VITEZ: Homage Anki Topić, prvoj ženi koja je objavila knjigu poezije u BiH

Homage Anki Topić, prvoj ženi koja je objavila knjigu poezije (1908.) u Bosni i Hercegovini, a koja je živjela u Vitezu, bit će održan u ponedjeljak, 17. svibnja 2021. godine.

PROGRAM:

u 17,00 sati – Otkrivanje obnovljenog spomenika Anki Topić na mjesnom groblju Kruščica,
u 18,00 sati – Homage i javno objavljivanje imena autora knjiga, koje su ušle u uži izbor za nagradu “Anka Topić” (Klub HKD Napredak u Vitezu),
u 18,30 sati – Promocija knjige Mirjane Jezildžić “Od početka do početka” (Klub HKD Napredak u Vitezu).

Anka Topić rođena je 4. lipnja 1881. u Žepču. Od  sredine tridesetih godina prošloga stoljeće živjela je u Vitezu, gdje je i umrla 15. svibnja 1955.

Anka Topić, autorica je prve knjige poezije (1908. ) u Bosni i Hercegovini koju je objavila žena.

Dolaskom partizana u Vitez, krajem listopada 1944., oduzeta joj je kuća, a ona je izmještena u jednu od pomoćnih zgrada svoga doma. Inače, njezina kuća (naselje Rijeka) i okućnica, cvjetni vrt s ukrasnim drvećem, bili su najljepši kutak u tadašnjem Vitezu.

Anka Topić bila je članica HKD Napredak od njegovog osnivanja, čak je napisala i pjesmu u povodu izgradnje zgrade HKD Napredak u Sarajevu.

Napretkova podružnica u Vitezu svojevremeno je izdala i reprint izdanje njene prve zbirke pjesama Izgubljena zvijezda. Već odavno su uveli kulturnu manifestaciju i nagradni natječaj  za mlade pjesnike, koji nosi naziv Anka Topić.

Poziv za stipendiju za mlade književne kritičare/ke, kolumniste/ice, novinare/ke i studente/ice

Izdavačka kuća Buybook će za Šesti internacionalni festival književnosti Bookstan, koji se ove godine održava od 7. do 10. srpnja, dodijeliti 20 stipendija za sudjelovanje u radionici književne kritike.

Voditelj ovogodišnje radionice je Nenad Veličković, tema je Kritika i književni zanat, a vrijeme održavanja je od 4. do 10. srpnja 2021. godine.

Svjetski dan knjige:Blagi pad čitanosti, knjiga se više ne doživljava kao izvor znanja

Najnoviji podaci o čitanosti pokazuju da je u proteklih godinu dana najmanje jednu knjigu pročitalo tek 45 posto hrvatskih građana, što je 4 posto manje nego godinu dana ranije, najviše se čitalo krimiće, a golema većina građana smatra da knjiga nije izvor znanja.

Rezultati su to ispitivanja koje je na reprezentativnom uzorku od tisuću ispitanika provela agencija Kvaka – Ured za kreativnu analizu, objavljeni u povodu 10. Noći knjige.

U usporedbi s prošlom godinom zabilježen je pad čitanosti za četiri posto, s 49 na 45 posto. Usporedbom rezultata dobivenih prethodnih godina, najnoviji podaci o čitanosti pokazuju da se čitanost nije značajnije promijenila od 2019. godine i uvijek je oko 45 posto. Širi trend, međutim, pokazuje veće oscilacije: godine 2018. na pitanje “Jeste li pročitali barem jednu knjigu u proteklih godinu dana?” pozitivno je odgovorilo 56 posto ispitanika.

Godinu kasnije, 2019., taj je postotak pao na 42 posto, da bi 2020. zabilježio relativan oporavak, na 49 posto. Kao i prethodnih godina, vjerojatnost da je osoba s kojom razgovarate pročitala barem jednu knjigu u posljednjih godinu dana povećava se ako razgovarate sa ženskom osobom (52 posto), visokoobrazovanom osobom (73 posto), te osobom čiji su prihodi kućanstva iznad 13 tisuća kuna (59 posto).

Nešto je veći postotak čitatelja među anketiranima putem interneta, gdje čita njih 82 posto. Iako se postotci o broju čitatelja značajno razlikuju s obzirom na to promatramo li samo online populaciju ili uzimamo u obzir i one koji nisu aktivni na internetu, pokazuje se da su navike čitatelja slične: najveći postotak ispitanih – 23 posto ukupne online populacije i 20 posto ukupne populacije RH – tijekom godine dana pročitao je jednu do tri knjige. Od osoba koje su za vrijeme pandemije čitale više, svaka treća osoba (39 posto) čitala je više samo za vrijeme najstrožeg zatvaranja. Također, promijenilo se i ponašanje u pogledu posjećivanja knjižnica u odnosu na razdoblje prije pandemije: ne uzimajući u obzir razdoblje lockdowna, od osoba koje čitaju, njih 35 posto u protekloj je godini posjećivalo knjižnice u manjoj mjeri nego prije, dok ih je devet posto posjećivalo više.

Osobe koje su navele da su tijekom pandemije čitale češće i više najviše su čitale kriminalističke romane (30 posto). Slijede SF/ fantasy i ljubavni romani (20 posto), a osim za beletristiku, hrvatski su čitatelji u protekloj godini bili više zainteresirani za praktične knjige ili knjige za slobodno vrijeme (16 posto) i knjige o osobnom razvoju ili duhovne knjige (15 posto). Knjiga više nije izvor znanja Što se tiče izvora informiranja o knjigama, 14 posto ispitanih izjavilo je da u doba pandemije više prate osobe koje knjige preporučuju na društvenim mrežama, a njih 12 posto da više prate mrežne preporuke knjižničara.

Zanimljivo je kako online populacija doživljava ulogu knjige. Ona se više ne doživljava kao izvor znanja – to smatra tek devet posto ispitanih, ali da pomaže boljem razumijevanju svijeta oko sebe, slaže se čak 59 posto ispitanih. Na pitanje što čitaju na internetu, 68 posto ispitanih odgovorilo je da najviše čita dnevne novine, te portale ili blogove s autorskim, kritičkim i drugim sadržajima (42 posto), dok e-knjige čita 30 posto online populacije, pri čemu su čitatelji e-knjige prije svega učenici i studenti (51 posto).

Tek 24 posto onih koji čitaju e-knjige, e-knjige i kupuje, pri čemu 36 posto onih koji čitaju e-knjige, ipak čitaju tiskane knjige u većoj mjeri. Iako je čitanje poželjno u krugu ljudi u kojem se kreću (26 posto), ispitanici tvrde da poznaju mali broj ljudi koji redovito čita knjige (42 posto). Bez obzira na promijenjene uvjete i svijet oko nas, postotak kupaca knjige nije se promijenio: u posljednja tri mjeseca otprilike je svaki četvrti građanin kupio barem jednu knjigu (23 posto). Taj se postotak povećava kad je riječ o korisnicima interneta (62 posto).

Među onima koji su u posljednja tri mjeseca kupili knjigu, najviše ih je kupilo jednu knjigu – njih 30 posto. Većina (68 posto) onih koji su kupili knjige u protekla tri mjeseca smatra da su im izdatci za knjige ostali isti kao i u vrijeme prije pandemije, dok je 47 posto ispitanika tijekom pandemije na knjige trošilo više, a njih 53 posto manje.

Suočeni s mogućnošću izbijanja potencijalnog trećeg vala pandemije, kako ispitanici doživljavaju mjere za zaštitu, pokazuje podatak da 90 posto njih smatra da i knjižare i knjižnice trebaju ostati otvorene, uz poštivanje epidemioloških mjera.

vecernji.ba

Prvi zajednički regionalni filmski festival

Sarajevo Film Festival dio je zajedničke mreže festivala Jadranske regije.

Na inicijativu Sarajevo Film Festivala, po prvi put se na devetodnevnom online festivalu okupljaju četiri vodeća filmska festivala iz četiri zemlje, istog govornog područja: Sarajevo Film Festival (BiH), Zagreb Film Festival (Hrvatska), Festival autorskog filma (Srbija) i Filmski festival Herceg Novi (Crna Gora).

Festival će biti održan od 9. do 17. travnja 2021., na ondemand.kinomeetingpoint.ba, i prikazat će filmove koje su izabrali selektori ova četiri festivala.

“Danas, kad nam je povezivanje potrebno više nego ikad, sretni smo što smo se okupili zajedno na prvom regionalnom filmskom festivalu, u mreži festivala Jadranske regije. Festivali su mjesta povezivanja, okupljanja i dijeljenja. Posebno u ovim vremenima to su ključne stvari za obnovu društvenog kapitala, preispitivanje postojećih modela filmske produkcije i oblikovanja naše zajedničke budućnosti. Festivali su mjesta koja nam omogućavaju da zajedno odlučimo gdje želimo ići u budućnosti i da pokažemo da smo svi dio iste cjeline – jedne filmske zajednice. Zajedno donosimo posebno, novo iskustvo regionalnog filmskog festivala”, navodi se u zajedničkoj izjavi predstavnika Sarajevo Film Festivala, Zagreb Film Festivala, Festivala autorskog filma i Filmskogfestivala Herceg Novi.

Prvo izdanje regionalnog filmskog festivala predstavit će program sastavljen od filmova koje publika inače nema priliku vidjeti. Program čine jugoslavenski klasici, prvi filmovi autora, višestruko nagrađivani filmovi, najzanimljiviji europski i svjetski naslovi. Uz film, publika će imati priliku pogledati i razgovore s nekim od autora filmova u programu.

Proljetno izdanje festivala u sklopu Mreže festivala Jadranske regije početak je zajedničke suradnje i udruživanja ovih festivala, a u ovogodišnjem izdanju svakog od festivala bit će predstavljene zajedničke, nove selekcije filmova.

Kriza uzrokovana pojavom COVID 19 u filmskoj industriji zahtijeva nova promišljanja. Ovi značajni festivali zajedničkog govornog područja različite su veličine i profila, ali svi dijele zajedničku misiju – platforma su za promociju i predstavljanje europskog audio-vizualnog sadržaja i talenata. Partnerstvo među festivalima poticat će očuvanje publike i stvaranje nove te unaprjeđenje organizacije i realizacije festivala uz pomoć najnovijih tehnologija.

“Pozivamo publiku da na našem zajedničkom festivalu upozna nove, jedinstvene filmske glasove, da ponovo otkrije filmske klasike i da zajedno u vremenu pandemije uz pomoć filmske umjetnosti radimo na vraćanju osjećaja zajedništva i bliskosti!”.

Dobrodošli na Proljetno izdanje Sarajevo Film Festivala / Prolećno izdanje Festivala autorskog filma / Proljećno izdanje Filmskogfestivala Herceg Novi / Proljetno izdanje Zagreb Film Festivala, od 9. do 17.4.2021. na ondemand.kinomeetingpoint.ba!

Mrežu festivala Jadranske regije podržala je Kreativna Evropa.

***

O festivalima

Sarajevo Film Festival

Pred kraj četverogodišnje opsade Sarajeva, sa željom da se pomogne obnova civilnog društva te tako održi kozmopolitski duh Grada, 1995. godine Obala Art Centar pokreće Sarajevo Film Festival. Više od dva desetljeća kasnije, Sarajevo Film Festival je izrastao u međunarodni filmski festival s posebnim fokusom na regiju Jugoistočne Europe (Albanija, Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Grčka, Gruzija, Mađarska, Kosovo*, Sjeverna Makedonija, Malta, Moldavija, Crna Gora, Rumunjska, Srbija, Slovenija, Turska) zahvaljujući kojem filmovi, talenti i budući projekti iz regije dospijevaju u centar pažnje međunarodne filmske javnosti. Sarajevo Film Festival služi kao zajednička platforma za filmski biznis čitave regije, postavljajući visoke standarde u festivalskoj organizaciji, filmskoj promociji i prezentaciji u Jugoistočnoj Europi.

Zagreb Film Festival

Zagreb Film Festival jedna je od centralnih i najposjećenijih kulturnih manifestacija te najveći međunarodni filmski festival u Hrvatskoj. Održava se tijekom studenog u Zagrebu te publici predstavlja najbolje od recentne neovisne međunarodne i domaće filmske produkcije. Od svojih početaka ZFF je usmjeren ka otkrivanju i promicanju suvremenog neovisnog filma i debitantskih radova redatelja/ica iz cijelog svijeta. Nudeći tijekom gotovo dva desetljeća festivalsku, a kasnije i distribucijsku platformu, te prikazujući ostvarenja koja često mimoilaze repertoare multipleks dvorana, festival je odigrao ključnu ulogu u odgajanju generacija publike koja uživa u filmskoj umjetnosti.

Festival autorskog filma Beograd (FAF)

Festival autorskog filma Beograd (FAF) je osnovan 1994. godine s ciljem da domaćoj publici predstavi najbolja suvremena, umjetnička filmska ostvarenja. Ostvarenja koja se na festivalu prikazuju drugačija su od većine filmova s redovnog kino reperotoara – ne teže pukoj zabavi, već traganju za dubljom, realnijom i kompleksnijom slikom današnjeg svijeta i čovjeka. Broj posjetitelja festivala raste iz godine u godinu, što ukazuje na značaj i neophodnost dešavanja ovakve manifestacije. Ovaj kultni festival umjetničkog filma publici predstavlja raznovrstan program sačinjen od pobjednika svjetskih filmskih festivala, novih ostvarenja reditelja koje publika festivala voli i odlično poznaje, kao i zanimljivih filmova koji pokazuju nove tijekove u autorskom filmu. Svake godine ugosti veliki broj renomiranih filmskih stvaratelja, koji pored sudjeovanja u programima održe i nekoliko radionica sa studentima.

Filmski festival Herceg Novi

Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival je najznačajniji filmski festival u Crnoj Gori i održava se već više od tri desetljeća. Internacionalni program fokusira se na natjecateljske selekcije regionalnih dugometražnih ostvarenja (službena natjecateljska selekcija), dokumentarnih i studentskih filmova. Izvannatjecateljski program Kino Evropa obuhvaća recetna ostvarenja etabliranih europskih autora. Glavni cilj Festivala je da promovira regionalnu i svjetsku kinematografiju, posebno otvarajući prostor za autore/autorice i filmove koji njeguju autentičan umjetnički senzibilitet, hrabar pristup društvenoj stvarnosti, filmskom jeziku i produkciji, s naglaskom na predstavljanju presjeka suvremenih poetika i izraza.

Dobrodošli na Proljetno izdanje Sarajevo Film Festivala / Prolećno izdanje Festivala autorskog filma / Proljećno izdanje Filmskog festivala Herceg Novi / Proljetno izdanje Zagreb Film Festivala, od 9. do 17.4.2021. na ondemand.kinomeetingpoint.ba!

Preminuo legendarni srbijanski glumac Vlasta Velisavljević

Srbijanski glumac Vlasta Velisavljević preminuo je rano jutros u 94. godini nakon što je hospitaliziran u Beogradu zbog simptoma koronavirusa.

Velisavljević je rođen 28. srpnja 1926. godine u Beogradu, a glumom se bavio više od 70 godina.

Za vrijeme dugogodišnje karijere ostvario je više od 350 uloga i dobio mnoštvo priznanja među kojima se najviše ističe nedavno dodijeljena titula doživotnog počasnog člana Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Surađivao je s brojnim televizijskim i filmskim rediteljima, a uloge po kojima će ostati posebno upamćen ostvario je u filmovima: “Tesna koža”, “Mala noćna muzika”, “Noći i jutra”, “Tri priče o Džefu Pitersu”, “Junaci dana”, “Put oko sveta”, “Orlovi rano lete”, “Ljubav preko noći”, “Jutro”…

Glumio je i u brojnim serijama: “Gorski car”, “Maksim našeg doba”, “Na slovo, na slovo”, “Levaci”, “S vanglom u svet”, “Kamiondžije”, “Otvorena vrata”, “Gore dole”, “Crni Gruja 2”, “Lud, zbunjen, normalan”, “Sumnjiva lica”, “Montevideo, Bog te video”…

(klix.ba)

Tuzla:Večeras izložba skulptura Kristine Livančić iz Viteza

HKD Napredak glavna podružnica Tuzla i Franjevački samostan u Tuzli upriličit će večeras u Umjetničkoj galeriji “Kristian Kreković” izložbu skulptura mlade akademske kiparice Kristine Livančić.

Kristina Livančić je rođena 18. svibnja 1989. godine u Travniku, a danas živi i radi u Vitezu. Godine 2017. završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, a proglašena je i najboljim kiparom u akademskoj 2016./2017. godini.

Tokom i nakon studija sudjelovala je na raznim međunarodnim likovnim kolonijama i izložbama (kiparskim, slikarskim i keramičarskim).

Iza sebe ima niz samostalnih i skupnih projekata realiziranih širom Bosne i Hercegovine. Kroz svoj rad i djelovanje posebno se posvetila radu s mladima u Vitezu, kako u školi, tako i kroz brojne radionice za djecu te za djecu i odrasle s poteškoćama u razvoju.

Volontira u nekoliko humanitarnih udruženja te je organizirala niz humanitarnih izložbi i likovnih kolonija. Početkom ožujka ove godine osvojila je treću nagradu na natječaju UNDP-a pod nazivom “Inovacijski izazov za najbolji predmet”.

Izložba u Tuzli bit će njena druga samostalna izložba, priopćeno je iz HKD Napredak.

radio sarajevo

‘Quo Vadis, Aida?’ Jasmile Žbanić nominiran za Oskara

Bosanskohercegovački film “Quo Vadis, Aida?” (“Kuda ideš, Aida?”), rediteljice Jasmile Žbanić, nominiran je za prestižnu nagradu Oskar za najbolji strani film (izvanenglesko govorno područje) među pet ostvarenja.

Od 93 kandidata, film Jasmile Žbanić ušao je među 15 zemalja u užem izboru za nagradu Američke filmske akademije.

“Quo Vadis, Aida?” premijerno je prikazan u rujnu prošle godine, a od tada dobio je nekoliko priznanja širom svijeta. Nagrađen je u Luksemburgu, Valenciji, Roterdamu, Goteborgu, Jerusalemu, Londonu, Savoli, Egiptu… Nedavno je nominiran i za dvije BAFTA nagrade u kategorijama Najbolji reditelj/ica i Najbolji strani film.

Pohvale su stizale sa svih strana, najugledniji filmski kritičari pisali su o filmu koji govori o genocidu počinjenom proteklog rata u Srebrenici.

(Fena)

I SVJETSKI I LOKALAN: Marko Martinović Car stvarao je književne svjetove u Vitezu

Marko Martinović Car, pisac iz Viteza koji nikada za života nije uspio dobaciti ni do Sarajeva ni Zagreba, imao je uzrečicu: “Pokradi i rođenog oca, samo napravi dobru priču”.

Rođen je 8.3.1933. u Travniku, a preminuo 2003. u Vitezu. Radni vijek proveo je kao poštar, a život kao pisac i to jedan od onih koji nije maštao o “književnoj slavi”.

Marko Martinović Car bio je duhovit i zabavan. Znao se naljutiti iznenada i tada bi odmahnuo rukom kao da od sebe razgoni dosadne kukce pa kratko rekao:“Ma šta ti znaš.“ Tu bi njegova ljutnja i rasprava prestajale. Nadimak Car dobio je od oca koji je, kada se Marko rodio, rekao: “Evo moga cara!“

Ovim riječima Željko Kocaj, kulturni radnik i prijatelj, opisuje Marka Martinovića Cara, autora kratkih priča čiji rođendan slavimo danas 8. ožujka. Marko Martinović Car rodio se na današnji dan u Polju kraj Travnika 1933., a umro je 21. rujna 2003. godina u Vitezu.

Dobaciti do Sarajeva

Za života mu je objavljeno osam knjiga: Zvona i tišine (pjesme 1962.), Tražio sam Augusta (priče, 1981.), Ljudi u vremenu (reportaže 1987.), Ljubav i smrt  u dolini Lašve (proza i poezija, 1989.), Vitez i lov (1990.), Isus u podrumu (priče, 1995.), Propitivanje: postcriptum (književne kritike i eseji, 1998.), Gutači žaba (priče, 1999.), Prosinačke kiše (priče, 2002.) i Salon namještaja (priče, 2003.). 

U Vitezu je, do rata, radio kao dugogodišnji upravitelj pošte, pa je u sarajevskim kulturnim krugovima do tada, iako nepoznat, uglavnom upamćen kao “poštar iz Viteza“. Knjige su mu objavljivane, nakon rata, uglavnom u nakladama HKD-a Napredak i Matice hrvatske.

Književnu nagradu, Zlatnu povelju Matice hrvatske za najbolju zbirku priča dobio je 1995. za “Isusa u podrumu“, a zagrebački časopis Telegram 1962. godine nagradio je pjesmu čije stihove donosimo u nastavku:

“Ako je tvoje djetinjstvo bilo ludo i sveobuhvatno ljeto,

ako je tvoje ljeto bilo zelena svemoguća rijeka,

ako je tvoja rijeka bila plava nedostižna Maja,

ako je za tebe Maja bila život do dna zaljubljen u glas

ako je taj glas bio divan bodež u tvom tijelu,

ako je već tako bilo,

ako je baš tako bilo,

otkuda ti na ovoj obali čitav i utješen?“

Marko Martinović Car, iako autor sjajnih kratkih priča koji se  na književnoj sceni afirmirao puno prije rata, nije se uspio proslaviti. Ni u Sarajevu, ni u Zagrebu. Jedva da se dalje od srednje Bosne zna za njega.

Josip Mlakić, književnik i scenarist, podsjeća na tekst Miljenka Jergovića, koji je pišući svojevremeno o zeničko-viteškom pjesniku Ivi Totiću, napisao kako nikad nije dobacio do Sarajeva i da njegovo pjesništvo nije prešlo tih osamdesetak kilometara kolika je razdaljina između Viteza i Sarajeva.

“Ova konstatacija ne vrijedi samo za Totića, već i za Marka Martinovića Cara. Zajedničko ovoj dvojici pisaca je to što nikad nisu dobacili niti do Sarajeva, a kamoli do Zagreba, iako se radi o sjajnim piscima. Za hrvatske pisce iz BiH, isključujući one iz Sarajeva, jedini put kojim se može dobaciti do Sarajeva je onaj zaobilazni, preko Zagreba“, izjavio je Mlakić za Dnevnik.ba.

I to, podsjeća Mlakić, bez obzira na to što je od 1963. godine pa do pred rat, Marko Martinović objavio pet knjiga, bio je gotovo nepoznato književno ime.

“Iako je njegova debitantska knjiga, zbirka poezije Zvona i tišine, objavljena 1962. godine Martinović je prvenstveno bio poznat kao pisac kratkih priča“, rekao je Mlakić.

Poštar iz Viteza

Književni kritičar i pjesnik Željko Grahovac iz Zenice svojevremeno je napisao: “Izuzimajući književno djelo pokojnog Vitomira Lukića, doista bi se teško mogao pronaći u novijoj književnosti bosanskohercegovačkih Hrvata pripovjedač ravan Martinoviću“.

Dragan Šimović, podsjeća Mlakić, još jedan prerano umrli književnik, koji je nekoliko godina pred smrt radio kao književni urednik, objavio je 2003., nekoliko mjeseci prije Martinovićeve smrti, knjigu Salon namještaja koja je izbor iz njegove ranije tri prozne knjige – Tražio sam Augusta, Isus u podrumu i Gutači Žaba.

Šimović se u uredničkom pogovoru u toj knjizi dotaknuo i percepcije književnog djela Marka Martinovića: “Za pisca Marka Martinovića sam slučajno čuo negdje u drugoj polovici osamdesetih prošlog stoljeća, pasivno nazočeći jednoj od neobičnih, štoviše živopisnih rasprava u Klubu književnika, u podrumu sarajevske Svjetlosti. Naime, usputno je od nekolicine sugovornika Martinović tada, s ‘visoka’, imenovan ‘onim poštarom iz Viteza’.“

Car je čitao gomile rukopisa raznih anonimusa, te sve knjižice, dodaje Mlakić, koje su objavljene u lokalnim okvirima.

“Više je truda ulagao u tuđe nego u vlastite knjige. Smatran je predvodnikom novog književnog naraštaja u Srednjoj Bosni. Odigrao je ključnu ulogu pri objavljivanju debitantske zbirke Ive Totić i bio je na neki način dobri duh Viteza, apsolutno nezainteresiran za nešto što bismo mogli nazvati književnom slavom“, kazao je Mlakić.

O tome svjedoči i Kocaj koji je Cara upoznao u ratu u Vitezu, gdje je dolazio u Dom kulture na ručak.

“Pisca se moralo nahraniti barem tim jednim obrokom jer smo znali da mu supruga nije u Vitezu. Dolazio je na vojnički obrok gdje se hranilo zapovjedništvo viteške brigade HVO-a, a iz tog je vremena ostavio ratne zapise“, kazao je Kocaj za Dnevnik.ba.

Martinović nije bio opterećen velikim snovima o uspjehu, dodaje Kocaj, čovjek se pisanjem bavi zato što mora, zato što ima unutarnji poriv da nešto zabilježi, poruči svijetu.

Martinović je, podsjeća Kocaj, govorio: “Mi pisci smo čudna čeljad, kad nas hvale onda nam je drago, a ako je previše, počinje nam smetati“.

“Bio je šarmer i dobričina. Volio je društvo i sjedeljke. Svi su ga zvali Car.  Mnogi pogrešno misle da je taj nadimak dobio po tome što je za nas Vitežane on car kratke priče’. Ja ne znam kad je nadimak dobio, ali od njegovog sestrića, sjajnog kipara Zdenka Jurišića, čuo sam njihovu obiteljsku priču o tome kako je Markov otac kad mu se rodio sin uzviknuo“: ‘Evo moga Cara!’. Po tome je navodno dobio nadimak. No, pristajao mu je, jer Marko je imao nešto plemenitaško u svom maniru“, kazao je Kocaj za Dnevnik.ba.

(Portret Marka Martinovića Cara, snimljen u Vitezu 2003. godine, autor fotografije: Željko Kocaj) 

Car kao Džamonja

Martinovićeva književnost vezana je, ističe Kocaj, uz Lašvansku dolinu i Vitez kojem je posvetio i poemu po kojoj će ga se sigurno pamtiti.

Njegove su kratke priče iznjedrile niz zanimljivih likova i sudbina. Priznao mu je kako je ideje za priče često dobivao u kavanama, iz priča njegovih sugovornika.

“Imao je uzrečicu: ‘Pokradi i rođenog oca, samo napravi dobru priču’“, govori Kocaj.

Kratke je priče, smatra Kocaj, slagao kao fotografije u obiteljski album.

“Stari foto albumi, kao slike ljudi u jednom vremenu koji će nam zabilježeni njegovom rukom ostati zauvijek u sjećanju“, kazao je Kocaj.

Mlakić podsjeća kako je dovoljno pročitati nekoliko Martinovićevih priča da bi se vidjelo koliko je uistinu dobar pisac bio.

“Primjerice, Ružičasti sapun, jednu od najboljih ratnih priča koju sam pročitao, ili priču Gutači žaba koja se naslanja na tradiciju američke kratke priče, koja baštini Čehova kao svoj uzor. Moram priznati kako sam fasciniran američkom kratkom pričom, pogotovo onim njenim kanonskim dijelom, Carverom, Hemingwayem, Cheeverom, Salingerom, gdje je ono obično, svakidašnje, obojeno jednom notom “infantilnosti” koju je gotovo nemoguće oponašati“, kazao je Mlakić.

U tom smislu daleko najbliži tom nekakvom Mlakićevom idealu kratke priče, koja usprkos svemu čuva onaj „čehovljevski suspens“, su dva bosanskohercegovačka pisca: Marko Martinović i Dario Džamonja.

Martinović je, podsjeća Kocaj, po onoj Andrićevoj da se književni zanat uči čitanjem, jako puno čitao, a omiljeni pisac bio mu je William Faulkner.

“Andrić je bio neizostavan, a zadnjih je godina često komentirao mlade pisce, među kojima je posebno isticao Josipa Mlakića“, rekao je Kocaj.

I zaista. Nedugo nakon što je objavljena Mlakićeva debitantska knjiga Puževa kućica 1997. godina, Martinović se jednog dana pojavio u Gornjem Vakufu – Uskoplju i potražio Mlakića.

“Potegnuo je osamdesetak kilometara da me upozna. Moja knjiga je tako u startu ‘dobacila’ do Viteza, što iskreno nisam očekivao. Nismo puno razgovarali o mojoj knjizi, osim što mi je Marko rekao kako ću ‘daleko dobaciti’. To je bio jedini trenutak u našem razgovoru u kojem je bio smrtno ozbiljan. To mi je i danas vrednije od bilo koje književne nagrade koju sam u životu dobio“, izjavio je Mlakić.

Kad je tri godine kasnije objavljen u Zagrebu Mlakićev prvi roman “Kad magle stanu”, kojeg je kritika iznimno dobro ocijenila, susreo je  jedne prilike u Vitezu Marka, koji mu je rekao: “Sjećaš se ti šta sam ja tebi reko!”

“Potom je iz džepa kaputa izvukao moj roman koji je nosao po gradu i preporučivao ga svakome za koga je znao da mu je stalo do knjiga“, kazao je Mlakić.

I svjetski i lokalan

Književnik Miljenko Jergović, također, ističe kako je Vitez u zla doba imao dva velika pisca, pjesnika Ivu Totića i pripovjedača Marka Martinovića Cara.

“Obojica su sa stanovišta dvaju glavnih gradova bili i ostali potpuni autsajderi. Ako ćemo da su Totić i Car bosanski pisci, a jesu, da bosanskiji i ne mogu biti, trebalo bi biti neobično što do danas u Sarajevu za njih nitko nije čuo. Ili nitko nije želio čuti, vjerojatno zato što im imena ne zvuče po sarajevski, zato što su ‘s one strane’ Viteza, ili jednostavno zato što su iz provincije, pa svejedno koje“, izjavio je Jergović za Dnevnik.ba.

Ako ćemo, nastavlja Jergović, da su Totić i Car hrvatski pisci, a jesu, jer im je takva bila i sudbina u zemlji u kojoj su rođeni i u gradu u kojem su živjeli, trebalo bi biti čudno što u Zagrebu za njih zna tih nekoliko čitateljica i čitatelja zavičajno vezanih uz srednju Bosnu.

“I nitko više. Vjerojatno zato što im se već u imenima čuje da nisu iz Zagreba i iz Hrvatske, zato što zagrebačke poetese bivaju zgrožene kad čuju da se netko rodio u Bosni, a bio bi hrvatski pisac, pa se onda one, Zagrepčanke, demonstrativno učlanjuju u bosanskohercegovački centar PEN-a, da u njemu namiruju internacionalnu kvotu, ili Totić i Car ne postoje u Hrvatskoj jednostavno zato što su iz provincije, pa još bosanske“, kazao je Jergović.

Marko Martinović Car bio je, smatra Jergović, divan, gotov pisac, posvećenik književnosti.

“Radio je u pošti, stvarao književne svjetove u Vitezu, kao što bi ih stvarao na bilo kojoj tački zemljina šara. I bio je svjetski i lokalan. Trebalo bi sabrati sve što je napisao, i objaviti. Za sve koji čitaju u glavnim gradovima i izvan njih“, rekao je Jergović.

(dnevnik.ba)