Osam bijelih ruža i osam bijelih svijeća prkose zaboravu i zahtijevaju istinu i pravdu!

Trebalo je 28 godina da se djeca Viteza otrgnu od zaborava. Dan 10.6.1993. godine će ostati upisan u povijest.
To je bio dan kad je u Vitezu ubijeno osmero hrvatske djece na dječjem igralištu. Ubijeni su navodećom granatom s obližnjeg položaja ARBiH.

Zapovjednik Teritorijalne obrane Vitez ARBiH bio je Hakija Čengić, koji je u vrijeme pada granate bio u neposrednoj blizini dječjeg igrališta, te je nakon pada granate napustio mjesto događaja kao i sam grad Vitez. Ispratili su ga povici njegovih “vojnika” upućeni roditeljima ubijene djece koji su u nevjerici i stanju potpunog šoka skupljali djeliće tijela svoje djece. Uzvici su bili “Evo vam Herceg Bosne”.
I sve to se dogodilo u vrijeme potpisanog primirja, u sumrak tople lipanjske noći, na dječjem igralištu, između domova ubijene dječice. Pred očima roditelja u Vitezu. (činjenice uzete Iz knjige svjedoka Ivice Mlivončića ZLOČIN S PEČATOM str 166.)
Djeca su bila mete!

Desetljećima se ovaj zvjerski ratni zločin krio od očiju javnosti, ignorirale godišnjice, skrivala imena, zaključana u škrinji zaborava.

Ivan Šušnjar, vlasnik portala Poskok prije nekoliko godina je počeo iznositi priču o djeci Viteza. Do tada šture i suhoparne informacije dobivaju svoj epilog. Saznajemo kako su djeca izgledala, njihove se fotografije šire društvenim mrežama. Saznajemo i tešku pozadinu cijele priče koja je napisana u samom početku teksta.

Većina stanovnika BiH saznaje za djecu Viteza, za spomenik “Osmica”. Budi se suosjećanje kod stanovništva i težnja za istinom. Traži se procesuiranje izvršitelja kao i zapovjedna odgovornost za naređenje ispaljivanja te granate, koja je tog dana, u vrijeme primirja, ispaljena među djecu za koju stručnjaci kažu da je bila NAVODEĆA !
Točnije, ta je granata ispaljena ciljano na dječje igralište.

Polako se podiže svijest o masakru nad djecom, koji se po svojoj brutalnosti može poistovjetiti s masakrom na Kapiji u Tuzli!
Ljudi znaju tko su bili

Sanja Garić,
Milan Garić,
Dragan Ramljak,
Dražen Čečura,
Boris Antičević,
Sanja Križanović,
Augustina Grebenar,
Velimir Grebenar.

Danas, nakon 28 godina cijeli svijet zna za ubojstva djece Viteza. Godišnjicu njihove smrti obilježavaju predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, predsjednik HDZ BiH i HNS-a Dragan Čović, Gordan Grlić Radman, Josip Brkić, Nikola Grmoja, Ilija Cvitanović, Slaven Raguž, Željana Zovko kao i svi ostali hrvatski političari u BiH.
Po prvi put u 28 godina Nino Raspudić izgovara imena djece Viteza u Hr Saboru i objašnjava što se egzaktno dogodilo tog desetog lipnja 1993. godine.
Djeca Viteza su otrgnuta zaboravu!
Njihova ubojstva su tema portala i društvenih mreža.
Pritisak javnosti tjera da se oglase i oni čije nas objave ne zanimaju i koje nam ništa ne znače, kao što je objava Željka Komšića pripadnika i zlatnog ljiljana ARBiH.
Sunce više nije zaklonjeno dlanom!
Imena djece Viteza su svima dostupna, bol njihovih obitelji su pretočene i u stihove pjesme koju izvodi Darija Ramljak, vrhunski vokal i koja pjesmu pod nazivom “Trebam te moj dobri anđele” posvećuje svoj djeci ubijenoj u ratu, a posebno djeci Viteza!

Na desetine fotografija pristižu sa svih strana svijeta na kojima je osam bijelih ruža i osam bijelih svijeća koje prkose zaboravu i zahtijevaju istinu i pravdu!.
Ovim putem pozivamo institucije da rade svoj posao!
Postoje topnički dnevnici, postoje imena, postoje svjedoci, postoje sudovi.
Privedite odgovorne pred lice pravde i uklonite sliku Augustine Grebenar iz dokaznog materijala u Haagu koja je predstavljena kao žrtva HVO-a, a ubijena je od strane ARBiH!
Želimo istinu i pravdu, tražimo suđenje po  zapovjednoj odgovornosti i tražimo krivce!

Također, dostavljamo link videa s fotografijama iz gradova koji su se pridružili obilježavanju odavanju počasti i traženju istine i pravde za ubijenu, masakriranu djecu Viteza

(Hrvatski aktivisti iz BiH)

Diljem svijeta upaljene svijeće za ubijenu djecu iz Viteza

Diljem svijeta sinoć, u 20 sati, zapaljene su svijeće i položeno cvijeće za osam viteških mališana, ubijenih 10. lipnja 1993. godine, u viteškom naselju Podgradina.

Solomonski Otoci

New York

Posušje

Mostar

Bild.ba

Obilježavanje dana tuge viteškog stradavanja nevine djece i na našem Robertovu,djeco,anđeli naši počivajte u miru. Robertovo je Mošunj a Mošunj to smo mi.

Može biti slika sljedećeg: na otvorenom

Novi Travnik

c9775d06-4529-49c2-849d-3aa4ebac02c8.jpg

Prošlo je 28 godina od strašnog zločina u naselju Podgradina kod Viteza u BiH kada je granata ugasila osmero mladih života. Ovaj tragičan događaj zauvijek će ostati u sjećanju hrvatskog naroda, kao i tuga zbog zločina učinjenog nad nedužnom djecom i njihovim obiteljima. Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH

Može biti slika sljedećeg: tekst

“Danas se prisjećamo jednog od najtužnijih događaja u povijesti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kada je prije 28 godina razorna granata prekinula dječju igru u Vitezu i odnijela osam nevinih života”, napisao je na svom facebook profilu predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović.

Tijekom posjeta Središnjoj Bosni, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Zvonko Milas odao je počast ubijenoj djeci Viteza.

Može biti slika sljedećeg: Jedna osoba, stajati i na otvorenom

Izaslanstvo HNS-a BiH i HDZ-a BiH predvođeno dopredsjednikom HDZ-a BiH, predsjednikom FBiH Marinkom Čavarom i predsjednikom ŽO HDZ BiH ŽSB Radojom Vidovićem položilo je cvijeće i zapalilo svijeće ispred spomen obiljeja Osmica. U izaslanstvu su bili i članovi OO HDZ BiH Vitez.

Može biti slika sljedećeg: 5 ljudi, ljudi stoje i na otvorenom

Članovi OO HDZ 1990 položili su cvijeće i upalili svijeće kod spomen obilježlja ubijenoj djeci.

Može biti slika sljedećeg: stoji i na otvorenom

Čović: Počinitelji moraju biti privedeni pravdi i kažnjeni

Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i HNS-a oglasio se na svom Twitter profilu povodom 28. obljetnice nekažnjenog zločina bošnjačke Armije RBiH kada je granatom ispaljenom s položaja te vojske ubijeno osmero djece koja su se igrala na igralištu u Vitezu.

-Danas se spominjemo stravičnog ubojstva osmero nevine hrvatske djece u Vitezu, koja su poginula 10. lipnja 1993. godine kada je igralište na kojemu su se igrali zvjerski granatirano. Desetljećima kasnije, za ovaj nečovječan i brutalan zločin nitko nije odgovarao, napisao je Čović na Twitteru.

U povezanom tweetu Čović je napisao da počinitelji ovog svirepog zločina moraju biti privedeni k licu pravde.

-Nevini dječji životi položeni toga dana zadužili su nas da njihova imena nikada ne budu zaboravljena. Počinitelji moraju biti privedeni pravdi i kažnjeni – za spokoj nevinih duša, za suočavanje s poviješću i za upozorenje da se ovakav zločin u #BiH više nikada ne ponovi, stoji u Čovićevoj objavi na Twitteru.

Podsjetimo, na današnji dan, 10. lipnja 1993., u mjestu Podgradina pored Viteza, ubijeno je osmero djece hrvatske nacionalnosti.

Njih je pogodila granata koja je došla s položaja Armije RBiH.

Djeca su poginula na igralištu, tijekom igre, a za ovu tragediju, koja se dogodila dok je trajalo primirje HVO-a i Armije RBiH, nitko nije odgovarao.

Na mjesta zločina poginulo je petero djece, a troje je preminulo u bolnici. Ostalih šestero djece je ranjeno.

Priča o viteškoj djeci prošle godine je dobila veću pozornost javnosti kada se po prvi put masovno obilježila godišnjica njihove smrti.

U mnogim gradovima i mjestima diljem BiH, Hrvatske, Europe, SAD-a… u 20 sati večeras će biti zapaljene svijeće i položene bijele ruže u spomen na stradanje ove djece.

U 18,00 sati na spomen obilježju Osmica bit će služena sveta misa za poginulu djecu.

Taj dan su poginuli Sanja Garić, (1975.), njen brat Milan Garić (1981.), Dragan Ramljak (1978.), Dražen Čečura (1978.), Boris Antičević (1983.), Sanja Križanović (1978.), Augustina Grebenar (1984.) i njen brat Velimir Grebenar (1981.).

(Dnevnik.ba)

Ubojstvo osmero djece u Vitezu Zoran Milanović, predsjednik RH, nazvao jednim od najtužnijih događaja u povijesti hrvatskog naroda u BiH

“Danas se prisjećamo jednog od najtužnijih događaja u povijesti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kada je prije 28 godina razorna granata prekinula dječju igru u Vitezu i odnijela osam nevinih života”, napisao je na svom facebook profilu predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović.

Objava, nastala u povodu tužne obljetnice, popraćena je i fotografijom s osam bijelih ruža.

I u Novom Travniku molitva i svijeće za ubijenu djecu iz Viteza

Večeras u 20 sati, na Trgu općine Novi Travnik, Mladež HDZ BiH Novi Travnik i Zajednica žena HDZ BiH Kraljica Katarina Kosača Novi Travnik odat će počast za osmero djece, poginule 10. lipnja 1993. godine u Vitezu.

Uz molitvu i paljenje svijeća prisjetit će se Sanje Garić (1975.), njenog brata Milana Garića (1981.), Dragana Ramljaka (1978.), Dražena Čečure (1978.), Borisa Antičevića (1983.), Sanje Križanović (1978.), Augustine Grebenar (1984.) i njenog brata Velimira Grebenara (1981.), koji su poginuli na današnji dan 1993. godine od granate, koja je došla s položaja Armije RBiH.

Za ovu tragediju nitko nije odgovarao.

(notra.ba)

Uz tužnu obljetnicu: Priča o zaboravljenim žrtvama, osmero djece na igralištu u Vitezu

Za smrt osmero djece iz Viteza koja su sredinom 1993. poginula u eksploziji granate, do danas nitko nije odgovarao. Najmlađa žrtva je bila devetogodišnja Augustina Grebenar, čiji je 12-godišnji brat Velimir također poginuo. Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.

Kao 15-godišnjak, Ivan Garić provodio je lipanjsku predvečer 1993. na dječjem igralištu udaljenom tek nekoliko metara od kuće. Otkako je počeo rat, a s njim i roditeljska zabrana udaljavanja od domova, mali prostor s košem i klupom bio je omiljeno mjesto za druženje mališanima iz njegove ulice.

Dječiju igru, njih 15-ak prema Ivanovom sjećanju, tog 10. lipnja 1993. godine, oko 20:45 sati, prekinula je granata. Na mjestu je poginulo petero djece, troje je preminulo u bolnici, a šestero je ranjeno.

“U tom momentu udario sam glavom od stol i čuo sam vrisku. Odjednom, ne mogu ništa s nogama. Podignem glavu, a ono sve crveno pred očima…”, prisjeća se Ivan i prepričava kako je mislio da je slijep pa se obrisao i onda je vidio tijela oko sebe.

“Mama je došla prva, vidjela brata koji je bio raskomadan, kao i većina djece za stolom. Rekao sam joj da sam ja dobro, da me pusti i da ide potražiti sestru, koja je krenula prema kući”, prisjeća se Ivan.


Ivan Garić. Foto: Marija Augustinović

Njegov 12-godišnji brat Milan preminuo je na igralištu, dok su on i 18-godišnja sestra Sanja prebačeni u crkvu u Novoj Biloj, koja je, u vrijeme oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u srednjoj Bosni, služila kao bolnica.

Nakon desetak dana, s ostalim ranjenicima evakuirani su u Split. Sanja je u splitskoj bolnici preminula, a Ivan se oporavio od teških povreda i živi s 80-postotnim invaliditetom.

Za stradanje djece u viteškom naselju Podgradina, do danas nema procesuiranih.

Iz Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije pri Glavnom vijeću Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine (HNS BiH) tvrde da je, prema njihovim saznanjima, još 1996. godine podnesena kaznena prijava protiv nekoliko bivših pripadnika Armije BiH.

“Kaznena prijava podnesena je 27. 5. 1996. godine, a zahtjev za provođenje istrage podnesen je 27. 6. 1996. godine, protiv osam osumnjičenih. O tome bi Kantonalno tužiteljstvo u Travniku moralo imati saznanja”, kazao je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Zvonko Vidović, voditelj odjela za analitiku Ureda.

U Tužiteljstvu Kantona Središnja Bosna (KSB) naveli su da je predmet koji se odnosi na stradanje djece iz Viteza, prebačen u nadležnost Državnog tužiteljstva.

Zamjenica glavnog kantonalnog tužitelja Sanja Hodžić kaže da je u Kantonalnom tužiteljstvu od 2007. godine, ali da nije imala doticaja s predmetom.

“To je već ranije otpremljeno za Sarajevo. Kompletan spis je u Tužiteljstvu BiH i nismo to mi tretirali ovdje”, kazala je za BIRN BiH.

Iz Državnog tužiteljstva potvrdili su informaciju da imaju otvoren predmet, uz napomenu da ne mogu iznositi više informacija.

“Postoji predmet u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužiteljstva BiH i na njemu se radi”, rekao je glasnogovornik Tužiteljstva BiH Boris Grubešić.


Spomenik djeci u Vitezu.

Ivan Garić nije optimističan da će uskoro doći do podizanja optužnice, iako je, kaže, iz Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) nekoliko puta pozivan na razgovor – prvi put prije tri ili četiri godine, a posljednji prije oko dva mjeseca. On kaže kako ima osjećaj da istražitelji nemaju nikakvih informacija.

“Tu je uvijek bilo okupljanje djece i svi su znali za to igralište, tako da to nije mogla biti zalutala granata ili da se gađalo liniju pa prebacilo. Rekao sam im da smo dobili informacije da je tada očevid, najvjerojatnije, obavila Vojna policija, da je pronađena ‘leptirica’, te da se radilo o minobacačkoj granati od 120 mm. Oni mene pitaju imam li ja kakvih materijala. Pa zar to nije apsurdno?”, kaže on.

Dodaje da, ukoliko postoji volja, vrlo brzo može biti otkrivena lokacija s koje je ispaljena granata, kao i odgovorni za stradanje djece.

“Zna se sve, da je granata došla iz pravca Grbavice, Bukava ili Preočice. Uglavnom, negdje s tih položaja. Što bismo još trebali uraditi? Možda da posjedujemo neko enormno bogatstvo, pa da kao obitelji privatno pokrenemo neku tužbu i počnemo rasvjetljavati ovaj zločin”, razočarano ističe Ivan.

Dvije granate u vrijeme zatišja

Svjedočeći pred Haškim tribunalom, u predmetu protiv bivših dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO-a Darija Kordića i Marija Čerkeza, nekadašnji načelnik Stožera Operativne zone Srednja Bosna HVO-a Franjo Nakić je ispričao da je dva dana nakon granatiranja obišao mjesto stradanja djece u Vitezu. Nakić je ocijenio da granata nije mogla biti ispaljena iz Starog Viteza, potvrdivši također da je mogla doći s lokaliteta sela Bukve.

“Dva dana poslije, otišao sam na mjesto gdje je pala granata. Prema mojoj procjeni, bila je to granata od 128 mm. Iz onoga što sam vidio na terenu, bio je to užasan prizor i mogu samo zamisliti kako je to izgledalo majkama koje su pronašle svoju djecu raznesenu u komade”, dio je svjedočenja Nakića, koji je preminuo 2012. godine.


Milko Garić.

Prisjećajući se 10. lipnja 1993. godine, Mira i Milko Garić tvrde da je to bio jedan od mirnijih ratnih dana u Vitezu od početka žestokih oružanih sukoba između HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini.

U gradu, podijeljenom na dio pod kontrolom Armije BiH i dio koji je kontrolirao HVO, dječje igralište su smatrali sigurnom zonom, jer je bilo okruženo kućama i skriveno od snajpera. Ništa, kažu, nije upućivalo na to da će igralište postati mjesto stradanja njihove djece.

“Bilo je baš zatišje, nije bilo puškaranja. Djeca su se izašla igrati, jer nema granatiranja… Došao sam s posla iz ‘Principa’ i sjedio ispred kuće za stolom. Kćerka Sanja je pekla kruh, i veli: ‘Odoh se još malo igrati s djecom.’ I onda prva granata, bum”, prisjeća se Milko i dodaje da su kasnije saznali da je ta granata pala u gradski bazen, nedaleko od njihovog naselja.

Druga je, nedugo potom, pogodila igralište.

“Zatim, stiže nova, u igralište, i samo vidiš dim i kaos. Dobro se sjećam, Ivan ranjen, kćerka Sanja ranjena, a Milan poginuo, ostao u komadima… Nosio sam kćerku i, sjećam se, naletim na žicu kod čempresa i padnem preko nje. Mislim da ima svakakvih tragičnih obitelji, ali mi smo sigurno među najtragičnijima”, ispričao je Milko.

O događajima na dječjem igralištu Mira Garić je, u prosincu 1998. godine, svjedočila pred Haškim tribunalom u predmetu koji se vodio protiv bivšeg zapovjednika HVO-a, Tihomira Blaškića. Uz upozorenje prisutnima na brutalnost prizora, u sudnici je tada prikazana i amaterska videosnimka, nastala neposredno nakon stradanja djece.

“I tada sam se, kao i danas, prisjetila sve i jednog djeteta na igralištu i kako su ostali bez dijelova tijela. Sve sam ih pipala da vidim ima li živih. Onaj nema dijela glave, onaj bez ruke… Na hrastu su ostali dijelovi tijela, pa se susjed popeo i skidao ih. Bio je to užas. Mislim da ne bih voljela znati ime i prezime onoga tko je ispalio granatu, ali treba netko da odgovara”, ističe Mira.


Mira Garić.

Djeca su ukopana prije svitanja, nekoliko sati nakon stradavanja. Između dva i tri sata ujutro, 11. lipnja 1993. godine. Vlado Ramljak je sahranio 15-godišnjeg sina Dragana.

“Nije mogla sahrana drugačije, rat je, ne smiješ. Pokojni ‘Kinez’ mi je rekao da mi je sina obukao u ratnoj ambulanti. Od svega što se događalo, ničega se ne sjećam. Kroz maglu sam kao ugledao siluetu gospođe Mire, ali niti sam koga drugog prepoznao, niti šta znam. Odveli su me na groblje, prisustvovao sam sahrani, ali ništa ne znam. Da se bogdom to nikada nije dogodilo, ali eto…”, kaže Vlado.

I on je razgovarao s pripadnicima SIPA-e, ali dodaje da, nakon toliko godina, obitelji žrtava gube nadu i povjerenje u institucije.

“Eto, malo se to kao pokrenulo. Ukoliko bi nastavili, nije to teško razotkriti. Međutim, nemamo više živaca. Svi smo emotivni i teško je o tome razgovarati. Volio bih da nekome s bošnjačke strane proradi savjest i da kaže tko je to napravio. Koliko znam, nikome još nije savjest proradila”, objašnjava on.

Obitelji ogorčene sporim istragama


Fotografije ubijene djece u Vitezu.


Fotografije ubijene djece u Vitezu.

Stradanje na dječjem igralištu u Vitezu nije bilo obuhvaćeno nijednom optužnicom, niti procesima koji su se vodili pred domaćim sudovima i Haškim tribunalom, pa tako ni onom protiv Envera Hadžihasanovića, nekadašnjeg zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH, u čijoj je zoni odgovornosti bila i srednja Bosna.

Za ratne zločine nad Hrvatima i Srbima u srednjoj Bosni, Hadžihasanovića je Haški tribunal 2008. pravosnažno osudio na tri i pol godine zatvora.

U ratnom dnevniku Zapovjedništva Trećeg korpusa Armije BiH, za razdoblje od 16. svibnja do 28. srpnja 1993. godine, koji je korišten u dokaznom postupku u predmetu protiv Hadžihasanovića, općina Vitez označena je zonom odgovornosti 325. brdske brigade, iako se na tom području moglo primijetiti povremeno djelovanje i drugih postrojba Armije BiH.

U tom spisu nema zabilješke o granatiranju 10. lipnja 1993. godine i pogibiji djece u naselju Podgradina. Ovaj događaj spominje se u izvještajima zapovjedništva Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, a u jednom od njih je navedeno da su 10. lipnja 1993. godine “na središnji dio Viteza pale dvije minobacačke granate od 120 mm”.

“Granate su pale među djecu koja su se igrala. Petero djece je na mjestu ostalo mrtvo, a deset je ranjeno”, napisano je u izvještaju.

Mensud Keleštura, koji je u vrijeme stradanja djece bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije BiH, kazao je u telefonskom razgovoru za BIRN BiH da se ne sjeća granatiranja.

“Vjerujte, ne mogu vam dati nikakvu informaciju. Ne sjećam se tih zbivanja, davno je to bilo”, naveo je Keleštura.


Grobovi ubijene djece.

Na temelju jednog od dnevnih ratnih izvještaja HVO-a, pogibija djece iz Viteza spominje se u knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.” autora Amira Klike, znanstvenog suradnika Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Kliko je stradanju djece posvetio i članak koji je 11. lipnja 2020. godine prenijelo nekoliko bh. medija. Pozivajući se na iskaz svjedoka, koji je uzeo tijekom istraživanja, napisao je, među ostalim, da je “iz pravca Počulice Armija BiH ispalila jednu ili dvije minobacačke mine 120 mm, kojom prilikom su nastradala djeca”.

“Iz stožera A RBiH u Starom Vitezu zatražili su od svog pretpostavljenog zapovjedništva da artiljerijski djeluje po lokaciji odakle je HVO djelovao katapultima na borce i bošnjačke civile stiješnjene na par stotina četvornih metara teritorija pod kontrolom A RBiH u Starom Vitezu, i to u potpunom okruženju HVO-a. Tražili su da ‘ušutkaju’ katapultare, jer su tog dana žestoko tukli”, napisao je, uz ostalo, u tekstu, a te je navode potvrdio i za BIRN BiH.

Safet Sivro, nekadašnji zapovjednik bataljuna 325. brdske brigade, koji je bio stacioniran u mjestu Počulica, tvrdi da je za granatiranje i pogibiju djece saznao dok je bio u prekomandi u Kaknju i da nema više informacija.

“Nisam tada uopće bio tu, jer sam oko 25. svibnja dobio prekomandu u Kakanj. I sâm sam za to saznao, jer mi je tu poginulo kumče. Bio sam u Kaknju i samo sam dobio informacije tko je gdje poginuo, a ne znam ni što ni kako. Nemam čak ni informaciju tko je imao taj minobacač. Dok sam bio tu, imali smo onaj od 60 mm i nije imao taj domet, a poslije stvarno ne znam šta se dešavalo”, kazao je Sivro za BIRN BiH.


Vlado Ramljak.

Uz činjenicu da, ni nakon toliko godina, nema procesuiranih za stradanje djece, te da je sve manje inicijativa koje bi ubrzale ove procese, obitelji iz Podgradine razočarane su i zbog ignorantskog odnosa udruga i svih razina vlasti prema žrtvama.

Kako kaže Ivan Garić, lokalne vlasti u Vitezu su tek prije par godina odobrile urbanističku i građevinsku dozvolu za spomen-obilježje koje je podignuto na mjestu stradanja.

“Politika i udruge ništa nisu uradile, pa čak nikome nije palo na pamet da simbolično nazove ulicu po poginuloj djeci. Što onda drugo očekivati?”, kaže Ivan i čudi se kako nikome nije u interesu da se priča o stradanjima svih, i kako šira javnost u BiH ne zna za ovaj zločin jer nitko javno ne govori.

“Meni nije problem reći da su stradali Srbi i Bošnjaci i, možda, ja bolje razumijem svakog stradalnika iz Ahmića… Međutim, svi su zakazali i sve je danas u sferi interesa i izbora”, ističe Ivan.

Klupa, koš i spomenik “Osmica” na igralištu u Podgradini danas podsjećaju na prekinutu dječju igru. Svake godine, 10. lipnja, porodice se okupljaju kako bi na tom mjestu položile cvijeće i upalile svijeće.

Obilježavanje godišnjice organiziraju sami, bez političara i predstavnika udruženja proisteklih iz proteklog rata, jer, kako poručuju, ne dopuštaju manipuliranje žrtvama.

Kako kažu, mnogi od njih se 10. lipnja sjete poginule djece i pojave s vijencima, a osobito u izbornim godinama.

Marija Augustinović, 7. rujna 2020. godine/ detektor.ba

VITEZ: 10. lipnja, Dan sjećanja na osmero ubijene djece – 28. obljetnica tuge, patnje i bola

Vitežani, ali i cjelokupna hrvatska javnost sutra će se, 10. lipnja, prisjetiti i održati obilježavanje još jedne tužne, 28. po redu obljetnice strašnog zločina, ubojstva osmero djece, u naselju Podgradina, tijekom proteklog rata.

10. lipnja 1993. godine, oko 20 sati i 45 minuta doletjela je navođena granata s položaja Armije BiH, kalibra 120 mm, i pala dva metra od 14-ero djece u igri.

Na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je preminulo u bolnici. Ostalih šestero djece je ranjeno. Razorna moć granate vidjela se po tome što su roditelji svoju djecu prepoznavali po odjeći i obući. Video snimak tog stravičnog događaja, zbog brutalnosti, nije htjela objaviti nijedna inozemna TV mreža, a u Vitezu je bio stacioniran i BBC.

Na obljetnicu jednog od najtužnijih dana u povijesti Viteza članovi obitelji poginule djece, prijatelji, sumještani, kao i predstavnici udruga proisteklih iz domovinskog rata i predstavnici izvršno-političke vlasti će položiti vijence i upaliti svijeće.

U 18,00 sati na spomen obilježju „Osmica” biti će služene sveta misa za poginulu djecu, a Vitežani se uvijek s tugom sjećaju dana kada je od samo jedne minobacačke granate, ispaljene s položaja tzv. Armije BiH, u naselju Podgradina poginulo osmero djece: Sanja Garić, (1975.), njen brat Milan Garić (1981.), Dragan Ramljak (1978.), Dražen Čečura (1978.), Boris Antičević (1983.), Sanja Križanović (1978.), Augustina Grebenar (1984.) i njen brat Velimir Grebenar (1981.).

Za ovaj strašni ratni zločin nad nedužnom djecom do danas nitko nije procesuiran, niti je odgovarao.

Djeca u BiH imaju problem s motorikom zbog prekomjernog korištenja novih tehnologija

Norveška, jedna od najuređenijih socijalnih država na svijetu, planira uvesti zabranu korištenja mobilnih telefona u školama.

Plan je prvo testirati tu mjeru u nekoliko gradova, i ako eksperiment uspije, praksa bi se uvela na cijeli teritorij. Skandinavci su vođeni motivom da naprave “detoks” djece od virtualnog svijeta, piše Faktor.

Pored toga, planirano je da učenici od prvog do četvrtog razreda više nemaju pristup osobnim računalima, a umjesto toga bit će postavljeni zajednička računali u učionicama koja će se moći koristiti uz dozvolu učitelja.

I naša država, odnosno školski sustav ima velikih problema kada je u pitanju pošast novih tehnologija, piše Faktor.

– Otišli smo u drugu krajnost kada su u pitanju nove tehnologije. Recimo, uveli smo informatiku od prvog razreda, a brojni medicinski stručnjaci u svijetu, ali i u BiH tvrde da korištenje računala u tako ranoj fazi odrastanja negatovno utječe na motoriku kod djece. Također, to je pogubno i za dječiju inteligenciju. Moramo napraviti hitnu kvalitetnu analizu i ograničiti uporabu tehnologije. Imamo i problem što ove godine učiteljice nisu imale edukaciju iz informatike i onda se logično postavlja pitanje koliko je to sve svrsishodno – pita se Hajrudin Ćuprija, predsjednik Udruženja direktora osnovnih škola u Sarajevskoj županiji.

Upravo u SŽ postoje škole gdje je učenicima zabranjeno korištenje mobitela.

– Sve škole u Sarajevskoj županiji imaju pravilinike koji se moraju poštivati. Recimo, u Osnovnoj školi “Mula Mustafa Bašeskija” djeca do petog razreda ne mogu imati mobitel. Nažalost, postoje škole koje to ne poštuju. Učenicima koji se ne pridržavaju te obveze učitelji ili nastavnici imaju pravo oduzeti mobitel i vratit mu ga na kraju sata, odnosno nastave. Djeca trebaju koristiti mobitel kako bi se javili roditeljima kada završe nastavu. Kada bi sve škole bile čvršće ruke, to bi se dovelo u red. Moraju se pooštriti sankcije – kaže Dijana Ćirić-Parla, potpredsjednica Skupštine Vijeća roditelja SŽ.

Kako je istaknula, djeca počinju školovanje s pogrešnom predodžbom o novim tehnologijama.

– Dolaze pogrešno naučeni. Znaju igrice, poznaju društvene mreže, imaju neke svoje “junake”… Krivi su i roditelji. Nismo ih naučili da mogu skinuti aplikaciju tablice množenja, dijeljenja, kako igrati šah, nešto edukativno… Jednostavno, koristiti pametan telefon u pametne svrhe. Dalje, malo se ulaže i u nastavni kadar. Nije fer učiteljicama i učiteljima fakturirati sve probleme, posebno kada nisu, kao što je slučaj ove godine, imali neophodnu edukaciju iz informatike. Nažalost, kod nas se premalo ulaže u edukaciju, a to je potrebno činiti stalno. Također, jako je važno da djeca pohađaju vrtiće kako bi se što prije socijalizirala i učila, barem u osnovnim crtama, koliko i za koje namjene mogu koristiti mobitele i računala. Kada odrastuju uz bake, tete pa i roditelje, oni će im uvijek popustiti i dati im da koriste moderne tehnologije, iako je to prerano za njih – naglasila je Ćirić-Parla.

(www.vecernji.ba)

Otvorite oči: Kako prepoznati da je vaše dijete žrtva

Vršnjačko nasilje danas je možda rasprostranjenije nego ikad. Živimo u svijetu u kojem društvo izrugivanje, ignoriranje ili ismijavanje još posmatra kao dječiji nestašluk.

No, nasilje predstavlja veliki društveni problem.

U školskom okruženju i među vršnjacima ono nije rijetka pojava, godišnje više od milijardu djece doživi neki oblik nasilja.

Stjecanje statusa u grupi vršnjaka

Danas, kaže nam psihologinja i psihoterapeutkinja transakcione analize Elma Omersoftić, živimo u društvu s visokim pragom tolerancije na nasilje tako da odrasli modeli koji pokazuju i toleriraju nasilno ponašanje u bliskom dječijem okruženju, utječu na razvijanje tolerantnih stavova prema nasilju među djecom. 

– Kroz program prevencije nasilja u školama Kantona Sarajevo detektirano je da je u osnovnim školama svako sedmo dijete izloženo riziku od nasilja, a u srednjim školama svako četrnaesto. To je poziv na akciju. Pokretanjem programa stvaraju se pretpostavke za prevenciju nasilja i negativnih posljedica. Veći angažman nastavnika u praćenju ponašanja učenika, kao i faktora rizika, u saradnji s roditeljima, može mnogo utjecati na preveniranje – rekla je Omersoftić.

Djeca u nasilnom okruženju počinju razvijati pozitivne stavove prema nasilju radi odbrane, ali i radi stjecanja statusa u grupi vršnjaka. U okruženju u kojem je ono hronično prisutno, posljedice trpe djeca koja su žrtve, djeca koja čine nasilje, ali i ona koja ga posmatraju. Djeca koja često svjedoče nasilju, trpe posljedice i nerijetko postaju ili žrtve ili počinioci. Zbog toga je veoma bitno podizanje svijesti javnosti o obavezi prijavljivanja.

– Najčešći oblici nasilja u školskoj dobi su fizičko, verbalno i seksualno te novi oblik nasilja, putem informaciono-komunikacionih tehnologija. Vršnjačko nasilje može biti rezultat zanemarivanja i nasilja u porodici, nasilnog okruženja u susjedstvu i zajednici, loše klime u školi, odnosno narušenih odnosa u školi, primjene pogrešnih metoda u vođenju nastave, kao i nedostatka adekvatnih resursa za djecu i mlade u zajednici – govori Omersoftić.

Djeca koja, kako navodi, dožive nasilje, imaju posljedice po mentalno zdravlje, ali nerijetko i na somatsko ili fizičko, što se može manifestirati čestim mokrenjem ili odlaskom u toalet, bolovima u stomaku ili glavoboljama. Također, često bivaju povučena, što u najtežim slučajevima može dovesti i do socijalne isključenosti.

– Ukoliko dijete dugo trpi nasilje, posljedice mogu biti pogubne i mogu utjecati na razvoj ličnosti djeteta. Takva djeca mogu biti tužna, plašljiva, zabrinuta, niske koncentracije, niskog samopoštovanja ili s osjećajem nezadovoljstva i tuge. Ukoliko se blagovremeno ne prepozna žrtva i ne pruži podrška, posljedice se mogu manifestirati u odrasloj dobi i takve osobe mogu imati panične napade, depresiju, poremećaje spavanja i prehrane, suicidalne misli – rekla je mr. sc. Omersoftić.

Pokušati pridobiti djetetovo povjerenje

Kad govorimo, ističe, o detekciji nasilja, roditelj je taj koji bi prvi trebao primijetiti da njegovo dijete ima problem, jer on najbolje zna navike i ponašanje djeteta. Često mokrenje, bolovi u stomaku, bolovi u leđima, stezanje u prsima, slab san… samo su neki od simptoma koje moraju primijetiti. 

Pored toga, mogu se javiti i slaba koncentracija, odbijanje pisanja zadaća, popuštanje u učenju, reagiranje na iznenadne zvukove, izbjegavanje nastave ili traženja drugih puteva od kuće do škole.

– Kad roditelj primijeti neke od ovih znakova, bitno je da pažljivo pristupi prema djetetu i da pokuša pridobiti povjerenje djeteta da bi se ono otvorilo. Osim toga, bilo bi dobro da se u takvim slučajevima obrati psihologu – istaknula je Omersoftić.

Zbog toga je, kaže, uloga psihologa u obrazovnom sistemu od velikog značaja, jer djeca u školi provode veoma mnogo vremena i u školi se mogu veoma dobro vidjeti sve interakcije između vršnjaka, između roditelja i djeteta, djeteta i nastavnika, ali i između nastavnika i roditelja.Z. KARIĆ

Nedostatak edukacije nastavnika

Nedostatak edukacije nastavnika, kao i loša školska klima, dovode do toga da nastavnici često u svom radu vrše emocionalno nasilje nad djecom koristeći neadekvatan rječnik ili ophođenje, poput izrugivanja pred cijelim razredom ili koristeći metode uklanjanja iz razreda učenika umjesto iznalaženja adekvatnog rješenja i dijaloga.

U takvim situacijama, nastavnici vrše nasilje nad djecom. Rješenje leži u edukaciji nastavnog osoblja, ali i u boljoj saradnji sa stručnom službom, koja bi morala imati psihologa, pedagoga i socijalnog radnika

Važnost društvene zajednice

Društvena zajednica, pogotovo lokalna, treba da gradi sistem vrijednosti, koji je u velikoj mjeri narušen, sa nula posto tolerancije na nasilje. Potrebno je da više pažnje daju sadržajima namijenjenim djeci, da im omoguće zdrave izbore bavljenja sportom, i to ne samo gradnjom sportskih igrališta nego i organiziranjem takmičenja. Također, organiziranje kulturnih ili edukativnih sadržaja, koji mogu pomoći djeci da ispolje svoju kreativnost i da je pokažu u lokalnoj zajednici, značajno bi doprinijeli manjem riziku razvoja nasilja.

(avaz.ba)

Manje djece u osnovnim i srednjim školama, a više u predškolskim ustanovama

U školskoj 2018/2019. godini u Bosni i Hercegovini ukupno je bilo 359 predškolskih ustanova sa 28.511 djece.

U odnosu na prethodnu školsku godinu broj predškolskih ustanova veći je za 8,1 posto, broj djece korisnika predškolskih ustanova porastao je za 10,1 posto, a broj zaposlenih veći je za 9,8 posto.

U školskoj 2018/2019. godini u BiH u 1.803 osnovne škole upisano je 280.018 učenika, što je u odnosu na prethodnu školsku godinu manje za 2.928 učenika, ili jedan posto.

U školskoj 2018/2019. godini u nastavni proces bilo je uključeno 24.175 nastavnika, a od toga 17.527 žena ili njih 72,5 posto. U 313 srednjih škola u BiH u školskoj 2018/2019. godini upisano je 117.475 učenika, što je u odnosu na prethodnu školsku godinu manje za 6.673 učenika, ili 5,4 posto, podaci su Agencije za statistiku BiH, javlja Fena.

U školskoj 2018/2019. godini u nastavni proces u srednjim školama bilo je uključeno 12.551 nastavnika, a od toga 7.736 žena ili 61,6 posto.

U školskoj 2018/2019. godini na prvi ciklus studija visokog obrazovanja, uključujući i integrirane studije, u zimski semestar upisano je 87.696 studenata, od toga je 75.952 studenta upisano na sve godine studija, a 11.744 su apsolventi.

U 2018. godini je diplomiralo /završilo studije prvog ciklusa i integrirane studije 14.220 studenata, što je za 2,5 posto manje u odnosu na školsku 2017. godinu. Od ukupnog broja diplomiranih/završenih studenata 59 posto su studentice.

(www.vecernji.ba)