite, zašto bi netko, osobito iz Sarajeva, došao u Srednju Bosnu pa organizirao psihološku pomoć za podržavatelje UZP-a? Od toga nema ništa. Taj dio svijeta oduvijek je bio sam i tako je i danas. Sjećam se dana kad se predavalo oružje policiji i EUFOR-u. Grupa djece u naselju Bare, gdje smo živjeli, ušla je u atomsko sklonište, tamo je bilo HVO-ova oružja. Netko je ostavio otvorena vrata, a mi smo se zavukli u sklonište, ja sam vrlo brzo pobjegla, ali dječaci su to uzeli i odnijeli u školu. Cijeli grad su prošli tako ‘naoružani‘. Danas se smrznem od pomisli što se sve moglo dogoditi. O traumama u ratu Hrvati jako malo i nerado govore. I ako govore, govore međusobno. Uostalom, kome da govore, tko ih to pita?

Vratimo se na početak, tj. na naslovnicu knjige i simbol na njezinim koricama – isti je simbol i na pročelju jedne kuće na fotografiji u knjizi. O čemu je riječ?

– Simbol na naslovnici i kući ustvari je simbol tzv. Marijina križa, križa koji se nalazi na Čudotvornoj Marijinoj medaljici. Hrvatsko-katoličke kuće u BiH, poglavito u Bosni, nekad su se obilježavale simbolom križa na lastavici. To je bio nekakav ‘znak‘ raspoznavanja čija je čija kuća. Mislim da je ta tradicija slična onoj s tetovažama katolkinja. Volim te naše stare kuće, svjedoče o jednom povijesnom i identitetskom kontinuitetu na tom prostoru. Naše kuće danas su naše ruševine.

Koji je za vas ‘idealan scenarij‘ prema kojem biste jednog dana zaključili ovu mučnu priču o žrtvama rata? Kako do pomirenja i toliko željenog mira?

– Mir, pomirenje i sve ono što ide s tim može donijeti samo umjetnost. Ljude se samo tako može senzibilizirati za patnje onih drugih. Samo kvalitetan roman, kazališna predstava ili film. S time što bi s filmovima trebalo biti oprezan; kinematografija BiH sklona je prikazivati jedan narod kao narod koji nije imao vojnike, nego samo civile. Politika tu može odigrati jednu važnu stvar, a to je priznati da su se zločini zaista dogodili. Nažalost, svjedoci umiru, preživjele žrtve umiru, teško će više i doći do nekih ozbiljnih kaznenih postupaka. Stranci snose veliku odgovornost za kaos koji je danas u BiH, za atmosferu nepovjerenja, straha, mržnje i nasilja. Bilo bi dobro da se jednoga dana, na nekom pravednijem svijetu, osnuje sud koji bi svakom visokom predstavniku koji je bio u BiH sudio za sustavnu razgradnju države i društva. Nitko nije toliko govorio o miru i pomirenju kao oni, a istodobno svojim potezima posijao toliko nepovjerenja i mržnje među Hrvatima, Bošnjacima i Srbima. Više je međunacionalnog poštovanja između triju naroda bilo nakon rata i na početku milenija, nego što ga ima danas.

izvor: Dnevnik.ba

Smijete li sušiti svoj mobitel u riži? Evo što kažu iz Applea

Sigurno ste nekad čuli da ako vam se mobitel smoči, trebate ga staviti u rižu. No, unatoč popularnosti ove tehnike, čini se da to ipak nije najbolje rješenje.

Naime, Apple je upozorio svoje korisnike da ne stavljaju uređaj u rižu jer bi ga sitne čestice zrna riže mogle oštetiti.

Umjesto toga, iz kompanije savjetuju da nježno pokupite svu tekućinu s uređaja, s utorom okrenutim prema dolje, a zatim uređaj ostavite da se osuši.

Riža nije jedina tehnika kojom se mnogi služe u ovim situacijama pa je Apple upozorio korisnike da mokre telefone ne suše pomoću “vanjskog izvora topline ili komprimiranog zraka”, što znači da treba izbjegavati radijatore i sušila za kosu.

Nadalje, ne preporučuje se ni umetanje “stranih predmeta” u uređaj, poput pamučnog štapića ili papirnatog ručnika. Radije ostavite mobitel na suhom mjestu prije nego ga ponovno spojite na punjač.

izvor: večernji.ba/radiovitez.ba

Međunarodni dan maternjeg jezika

Danas se obilježava Međunarodni dan maternjeg jezika, čiji je cilj njegovanje kulturne i jezičke različitosti.

UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine, na prijedlog Bangladeša, proglasio 21. veljače Međunarodnim danom maternjeg jezika.

Važnost tog dana potvrđena je 2001. godine aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše “…svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebno na maternjem jeziku…” Od tada se u svijetu svake godine slavi Međunarodni dan maternjeg jezika kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda.

Maternji jezik je neotuđivo pravo svakog pojedinca. Obilježavanjem Dana maternjeg jezika skrećemo pažnju na važnost učenja svog maternjeg jezika što podrazumijeva njegovanje kulturne i jezičke tradicije pisane na maternjem jeziku.

To je cijelo bogatstvo koje baštinimo u svojoj kulturnoj i jezičkoj tradiciji koju trebamo znati da bismo je mogli pokazati i drugima i ostaviti budućim generacijama.

Pravilnom upotrebom jezika, u usmenoj i pismenoj formi, verbalnom i neverbalnom komunikacijom, razvojem govorničkih vještina, oplemenjujemo sebe, postajemo uspješniji i bolji ljudi.

Postojimo samo onda kad imamo svoj jezik, a njegova ljepota i snaga riječi dobija puni značaj tek u dodiru s drugim jezicima i kulturama.

Jedan duži godišnji odmor ili više kraćih odmora – što je bolje?

Vjerojatno postoje dani kada na radnom mjestu razmišljate o godišnjem odmoru. No, česta je dilema je li bolji jedan duži odmor ili više kraćih odmora.

U stresnim situacijama je izgledno da ćete lako poželjeti duži odmor. Međutim, vrijedi razmisliti o strategiji ili planiranju godišnjeg odmora. Postoje zanimljiva otkrića o utjecaju godišnjeg odmora na radnu produktivnost.

Čak i najbolji odmor vas neće učiniti produktivnim duže od nekoliko tjedana, tj. sve dok se ne vratite u radnu kolotečinu. U znanstvenom časopisu Objavljeni su rezultati istraživanja o tome koliko odmor utječe na zdravlje. Rezultati su jasni.

Naime, rezultati pokazuju kako godišnji odmor pozitivno utječe na zdravlje, ali da ti učinci ubrzo nestaju. Iz toga se može zaključiti da bi češći, ali kraći odmori tijekom cijele godine bili prihvatljiviji. Češći odmori su dugoročno bolji za zdravlje.

Učinak godišnjeg odmora nije jednak kod svakog radnika i ovisi od vrste posla, ali je sigurno da će svaki od njih patiti ako odmor uopće izostane. Dakle, sve se svodi na osobne preferencije. Ako ste puni energije i uzbuđeni ste zbog odlaska na jedan avanturistički odmor, onda dva dana odmora neće biti dovoljna da se opustite.

Prolazak kroz izazovna vremena na poslu može biti mnogo lakše ako postoji nešto uzbudljivo, a zbog čega se radujete. To može biti destinacija iz snova, ali i vrijeme za opuštanje. Tada postoji veća vjerojatnoća da ćete moći zaboraviti na posao i razbistriti misli.

Važno je imati na umu da prilikom planiranja godišnjeg odmora uvijek razmišljate kako bi vam slobodni dani mogli zatrebati i za neočekivane potrebe.

Sretno s planiranjem godišnjeg.

Zašto je hodanje dobro? Postoji 5 razloga, a jedan je posebno bitan za zdravlje

Hodanje je jedna od aktivnosti koja ne zahtijeva previše truda, a vrlo je korisna za fizičko, ali i mentalno zdravlje. Svakodnevna šetnja od tek desetak minuta smanjuje rizik od nastanka brojnih bolesti, povećava energiju, smanjuje razinu stresa te povećava kreativnost. 

Ako želite izgubiti na težini, razgibati se ili jednostavno ‘razbistriti’ um bez da morate ići u teretanu ili raditi vježbe visokog intenziteta, hodanje je idealna tjelovježba za vas.

Naime, hodanje je često zanemaren oblik tjelovježbe jer tijekom svojih svakodnevnih aktivnosti već napravimo određen broj koraka, a zapravo je iznimno korisno.

Zašto je hodanje dobro?

1. Poboljšava zdravlje srca

Jedan od najboljih načina za poboljšanje zdravlja srca je snižavanje krvnog tlaka, a to se, između ostalog, može postići i hodanjem. Brojna istraživanja pokazala su da, one osobe koje svakodnevno naprave barem nekoliko tisuća koraka, imaju 30 posto manje šanse za srčani ili moždani udar.

Također, dokazano je da, svakih dodatnih 500 koraka na dan, smanjuje rizik od zatajenja srca te srčanog i moždanog udara za 14 posto.

2. Smanjuje rizik od kroničnih bolesti

Svakodnevno hodanje vrlo učinkovito smanjuje rizik od pojave kroničnih bolesti poput dijabetesa, hipertenzije, apneje u snu, depresivnih poremećaja, pretilosti i slično.

Jedno istraživanje pokazalo je da čak i šetnja od nekoliko minuta nakon obroka može pomoći u snižavanju razine šećera u krvi i smanjenju rizika od pojave dijabetesa tipa 2.

No, kako bi se postigao što bolji učinak u smanjenju rizika od pojave kroničnih bolesti, važno je hodati što više, odnosno barem dva sata na tjedan.

3. Jača imunitet

Hodanje je jedna od vježbi umjerenog intenziteta koja je iznimno korisna za jačanje imuniteta. Naime, hodanje povećava broj imunoloških stanica koje potom naše tijelo brane od virusa, bakterija i drugih patogena te tako sprječava da se ozbiljnije razbolimo.

Također, one osobe koje redovito hodaju, ali se ponekad razbole, kraće su bolesne te se puno lakše oporavljaju.

4. Povećava razinu energije

Hodanje povećava protok kisika kroz tijelo i ubrzava cirkulaciju što nas odmah razbuđuje. Također, hodanje povećava i razinu adrenalina i norepinefrina, što su hormoni koji su zaduženi za povećanje razine energije.

5. Poboljšava mentalno zdravlje i smanjuje stres

Hodanje potiče tijelo da luči hormone zbog kojih ćete se osjećati dobro pa će se, samim time, u vašem tijelu smanjiti razina stresa i negativnih emocija.

Također, dok hodate (osobito ako hodate brže), fokusirat ćete se na samu aktivnost ili na trenutnu okolinu i barem ćete nakratko ‘skrenuti’ misli s onoga što vas muči.

Zaključak

Hodanje je aktivnost umjerenog intenziteta i već desetak minuta svakodnevne šetnje iznimno pozitivno utječe na zdravlje. Hodanje ima najveći utjecaj na zdravlje srca, smanjenje rizika od kroničnih bolesti, jača imunitet te pozitivno utječe na mentalno zdravlje. Za zdraviji i sretniji život uvedite hodanje kao svoju novu rutinu.

Tri stvari na kojima ne bismo trebali štedjeti kad planiramo vjenčanje – savjeti organizatorice

Vjenčanje mnogi opisuju kao najljepši dan u životu, stoga se ne libe potrošiti malo više novca kako bi cijela priča dobila bajkovitu notu. Ipak, organizacija vjenčanja je skupi pothvat pa mnogi parovi razmišljaju gdje bi mogli uštedjeti, posebno ako sami organiziraju svoj veliki dan.

Reveri, pozivnice, dekoracije, vjenčanica, najam posebnog prijevoza – stvari su na kojima se doista može uštedjeti puno novca.

Međutim, na nekim stvarima ne bismo trebali štedjeti.

Organizatorica vjenčanja podijelila je nekoliko savjeta i istaknula nekoliko stvari na kojima se ne treba štedjeti.

Hrana i piće

Nešto na čemu se definitivno ne treba štedjeti je catering, odnosno na hrani i na piću. Ovo je jedna od najvažnijih stvari na vjenčanju, jer će se ljudi uvijek sjećati jesu li oni na vjenčanju dobro ili loše jeli – ili se uopće nisu najeli, što je zapravo najgore na našim hrvatskim vjenčanjima. Znamo kakvi smo po tom pitanju i što očekujemo kad idemo na vjenčanje, to nam je u kulturi. U catering spadaju i konobari, beštek, tanjuri, salvete…

Izvođači

Druga najvažnija stvar na kojoj se definitivno ne treba štedjeti su dobri izvođači. Osim što ljudi pamte jesu li se najeli ili nisu, zasigurno će pamtiti i jesu li se dobro zabavili. Bez obzira na to bio to DJ, saksofon ili bend, to je jako važno jer se gosti prvenstveno dolaze zabaviti na vjenčanje, to će im ostati u sjećanju.

Fotografija

Treća stvar je fotografija. Ljudi misle da svatko može biti fotograf, posebno u današnje vrijeme, kad možemo uhvatiti fotografiju i pametnim telefonima.

Međutim, to nije tako. Neke mladenke bile su zaista tužne jer fotografije nisu ispale onako kako su one htjele, jer fotograf nije znao namjestiti svjetlo, nije znao uhvatiti kadar, ili jednostavno urediti fotografije. Bilo je i slučajeva da su fotografi izgubili memorijsku kartice s pola snimki. Dakle, obavezno bi trebali uzeti profesionalca koji se time bavi.

Za dodatan dojam

Sitnica koja će uljepšati cjelokupni dojam je i videograf. Nitko nije požalio što je potrošio malo više novca na video, koji je također predivna uspomena. Kažemo da fotografija govori tisuću riječi, a video još i više. Naravno, ne oni videi od dva sata koji su se radili prije 10 ili 15 godina – jer ne radimo dugometražni film. Nema više potrebe za time, ali nekakav video s najljepšim trenucima – na to je lijepo potrošiti novac jer doista vrijedi, objasnila je organizatorica vjenčanja.

Dragi mladenci, pribilježite ove savjete i uživajte u najljepšem danu.

Stručnjaci tvrde: Automobil koji je prešao ovoliko kilometara gotovo je nemoguće prodati

Vjerojatnost da nađete kupca za svoje vozilo prvenstveno ovisi o mehaničkim i psihološkim implikacijama koje stoje iza određenih brojki prijeđenih kilometara.

Vozači upozoravaju da će određena kilometraža vašeg automobil u glavama kupaca izgledati tako loše da će automobil biti gotovo nemoguće prodati.

Kilometraža je čimbenik koji može i uništiti prodaju vašeg automobila, a određena očitanja brojača kilometara mogu sugerirati da biste mogli sklopiti dobar posao.

Vjerojatnost da nađete kupca za svoje vozilo prvenstveno ovisi o mehaničkim i psihološkim implikacijama koje stoje iza određenih brojki prijeđenih kilometara.

Prodaja prije nego što automobil prijeđe 50.000 do 60.000 kilometara općenito je vaš najbolji izbor budući da opća jamstva mnogih proizvođača automobila istječu oko te referentne vrijednosti, a prema Progressiveu tada je često potrebno obaviti prvi krug značajnog održavanja.

Drugo mjerilo kilometraže koje treba uzeti u obzir je prodaja vozila prije nego što prijeđe između 90.000 i 110.000 kilometara. Jamstva za pogonski sklop automobila često istječu unutar tog raspona kilometraže, a drugi ciklus većeg održavanja obično prati i istek jamstva.

Stručnjaci tvrde: “U glavama kupaca postoji uobičajena percepcija da vrijednost automobila pada nakon što brojač prijeđe 100.000 milja.”

Evidencija o održavanju može potencijalnom kupcu pokazati da vozilo koje dobro radi s više od 100.000 milja vrijedi njegovog novca, naglašavajući važnost organiziranja i pohranjivanja ove papirologije.

Čaj koji čisti jetru i pomaže u mršavljenju

Maslačak može predstavljati izazov za ljude koji imaju vrt, ali najnoviji trendovi u wellnessu otkrivaju njegove zdravstvene prednosti.

Biljni čajevi mogu ublažiti stres, poboljšati san, sniziti temperaturu, pokazuju brojna istraživanja. 

Ipak, određeni čajevi imaju dodatne blagodati. Među njima je čaj od maslačka, bogat fitonutrijentima koji mogu ojačati imunološki sistem. Ako vam je ove godine cilj gubitak kilograma i unaprjeđenje zdravlja, čaj od maslačka može biti odličan saveznik.

Iako nije najatraktivniji cvijet, maslačak može pružiti izvanredne koristi za tijelo. Čaj od maslačka postaje popularan ljekoviti napitak na tržištu, pravljen od lišća biljke ili pečenog korijena. Obje varijante su sigurne za konzumaciju i nose različite zdravstvene prednosti.

Ovaj biljni čaj ima dugu povijest upotrebe u narodnoj medicini, koristi se za borbu protiv upala, olakšavanje nadutosti, podršku radu jetre i pomoć pri mršavljenju. Zbog svog gorkog okusa, čaj od maslačka često se koristi kao alternativa bezkofeinskoj kavi.

Korijen maslačka posjeduje svojstva koja podržavaju eliminaciju viška vode iz organizma, čime se postiže bolja tjelesna forma i osjećaj blagostanja. Čaj od korijena maslačka može pomoći u smanjenju zadržavanja vode, a razlike možete primijetiti već prvog dana.

Čaj od maslačka se tradicionalno koristi u alternativnoj medicini, najčešće se priprema od korijena i/ili lišća biljke. Korijen se često koristi za podršku radu jetre i žučne vrećice, dok se lišće koristi kao diuretik. Osim toga, lišće maslačka može se konzumirati kao salata ili kuhano povrće.

Prednosti konzumiranja čaja od maslačka uključuju podršku procesu mršavljenja, smanjenje nadutosti i kontrolu apetita.

Prije nego što uvrstite čaj od maslačka u svoju svakodnevnu rutinu, preporučuje se konzultacija s liječnikom, jer mnogo je onih koji imaju izraženu alergiju na maslačak i u tom slučaju ne bi smjeli konzumirati čaj.

Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti

Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti (engl. International Childhood Cancer Day) se obilježava 15. veljače na inicijativu organizacije Childhood Cancer International (CCI), nekadašnjeg Međunarodnog saveza organizacija roditelja djece oboljele od malignih bolesti (ICCCPO). Cilj obilježavanja je podići svijest o zloćudnim bolestima kod djece, te pružiti podršku oboljeloj djeci i adolescentima, kao i njihovim obiteljima te preživjelima.

Najčešće dijagnoze malignih bolesti u djece (0-19) su bile leukemije (25%), limfomi (16%) te maligni tumori mozga i leđne moždine (13%).

U liječenju malignih bolesti je teško govoriti o izlječenju; uobičajeno se govori o petogodišnjem preživljenju kao mjeri izlječenja. Podaci iz velikog svjetskog opservacijskog istraživanja CONCORD-3 objavljenog u časopisu Lancet pokazuju da je petogodišnje preživljenje od malignih bolesti djece u Hrvatskoj iznad europskog prosjeka, te za limfome u dječjoj dobi iznosi 95 %, akutne limfatične leukemije 85 %, a za tumore mozga 73 %.

Maligne bolesti u dječjoj dobi imaju značajne socijalne i medicinske posljedice. Sama dijagnoza i promjene u svakodnevnom životu zbog novonastale situacije predstavljaju značajan stresor za samo dijete i njegovu obitelj. Roditeljima je u prevladavanju svakodnevnih teškoća s kojima se suočavaju u brizi za svoje dijete neophodno osigurati pomoć: omogućiti ravnomjernu dostupnost skrbi i suvremenim postupcima liječenja i, jednako važno, obiteljima pravovremeno pružiti i psihološku potporu.

Treba naglasiti da je podrška potrebna i nakon završetka terapije, jer se pacijenti i njihove obitelji i dugo nakon mogu suočavati s fizičkim i psihološkim posljedicama do kojih dovodi sama dijagnoza zloćudne bolesti te često vrlo intenzivno liječenje.

Psihički i fizički jako iscrpljuje oboljele i njihove obitelji, možemo im barem biti podrška i ovog dana u godini podignuti glas za podizanje svjesti o zloćudnim blestima kod djece i adolescenata.

Zašto uopće slavimo Valentinovo?

Što god mislili o Danu zaljubljenih, unazad nekoliko godina raste popularnost ovog praznika, a tome u prilog ide i činjenica da je promet uslužnih djelatnosti oko Valentinova u zadnje tri godine porastao za 27 posto, pri čemu najviše u restoranima.

Za neke je Valentinovo samo lukav komercijalni trik, a neki mu se vesele i obilježavaju ga poklonima ili romantičnim izlaskom. Evo nekoliko zanimljivih činjenica o Valentinovu:

Prema vjerovanju, Valentinovo je dobilo ime prema svetom Valentinu, svećeniku koji se oglušio na zapovijed cara Klaudija o zabrani vjenčavanja rimskih vojnika kako se ne bi okrenuli obitelji. Svećenik je potajno vjenčavao parove riskirajući zatvor i pogubljenje. Upravo takva sudbina zadesila ga je 14. veljače kada mu je odrubljena glava. Narod ga je proglasio svecem, a kasnije je prihvaćeno da se 14. veljače slavi Dan svetog Valentina.

Znate li da je najveličanstveniji ljubavni poklon Taj Mahal u Indiji? Sagradio ga je vladar Shahjahan u sjećanje na svoju preminulu suprugu koja je umrla pri porođaju. On stoji kao simbol vječne ljubavi. Gradnja veličanstvene građevine Taj Mahala započela je 1634. i trajala je gotovo 22 godine, a ukupno je na izgradnji radilo 20 tisuća ljudi.

Najstarija poslana čestitka za Valentinovo je ona iz 1415. godine, a poslao ju je vojvoda od Orleansa svojoj supruzi kada je bio zatočen u londonskoj tamnici Tower of Londonu.

Prvi doseljenici u Ameriku za Dan svetog Valentina poklanjali su slatkiše onima kojima su gajili osjećaje. Velika se vrijednost tada pridavala takvim poklonima, jer su sadržavali vrlo rijetku namirnicu – šećer. Nakon 1800. godine do šećera je bilo lakše doći, no tradicija davanja slatkiša ipak je očuvana. Mnogi za Valentinovo poklanjaju upravo čokolade i bombonijere kao znak svoje privrženosti, zaljubljenosti ili ljubavi.

Verona, talijanski grad u koji je Shakespeare smjestio radnju ‘Romea i Julije’, svake godine primi oko 1.000 pisama uoči Valentinova, adresiranih na – Juliju.

Ako držite do ovih vjerovanja i obilježavate Dan zaljubljenih, redakcija Radio Viteza želi vam sretno Valentinovo koje će trajati svakog dana u godini, a ne, samo na današnji dan, a onima koji pak proslavljaju imendan, želimo sretan i blagoslovljen imendan.