Prošle su 64 godine od njegove smrti, u filmu će mu oživjeti lik

Više od šest desetljeća nakon svoje smrti, James Dean će se pojaviti na filmu uz pomoć specijalnih efekata koji će oživjeti lik tog američkog glumca, potvrdila je produkcijska kuća Magic City Films.

U dugometražnom filmu ‘Finding Jack’ čije snimanje uskoro počinje, ta nova verzija Jamesa Deana, poginulog 1955., imat će ulogu Rogana, precizira stranica The Hollywood Reporter.

24sata | Autor: screenshot/

Foto: screenshot/

Magic City Film surađuje na tom projektu s dvije tvrtke koje se bave specijalnim efektima, kanadskom Imagine Engine i južnoafričkom MOI World Wide.

Prema Hollywood Reporteru, film će koristiti tehnologiju ‘full body’ koja stvara sliku neke osobe na temelju arhivskih fotografija i video snimaka.

Magic City Films se upustila u taj projekt jer kontrolira sva prava korištenja lika Jamesa Deana koja je kupila od glumčeve obitelji.

– Obitelj to doživljava kao njegov četvrti film, koji nikada nije uspio snimiti – rekao je Anton Ernst, jedan od utemeljitelja Magic City Films i suredatelj filma uz Tati Golykh. Nećemo razočarati njegove fanove, obećao je.

Screenshot | Autor: Screenshot

Foto: Screenshot

James Dean je umro 30. rujna 1955. u prometnoj nesreći u dobi od 24 godine, kada je svojim Porscheom udario u drugi auto na kalifornijskoj cesti blizu mjesta Cholame.

Glumio je u tri filma: ‘Buntovnik bez razloga’, ‘Istočno od raja’ i ‘Div’ (1956.), a za dva potonja bio je nominiran za Oscara.

(24sata.hr)

JANKOVIĆI/TRAVNIK: Večeras predstava “Jacques ili pokornost” Kazališta slijepih i slabovidnih Novi Život iz Zagreba

Predstava “Jacques ili pokornost” Kazališta slijepih i slabovidnih Novi Život iz Zagreba bit će izvedena večeras (petak, 8.11.2019. godine) u 19:30 sati, u  zgradi Hrvatskog kazališta Travnik, u Jankovićima.



Karte, po cijeni od 5 KM su u prodaji, a rezervaciju možete izvršiti i putem telefona 063 758 063.

NOVI ŽIVOT, NAJSTARIJE KAZALIŠTE SLIJEPIH I SLABOVIDNIH NA SVIJETU

O PREDSTAVI
Jacques, sin tate i mame Jacques, unuk djeda Jacquesa, ujedno i Jacquelinin brat, naslovni lik istoimenog komada Eugen Ionesca iz 1950. godine, ne pristaje…
Jacques, ne pristaje na ispraznost, apsurdnost, grotesknost i repetativnost malograđanskog života kojeg je autor komada pronalazio na svakom koraku.
Jacques ne pristaje na nekritičko ponavljanje obrazaca predaka, na nemogućnost izbora, na predodređenost, ni na grah s kobasicom. Ne pristaje na šešir koji će“zatvoriti dimnjak“ i ukinuti mogućnost da „krene na više“.
Jacques, pun prezira spram pukoj egzistenciji svedenoj na konzumaciju i reprodukciju, odlučno i sigurno odbija ono na što ga se navodi kao jedino ispravno i moguće. Nehomogena obitelj i isto takvo društvo, ujedinit će se u nakani da – svim sredstvima- postigne svoj cilj i pokori Jacquesa kako bi opravdalo vlastite pristanke. Siguran u svoje pravo da bude „takav kakav je“, odupirat će se emocionalnim ucjenama, neće popustiti pred bučnim i dramatičnim gestama, niti pokleknuti pred obećanjima u bolje sutra. No, neće se uspjeti oduprijeti otvorenom nasilju smisleno ispražnjenog svijeta koji će, korak po korak, zatvoriti sve izlaze i obezvrijediti ono istinski živo, autentično, pulsirajuće, sveto: ljubav, strast i poeziju.
Jacques će, poput Jacquesa prije sebe, poklenuti, kapitulirati i staviti šešir na glavu i prionuti na grah s kobasicom. Ostaje nam tek zraka nade da će, za razliku od svojih predaka, svojim potomcima ostaviti otvorena vrata, prozore i dimnjak.
(Ana Prolić)

Tko je onaj davni po kojemu jesam, po kojem me ulišćuju u granu, a granu u stablo, čiji korijeni sežu u utrobu zemlje i vremena, pa me karakteriziraju do svega što moram ili bi trebao. Tko je očeva oca otac što me stalno priziva u naslov naših života, što mi se mlado smije s mramora, pa mi i čašu i zdravicu, pa mi vino i sedam kora i blagdane, baš kako ih je on i mnogi on prije njega svetkovao.
A, ja ne priznajem i ne pristajem, jer sam konj plamena galopa i vatren led i oksimoron, kako god okreneš. Ja i kad ne gledam vidim nebo, i moga neba nebo, i sva neba do nebesa, ja njiha-njiha – sam bez njih, u sva lica što ih je vidio svijet, u sva pera što ispisaše riječ na riječ, naslijepo i nagluho se prevrćem po iluziji, kao po mjesečini djevojka gladna ljubavi, savijam se oko optičke varke kao sjena oko sunčeva zalaska i živim sve živote, jer sam lutka od glume, jer sam poslijednji suptilak prkosa što rađa Novi život, a ostaje tek ugarak na zgarištu vlastite kuće koju iz straha ili srama ne prozvaše kazalište.
(Vojin Perić)

AUTORI I GLUMCI
•        prijevod: Milovan Danojlić
•        adaptacija teksta i režija: Ana Prolić
•        asistent redateljice i scenski pokret: Damir Klemenić
•        scenografija i kostimografija: Petra Dančević
•        autor glazbe: Damir Šimunović
•        oblikovanje svjetla: Alen Marin
•        grafičko oblikovanje: kuna zlatica
•        autor fotografija: Jasenko Rasol


IGRAJU
•        Jacques – Igor Kučević
•        Jacqueline – Suzana Bliznac
•        Jacques mama – Anita Matković
•        Jacques tata – Vojin Perić
•        Jacques djed – Milenko Zeko
•        Roberte mama – Ružica Domić – Lalović
•        Roberte tata – Marijo Glibo
•        Roberte – Dajana Biondić
•        inspicijent – David Čavara
•        tehnička podrška – Nenad Lalović, Branko Ostojić, Tea Bešić

Najromantičniji film godine “Last Christmas” od večeras u kinima, a evo zbog čega je tako poseban!

U kina večeras stiže jedan od najočekivanijih romantičnih filmova – “Last Christmas”.

Štoviše, mnogi filmski obožavatelji su mu već nadjenuli i laskavu titulu najromantičnijeg filma godine. Radnja filma smještena je u London, a prati priču djevojke Kate, koja tumara ulicama dok njezine cipele zvone, kao iritantna posljedica spleta nesretnih okolnosti koje je dovode do posla vilenjaka u Božićnom dućanu koji je otvoren cijele godine.

Ondje susreće Toma koji ulazi u njezin život i polako ruši sve njene barijere te se ona polako zaljubljuje u njega. Dok se London polagano sprema za najljepše godišnje doba i Božić, za njih dvoje ništa ne izgleda lagano. No, ponekad se ljudi moraju prepustiti sudbini, poslušati svoje srce i vidjeti gdje će ih to dovesti.

U glavnoj ulozi se našla glumica Emila Clarke, velikom djelu javnosti poznata po ulozi Daenerys Targaryen koju je odigrala u mega uspješnici “Igra prijestolja”. Glavna muška rola udijeljena je Henryju Goldingu koji je zapaženu ulogu odigrao u kino hitu “Suludo bogati Azijci”. Uz njih tu je i dvostruka Oskarovka te jedna od najpoznatijih britanskih glumica – Emma Thompson.

Prava čar ove romantične komedije leži u podatku kako je inspirirana glazbom legendarnog pjevača Georgea Michaela. Upravo je prema njegovoj najpoznatijoj božićnoj pjesmi i nazvana, a sjajno zvuči i podatak da ćemo moći po prvu puta čuti i nikada objavljivane pjesme neprežaljenog pjevača.

(miss7.24sata.hr)

ZAGORKA: Bila je hrvatska junakinja, ali nisu je priznavali jer je žensko

Javnost je obožavala njezine romane, rijetki su je cijenili, a još manje njih ju je podupiralo.

Obitelj ju je odbacila, mnogima je smetala i prezirali su je najviše zbog onoga što nije bila – nije bila muško, nije bila aristokratskog podrijetla, nije bila poslušna, ni potkupljiva, nije bila privlačna – a ipak se usudila biti ono što jest, i to u ženskom obličju.  

Marija Jurić, mnogima poznatija po jednom od svojih pseudonima – Zagorka, bila je prva novinarka na našim prostorima, politička izvjestiteljica, komentatorica, satiričarka, dramatičarka, romanopisac, urednica prvog ženskog lista na našim prostorima, borac za emancipaciju žena i općenito za socijalnu pravdu…, previše toga da ne bi zasmetalo duhu većine, onda kao i danas nenaviklom na iznadprosječne koji se još k tome pojave “niotkuda”.

– Pero moje tvrđava je mom životu – odgovarala je suparnicima. Sve je navedeno bilo dovoljno da Zagorka postane stalnom metom uvreda i poruga, omalovažavanja pa i ucjenjivanja na koje ipak nikad nije pristala i doista je istraživanja vrijedno čudo kako je sve to izdržavala.

A nije posve jasno ni kada se rodila niti kao je odrastala. Navodno je rođena 1873., drugi izvori govore o 1876., a prvotni je datum, 1. siječnja, nakon uvida u matične knjige u Hrvatskom državnom arhivu ipak prepravljen u 2. ožujka. Krštena je dan poslije pod imenom Marianna.

zagorka | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Iako se može misliti da joj je odrastanje uz dva brata i sestru u Negovecu na imanju relativno imućnih roditelja bilo lagodnije nego većini ondašnje djece, sama je samo govorila o “mračnoj slici jada”. Više se družila sa seoskom djecom nego s onima koji su dolazili na imanje Šanjugovo baruna Geze Raucha kojim je njezin otac upravljao. A među posjetiteljima je bio i zloglasni Khuen Hedervary, Rauchov kum, kojem je tada 12-godišnja Marija trebala predati cijeće i pritom malo izmijenila s Rauchom pripremljen govor tako što je dodala da spasi Hrvatsku od Mađara i nepravdi.      

– Željela sam biti poštarica – govorila je znancima.

– To je bilo  jedno od rijetkih zvanja kojem su se žene mogle posvetiti. Činilo se da će mi ono najbolje osigurati egzistenciju do koje se ovdje tako teško dolazilo. Prvi susret s novinama neslavno je završio: Dok ih je otac čitao, navirivala mu se preko ramena, a kad je otišao pokušala je sama čitati ali nije znala slova, stoga je mislila da će s očevim cvikerom to biti lakše. Ali nije, i cviker se razbio, a ona bila kažnjena.

8172565 | Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Foto: Zarko Basic/PIXSELL

“Pljuska je bila moj prvi dodir s novinama”, napisala je kasnije. Kad je u samostanu sestara milosrdnica sv.  Vinka Paulskog, gdje je provela šest godina, napravila novine koje je sama ispunila, opet je kažnjena pljuskom. Sljedeća ju je kazna stigla kao 17-godišnjakinju za uvodnik koji je napisala za list Zagorsko proljeće u kojem piše da duh Matije Gupca optužuje što ljudi još robuju. Ovaj je put kazna bila mnogo grublja – udaja.

Otac se nije slagao s izborom 17 godina starijeg  željezničkog službenika u Zaboku Andrije Matraja za njezina muža, ali majka je inzistirala. 

– Bio je Mađar, u 37. godini života, šovinist, škrtica, birokrat, gramzljivac – tako je Zagorka opisala nametnutog muža kojeg je za ženidbu motivirao obećani miraz. Jedini koji su je tješili bili su njezina dadilja Marta i služinčad. S mužem odlazi u Mađarsku, a koristoljublje ga ponuka da pita za mišljenje o Marijinim pričama dvojicu mađarskih pisaca.

Ubrzo joj ponude da za odličnu plaću piše promađarski što s gnušanjem odbija i bježi preko krova iz muževa doma. Iako je prekinula odnose s roditeljima otac joj pomaže urediti rastavu, ali zbog majčina svjedočenja protiv nje ostaje bez alimentacije i sve osobne imovine. Otac joj da spasi obraz nudi mjesečnu rentu samo da prestane pisati što ona odbija jer se želi izdržavati sama.

zagorka | Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL Stan Marije Jurić Zagorke

No pomoć dolazi iz neočekivana smjera – biskup Josip Juraj Strossmayer čita njezine članke i traži da je zaposle za praćenje mađarske politike jer “ako joj je Bog dao nesumnjiv dar za novinara… onda se mi smrtni griješnici moramo njegovoj volji pokoriti“. Izaziva to provalu bijesa uredništva Obzora, ali je uzimaju da za plaću upola manju od prosječnih muških radi i kao novinarka i kao redaktorica, i to iza zatvorenih vrata, da je nitko ne vidi.

 “U redakciji su mi davali sve više i više posla: mađarsku politiku, domaće vijesti, različite feljtone, ozbiljne i šaljive, kroniku, referate… posao se toliko nagomilao da je trebalo radnom vremenu od 7 do 8 sati navečer pridodati i dio noći… Množina posla bila mi je jedini znak da me ravnateljstvo neće otpustiti…“, zapisala je Zagorka u svojem autobiografskom spisu “Što je moja krivnja“.

Nisu je mimoišle ni nemoralne ponude. Jednom joj je mađarski ministar ponudio trokatnicu i rentu koja bi je trajno zbrinula “samo da piše u mađarskom duhu“. S gnušanjem je odbila iako su joj kolege ne jednom rekle da je pogriješila, a šef joj kaže: “Žena treba imati seksepil, a ne čovječansku čast…”.

8172565 | Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Foto: Zarko Basic/PIXSELL

Preokret u radu donosi joj opet Strossmayer koji prepoznaje u njoj potencijal da romanima mijenja ljude, ponajprije žene. Zagorka je trebala “potaknuti osvještenje svih duhova“. Najvažnije je bilo pridobiti čitatelje koji tada mogli čitati samo njemačke trivijane romane. Prestravljena očekivanjima, Zagorka se bacila na posao i “sto puta proklela taj čas”.   

U vrijeme nemira i previranja malo je onih koji zadrže trezvenost toliko da ih ne obuzmu nemir i strah i da znaju što treba raditi. Marija Jurić Zagorka nije se dala zastrašiti kad je trebalo glasno viknuti za pravednu stvar. I nije se zadržala samo na pisanju, nego organizira i misu u Markovoj crkvi koju, otvaranjem vrata prema Banskim dvorima, pretvara u prosvjed protiv režima. Završava u zatvoru u Petrinjskoj.

zagorka | Autor: Marko Prpic/PIXSELL

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

I tada je sve počelo – iz nje je poput bujice tih desetak zatvorskih dana provalila drama “Evica Gupčeva“. U priču o kćeri Matije Gupca koja je skupa s majkom pomagala ocu u ustanku  unijela je cijelu sebe jer su se „babe prokleto dobro držale kad je trebalo zatrubiti gospodi pod nos“, samo su vladajući njih uvijek prešućivali.

Zagorka je zaključila da je prešućivanja previše i u nizu satiričnih jednočinki upozorava na nepravdu porobljenih. Čak i tvrdi zid tradiconalista nije izdržao toliku produkciju energične Zagorke i 1901. uspijeva se “dokopati“ i jedne od piscu, nekad i sad, najteže osvojivih kazališnih utvrda – scene zagrebačkog HNK.

Iako su jednočinke “Što žena umije” i “Novi roman” izvedene anonimno, prepoznaju socijalnu oštricu i opet izaziva žestok kritički otpor na koji odgovara novim jednočinkama. Istodobno pod pseudonimom Iglica piše feminističke tekstove, a kad čelnici Obzora, u kojem je provela 22 godine života, završe u zatvoru, pet mjeseci je sama uređivala list u kojem je 1899. objavila svoj prvi roman “Roblje” zahvaljujući najviše Josipu Jurju Strossmayeru koji ju je ustrajno nagovarao na pisanje povijesnih romana kojima bi se publika odvratila od njemačkih šund-romana.

Marija Juric Zagorka | Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Puna nesigurnosti počinje istraživati povijest jer sve je, i likovi i događaji, moralo imati uporište u stvarnosti jer ipak je ona novinarka. “Moj je otac bio nadglednik imanja Geze Raucha i, kako je posjedovao ključeve svih odaja, doprla sam do korespondencije te obitelji. Korespondencija je bila tako velika da su je držali u mnogo sanduka. Tu je bilo dokumenata  ne za jedan nego za pedeset različitih romana”, pojasnila je Zagorka jedan od izvora nadahnuća za svoje zaplete.

U mnogočemu joj je prijelomna godina 1910.  Bila je među osnivačima Hrvatskog novinarskog društva i te se godine događa velika promjena u njezinu privatnom životu: više nije sama protiv svijeta jer se udaje drugi put u životu, ovaj put svojevoljno. Odabranik je srodna duša “po peru“, 11 godina mlađi novinar i pisac Slavko Amadej Vodvařka.

Marija Juric Zagorka | Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Točan datum vjenčanja se ne zna, ali je to vjerojatno bilo negdje potkraj te godine jer već početkom iduće Zagorka svojem prezimenu pridodaje muževo. O njihovoj vezi i braku nema mnogo podataka. Iako su dugo zajedno radili i pisali (Vodvařka je pisao humoreske i komedije), nisu se zajedno pojavljivali u javnosti. Čini se da je njegova obitelj bila protiv tog braka i da je zapravo nikad nisu prihvatili. Razveli su se već 1914., a ona u svojim autobiografskim spisima nije ništa rekla o njemu.

Uskoro postiže uspjeh povijesnim romanima. Mračna je strana njezina uspjeha da je cijeli bio za tuđi račun. Pisala je pod golemim pritiskom uredništva Obzora, da bi opstala u tom listu i njima podigla naklade, a ona je sama dobivala samo uobičajenu plaću, a kad bi se požalila na to, dobivala je odgovor da joj je i to previše te da bude sretna što može raditi. 

Kritika ih je nazivala “šund-literaturom za kravarice“, iako su romani imali milijunske naklade. Tiskani su u ponovljenim izdanjima, ali ona nije ništa dobivala. Jedina joj je zadovoljština bila masa pred redakcijom na dan izlaska novog nastavka, i to da su Leonore, Gertrude i slične dame ustuknule pred Gordanama, Jadrankama, Nerama, Zagorkama… jer je sve više ljudi davalo djeci hrvatska imena.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kako u malom stanu kod kuće nije imala dovoljno mira za pisanje, neko je vrijeme između dva rata živjela i radila u Esplanadi, u apartmanu 325. Tridesetih je uspjela načeti još jedno od prvih poglavlja u povijesti naših krajeva, pokretanjem ženskog, odnosno “domaćinskog” lista. I tu je uspjela istjerati svoje.

Kad joj je predstavnik njemačke izdavačke kuće Ullstein ponudio joj da bude urednica ženskog časopisa za koji će se tekstovi prevoditi iz njemačkih novina, odgovorila mu je: “Uvijek ću se boriti protiv takvih i sličnih namjera”.

Predstavnik je otišao, ali nisu tražili drugu osobu – godinu dana poslije uređivala je “Ženski list” i sama pisala većinu tekstova. Nakon neslaganja s upravom svojom ušteđevinom osniva – Hrvaticu. Kad su ustaše ugasile taj list, pokušava se ubiti. Ali preživljava, i do kraja joj rata pomažu vjerni čitatelji.

Umrla je 29. studenoga 1957.  i dugo se potom nitko nije usudio ozbiljnije baviti njezinim djelom, bojeći se da ne ispadne smiješan.

Možda je najveća njezina krivnja, da parafraziramo naslov njezine autobiografije, što je slijedila put svojeg srca, a za to se i tada, baš kao i danas, plaća visoka cijena: pokušali su je ubiti uvredama i ignoriranjem, uskraćivanjem novca za život i omalovažavanjem, ali sve je to samo jačalo njezin prkos. Vjerojatno ju je do kraja držala misao o tome da se, ovako ili onako, mora živjeti, pa zašto onda oponentima olakšati posao? 

(24sata.hr)

HRT će ove subote emitirati film koji traje čak osam sati

HRT ove će subote, 9. studenog u terminu od 20:45 sati do čak 4:40 slijedećeg jutra na svom Trećem programu emitirati najduži film koji je ikada prikazan na javnom servisu, a riječ je o djelu „Uspavanka za tužan misterij“, filipinsko-singapurskoj fantastičnoj drami.

Ovaj gotovo osmosatni film u 470 minuta govori o potrazi za tijelom Andrésa Bonifacija. Bonifacio je bio filipinski borac za slobodu koji je poznat kao otac filipinske revolucije protiv španjolske okupacije. Inače, na 66. međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu ovaj film osvojio je nagradu Alfred Bauer. Redatelj je Lav Diaz. Urednik filma je Dean Šoša, koji slikovito kaže kako trajanje filma odgovara vremenu u kojem je ove godine pobjednik glasovitog natjecanja Iron Man na Havajima isplivao 3.8 km, odvozio biciklom 180 km i trčao 42 km i 195metara.

– Vjerojatno su ga mišići kasnije manje boljeli no što će boljeti one koji će u subotu uz televiziju sjediti osam sati. No svim gledateljima koji izdrže, trud će se više no isplatiti. Diazovi filmovi spadaju u vrh suvremene kinematografije i traju upravo onoliko koliko im njihova unutarnja logika nalaže. Treći program postoji da bi i najslobodnije filmske forme imale svoj kutak slobode – rekao je Šoša najavljujući ovaj poseban film.

(www.vecernji.hr)

Folklorna selekcija BZK “Preporod “Vitez gostovala u Doboj Istoku

Proteklog vikenda u općini Doboj Istok organizirana je treća po redu smotra folklora u organizaciji Omladinskog kulturnog centra “Lipe” na kojoj je sudjelovala i folklorna sekcija BZK”Preporod” Vitez.

Za ovu priliku predstavili su se Igrama iz okoline Sarajeva prema koreografiji koju su postavili Fejzulah Bešo i Samra Bešić.

Smotri je nazočio veliki broj gledatelja i folkloraša iz cijele Bosne i Hercegovine, a manifestacija je imala i humanitarni karakter.

Iz BZK”Preporod” Vitez zahvaljuju organizatoru na pozivu i gostoprimstvu, te upućuju iskrene čestitke na organizaciji i realizaciji ovog kulturno-zabavnog događaja.

(Radio Vitez)

Završene 23. “Uskopaljske jeseni”

U nedjelju, 27. listopada 2019. godine, susretom 12 kulturno-umjetničkih društava iz naše zemlje, te Republike Hrvatske, u Uskoplju okončana je sada već tradicionalna kulturna manifestacija pod nazivom “Uskopaljske jeseni”. Organizator manifestacije je HKD Napredak podružnica Uskoplje pod pokroviteljstvom Ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i sporta ŽSB, Općine Uskoplje te Središnje uprave HKD Napredak.

Uz brojne sadržaje poput promocija knjiga, filmskih projekcija, izložbi i književnih večeri, okupljanjem folkloraša prezentirana je tradicija, ali i ukazano na sve veći odlazak mladih.

Privodeći kraju manifestaciju koja u Uskoplje, onako s jeseni, dovede drage goste i prijatelje, a koji opet sa sobom donesu i radost kulturnih događanja, čelni čovjek Napretka u Uskoplju ne krije zadovoljstvo.

“Dosta se toga izdogađalo, evo vidite ovako 23 godine i svake godine možda u zadnjih deset godina po osam dana od nedjelje do nedjelje i mogu reći nikad ne preskočimo ni jedan dan“, rekao je dr. Tvrtko Krajina, predsjednik HNK Napredak podružnica Uskoplje.

Posljednji dan manifestacije pod nazivom “Kroz Uskoplje s pjesmom” je rezerviran za priču o životu i tradiciji kroz narodnu nošnju, igru i pjesmu koja se stoljećima prenosila s koljena na koljeno i, naravno, kroz  kulturno-umjetnička društva i svaki detalj na nošnji priča je za sebe. Svoje sudjelovanje su uzela sljedeća kulturno-umjetnička društva: Crkveni zbor Marije P Petković, KUD “Turanj” Karlovac, HKUD “Tamburica” Korače, KUD “Izvor” Generalski stol, HKUD “Jozo Križić” Roško Polje, KUD “Zvuci kamena i krša” Imotski, HKUD “Vrila” župa mostarski Gradac – Široki Brijeg, KUD “Naši korijeni” Bistrica Žepče, HKD Napredak Bugojno, KUD “Stari hrast” Novi Travnik, HKUD Donja Rama i HKD Napredak Uskoplje. Svečanost je započela svetom misom u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije nakon koje je upriličen skup društava ispred OŠ Uskoplje te mimohod kroz grad. Nakon mimohoda položeni su vijenci i upaljene svijeće na spomen-obilježju poginulim hrvatskim braniteljima.

Na završnoj manifestaciji “Uskopaljskih jeseni” održanoj u dvorani OŠ Uskoplje nazočio je ministar obrazovanja, znanosti, kulture i sporta ŽSB g. Bojan Domić, dopredsjednik HKD Napredak g. Josip Križanović, predsjednik OO HDZ BiH Uskoplje i zastupnik u Skupštini ŽSB g. Dražen Matišić kao i mnoge druge osobe iz društvenog i političkog života.

Fotogalerija (Foto Boro)

Bitka za književnike iz Travnika i Mostara: čiji su Andrić i Šantić?!

Uz vječno pitanje čiji je Travničanin Ivo Andrić, hrvatski ili srpski, posljednjih godina u Mostaru tinja unutarsrpski spor i oko toga tko ima pravo baštiniti tradiciju Alekse Šantića. Umjesto da im se promoviraju i slave književna djela, dvojica pisaca rođena u Bosni i Hercegovini postala su predmet međunacionalnih i unutarnacionalnih obračuna.

Vjerojatno takvu ostavštinu nisu željeli. Tko ima pravo organizirati jubilarne “Šantićeve večeri poezije”, spore se tako u Mostaru dvije “Prosvjete” – jedna vezana uz Srpsku pravoslavnu crkvu s jedne i druga “Prosvjeta” i Muzej Hercegovine s druge strane. Apsurdno zvuči, ali ovaj sukob ima čak i svoje pozitivne učinke.

Natječući se za “vlasništvo” nad piscem, dvije strane oživljavaju njegova djela. Tako je protekloga vikenda mostarski paroh Radivoje Krulj predstavio bogatu monografiju “100 Šantićevih večeri poezije”. Za razliku od Šantića, o kojemu njegovi “posvađani” sunarodnjaci izdaju monografiju, Ivo Andrić predmet je etničkog prisvajanja i to se ponajviše naglasi svakog listopada kada mu je rođendan (9. 10. 1892.) i obljetnica Nobelove nagrade (26. 10. 1961.). Rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika, i Katarine Pejić.

Dakle, kao etnički Hrvat školovao se i prve tekstove objavljivao u Hrvatskoj. Na sveučilištima u Zagrebu i Krakovu, gdje je studirao, upisao se kao Hrvat. Bio je zadivljen bosanskim franjevcima, ali je uistinu već nakon svoje dvadesete godine počeo pisati ekavicom i izjašnjavati se kao Jugoslaven. Život mu je, blago rečeno, kontroverzan. Kroz diplomaciju služio je raznim vladama – i Hitleru, i Staljinu, i Titu.

Unatoč tomu, komunističke vlasti prigrlile su ga kao svoga. Svi su ga svojatali osim onih od kojih je potekao. Hrvati su ga se uglavnom odricali. U želji da ga otrgne od “tuđeg zagrljaja” i nacionalnog zaborava Matica hrvatska podignula mu je spomenik u Mostaru. No, Hrvati još ne znaju žele li Andrića.

Zato se Srbi bez ikakvih ograda ponose “svojim Andrićem”. Do koje je mjere išla nacionalna zloporaba toga pisca, govori činjenica da je njegovu kratku i izrazito dojmljivu pripovijetku “Pismo iz 1920.” Radovan Karadžić dijelio kao letak u svrhu potvrde stoljetne mržnje među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. No, prema nekim tvrdnjama, osvetio im se Clinton koji je, navodno, čitajući isto to “Pismo”, NATO-u naredio bombardiranje Srbije.

U svakom slučaju, pjesnik je u toj pripovijetci na upečatljiv način opisao Bosnu kao “zemlju mržnje i straha”. Zbog tih tvrdnji, a i brojnih drugih knjiga, “zamjerio” se i dijelu Bošnjaka koji u njegovim tekstovima, pak, prepoznaju mržnju prema islamu i muslimanima. U projektu posrbljavanja Andrić nije jedini hrvatski književnik.

Srpska akademska zajednica uložila je mnogo energije “dokazujući” da je sva srednjovjekovna dubrovačka književnost, zapravo, srpska. U “Deset vekova srpske književnosti” uvršteni su čak i Ivan Gundulić i Marin Držić. Argument kojim srpski povjesničari književnosti brane prisvajanje starih dubrovačkih pisaca srpskim književnicima jest štokavski jezik kojim je ta književnost pisana.

Oni smatraju da je to isključivo srpski jezik. Kulturna javnost odbacila je taj falsifikat kao grub pokušaj grabeži hrvatske kulturne baštine. Zanimljivo je da u tu istu ediciju od dvjestotinjak knjiga srpske književnosti nije uvršten Aleksa Šantić, iako je njegova etnička srpska pripadnost neupitna. Ne ulazeći u druge motive, to što se međusobno bore za Šantića i prisvajaju Andrića, Srbi pokazuju koliko im je stalo do velikana.

Hrvati, nažalost, vrlo često ne cijene svoje. Dapače, mnoge uglednike guraju u blato tražeći im bilo kakvu mrlju. I zbog toga zemlja sve je pustija. Hrvati su malobrojan narod da bi se tako lako odricali i jednog čovjeka. I onih koji su zbog svoje ostavštine postali besmrtni, ali i onih živih koji danas u potrazi za boljim životom lako dobivaju radne i boravišne dozvole, pa i državljanstva Njemačke, Irske, Australije…

Onda nije ni čudno da narod koji je uspio izgubiti nobelovca ne može sačuvati svoje “obične” smrtnike od iseljavanja?! Bude li se Hrvate u dijaspori zaboravljalo, asimilirat će se u Nijemce, Irce, Australce…, kao što je Hrvat katolik Ivo postao Srbin.

vecernji.ba

‘OVAJ FILM BIT ĆE HIT JESENSKE SEZONE’ Pogledali smo spektakl koji će Angelinu Jolie vratiti na tron kraljice Hollywooda

Nastavak megahita iz 2014. upravo je stigao na repertoar, a ovaj put radnja je nadahnuta političkim aktivizmom glumice i producentice.

Na web portalu Hollywood Reportera upravo su objavili listu 100 najmoćnijih ličnosti u prijestolnici svjetskog show businessa u protekloj godini i na tom popisu nema Angeline Jolie.

Donekle je to shvatljivo, jer najbolje plaćena glumica zapravo jako malo snima, zadnji megahit imala je 2014., Disneyjevu “Gospodaricu zla”, a u međuvremenu se pojavila samo u slabo primljenoj bračnoj drami “Pokraj mora” (2015) koju je sama i režirala. Gluma joj je postala tek uzgredna djelatnost, od 2011. sve više se bavi režijom, najviše uspjeha imala je s ratnom dramom “Nesalomljivi” (tri nominacije za Oscara u tzv. tehničkim kategorijama i 163 milijuna dolara bruto zarade u svjetskim kinima), a najbolje kritike dobila je za film o ljudskim stradanjima u Kambodži “Prvo su ubili mog oca” (2017.).

Uz filmsku djelatnost usporedno se bavi humanitarnim radom i danas je na funkciji specijalnog izaslanika visokog povjerenika Ujedinjenih nacija za izbjeglice. Nije to angažman koji ona striktno odvaja od holivudskog i privatnog, u braku s Bradom Pittom usvojila je troje djece iz različitih dijelova svijeta, a dva filma koja je režirala, “U zemlji krvi i meda” o genocidu u Bosni i “Prvo su ubili mog oca”, nadahnuta su onime što je doznala dok je obilazila ugrožene zemlje u svojstvu predstavnika Ujedinjenih nacija.

Slab početak

Je li Angelina Jolie još uvijek moćna? Itekako, uzmite samo primjer njezina novog blockbustera “Gospodarica zla 2”, koji je upravo stigao na repertoar. Kad je prvi film postigao golem uspjeh (758 milijuna dolara bruto na globalnom kino tržištu), u Disneyju su odmah htjeli nastavak, zločesta vila Maleficent iz “Uspavane ljepotice” koja se ovdje prometnula u brižnu pomajku činila im se idealnom za franšizu, međutim, glumica nije pristala, smatrala je da je scenarij plošan i nedorađen.

Prošlo je pet godina dok sve nije napravljeno kako je ona htjela (nije bilo druge, budući da je obavljala i funkciju producentice), još nam samo nisu otkrili koliko je sve to koštalo i koliki je bio njezin honorar, no neće to moći dugo tajiti. Bez obzira na osrednje pa i slabe američke kritike, film će biti među najuspješnijima ove jeseni, a posebno je zanimljivo kako je priča oblikovana po glumičinim prohtjevima.

Najslabiji je početak koji se odigrava pet godina nakon prethodnog filma. Zašto su odabrali realni vremenski razmak nije jasno, budući da glavna zvijezda pod maskom izgleda gotovo isto, a Elle Fanning (igra Auroru, kraljicu Močvarišta, kumče Maleficent) nije izgubila ništa od svojih draži dok se probijala kao tinejdžerica.

Močvarište

Kako je i glumac u ulozi princa Philipa promijenjen (Harris Dickinson uskočio je umjesto prezauzetog Brentona Thwaitesa), nije bilo nikakvog razloga da se taj period skrati na – recimo – nekoliko mjeseci. Zašto to napominjem? Zato što je malo vjerojatno da se dvoje mladih koji žive u kraljevstvima razdvojenima samo rijekom, a zaljubljeni su, suzdržava od ozbiljne veze punih pet godina.

Prvi film je bio sav u duhu ženskog pokreta, koji će kako spada procvasti tek tri-četiri godine kasnije, dok je drugi nadahnut Angelininim političkim aktivizmom. U Kraljevstvu preko rijeke žive samo ljudi, kralj John (Robert Lindsay), kraljica Ingrith (Michelle Pfeiffer jako je ojačala zvjezdani naboj filma), njihov sin Philip, obični žitelji i jako puno vojnika, dok je Močvarište nakrcano bajkovitim stvorenjima, od malih vilenjaka do drveća koje hoda. Aurora i Philip žele ujediniti oba kraljevstva, bez obzira na to što u njima žive krajnje različita bića, no Maleficent je sumnjičava, pogotovo stoga što joj se nije dopala kraljica Ingrith.

S razlogom, jer ta planira rat kojim će osvojiti Močvarište i istrijebiti njegove čudne stanovnike. Dodatni pomak predstavlja otkriće da je Močvarište posljednje prebivalište Tamnih vila, kojima pripada i Maleficent: kad zločesta Gerda (sjajna irska glumica Jenn Murray), desna ruka Ingrith, ustrijeli Maleficent, ona bi potonula u rijeku, ali je spasi Conall (Chiwetel Ejiofor), vođa Tamnih vila, pa se ona neko vrijeme kod njih oporavlja i pristaje ih predvoditi kad napadnu ljude, svoje smrtne neprijatelje. Poruka ovakvog zapleta je očita: Močvarište i Kraljevstvo preko rijeke su susjedi i trebali bi živjeti u miru, no neumjerene ambicije i želja za osvajanjem gurnut će ih u krvoproliće, otprilike kao i u filmu “U zemlji krvi i meda”, gdje se sukobljavaju Srbi i Bošnjaci.

Diskretna metafora

“Gospodarica zla 2” vrvi scenama koje baš nisu primjerene filmu za djecu s razmjerno blagim američkim predikatom “PG” (parental guidance, što znači da ga klinci svih dobi bez straha mogu gledati pod nadzorom roditelja). U jednom trenutku Ingrith preko razglasa objavi da poziva sva stvorenja iz Močvarišta na vjenčanje Aurore i Philipa, ona uistinu nagrnu u Kraljevstvo, krasno uređeno za tu priliku, i okupe se u mjesnoj crkvi.

Isprva im je čudno što tamo nema nikoga iz Kraljevstva, no svejedno se natiskaju u klupe. U tom trenutku vojnici zabrave vrata, a zločesta Gerda iz orgulja počne ispuštati otrovni prah koji ubija vilenjake. Na što vas to podsjeća? Naravno, na nacističke plinske komore, što je samo jedan od načina da se na zastrašujući način osuvremeni priča. Autori scenarija pod paskom Angeline Jolie napravili su diskretnu metaforu na današnja zbivanja u svijetu.

Scenarij je najslabiji dio filma, neki od važnih likova nestanu prerano, Maleficent prolazi kroz previše mijena da bismo je respektirali kao ključnu junakinju, a i Tamne vile nekako su se neskladno uklopile u takvu cjelinu. Ipak, vizualni prosede je impresivan, a dizajneri dvorca u Kraljevstvu i vrta koji ga okružuje donekle su se nadahnuli modernističkim klasikom Alaina Resnaisa “Prošle godine u Marienbadu”.

Štošta je natrpano u taj spektakl, koji se unatoč neurednosti lako gleda i ponovno etablira Angelinu Jolie kao kraljicu Hollywooda. Uskoro ćemo je gledati u još tri filma, u Marvelovom blockbusteru “Eternals”, bajkovitom “Come Away” Brende Chapman, redateljice crtića “Merida Hrabra” i “Princ od Egipta”, svojevrsnom prednastavku “Petra Pana” i “Alise u zemlji čudesa” te trileru “Oni koji me žele mrtvog” u režiji talentiranog Taylora Sheridana (“Wind River”, “Sve ili ništa”). Pauza više nema, pa bi 2020. mogla godina u kojoj će se ponovno ugurati na listu 100 najmoćnijih u Hollywoodu.

jutarnji.hr