Gotovo istovremeno sa smrću pape krenu nagađanja tko će biti idući. Za takve postoji i stara talijanska izreka, koja je vrijedila do izbora pape Benedikta XVI.: ‘Tko ulazi u konklavukao papa, izlazi kao kardinal!’
Ovo su imena kardinala o kojima se govori kao o mogućim nasljednicima pape Franje, koji je umro u ponedjeljak, a poredana su abecednim redom.
Jean-Marc Aveline, nadbiskup Marseillea, Francuz (66)
Po pisanju francuskog tiska, Aveline je u domaćim katoličkim krugovima poznat kao Ivan XXIV., što upućuje na njegovu sličnost s papom Ivanom XXIII., papom reformatorom iz ranih šezdesetih. Papa Franjo se jednom našalio da bi njegov nasljednik mogao uzeti ime Ivan XXIV.
Aveline je poznat po ‘narodskoj’, ležernoj naravi, po spremnosti na zbijanje šala i ideološkoj bliskosti s Franjom, posebice po pitanju imigracija i odnosa s muslimanskim svijetom. I on je ozbiljan intelektualac, s doktoratom iz teologije i diplomom filozofije.
Rođen je u Alžiru u obitelji španjolskih imigranata koji su se nakon alžirske neovisnosti preselili u Francusku, a veći dio života živi u Marseilleu, luci koja je stoljećima raskrižje kultura i religija.
Za vrijeme Franjina pontifikata Aveline je napravio velike korake u karijeri, postavši biskup 2013., nadbiskup 2019. te tri godine kasnije – kardinal. Njegov je ugled ojačao u rujnu 2023. kada je organizirao međunarodnu crkvenu konferenciju o pitanjima Sredozemlja čiji je glavni gost bio papa Franjo.
Ako ga izaberu Aveline će postati prvi francuski papa od 14. stoljeća, turbulentnog razdoblja u kojemu se papinstvo preselilo u francuski Avignon. Bio bi to i najmlađi papa od Ivana Pavla II. Razumije, ali ne govori talijanski, što je potencijalno velika mana za posao osobe koja nosi titulu rimskog biskupa i zahtijeva prilično dobro poznavanje rimskih igara moći i spletki.
Kardinal Peter Erdo, Mađar (72)
Bude li izabran Erdo, na njega će se neizbježno gledati kao na kompromitiranog kandidata, odnosno nekoga iz konzervativnog tabora koji je ipak uspio izgraditi mostove s Franjinim progresivnim svijetom.
Erdo je već bio smatran kandidatom za papu u posljednjoj konklavi 2013. zahvaljujući mreži kontakata s Crkvom u Europi i u Africi, kao i činjenici da se smatra pionirom pokreta nove evangelizacije za ponovno oživljavanje katoličke vjere u sekulariziranim naprednim nacijama, što za mnoge kardinale predstavlja prioritet.
Smatra se teološkim konzervativcem, što je vidljivo u njegovim govorima koje drži širom Europe i u njima ističe kršćanske korijene kontinenta. No istodobno je pragmatičan te se nikada nije otvoreno sukobio s Franjom, za razliku od ostalih svećenika koji su skloniji tradiciji.
Usto je iznenadio mnoge kada se u vrijeme migrantske krize 2015. usprotivio Franjinu pozivu upućenom crkvama da prihvate izbjeglice, kazavši da bi to predstavljalo trgovinu ljudima, čime se na prvi pogled svrstao uz mađarskoga nacionalističkog premijera Viktora Orbana.
Stručnjak za crkveno pravo, Erdo je u crkvenoj hijerarhiji brzo napredovao postavši biskup u četrdesetima i kardinal 2003. kad je imao samo 51 godinu, što ga čini najmlađim članom Kardinalskog zbora do 2010.
Prednost mu je što odlično govori talijanski, ali i njemački, francuski, španjolski i ruski, što bi mu moglo pomoći da pridonese zatopljenju odnosa između Katoličke i Ruske pravoslavne crkve nakon zahlađenja koje je potaknuo rat u Ukrajini.
Erdu ne smatraju karizmatičnim govornikom, no premda se to ranije smatralo ozbiljnim nedostatkom, ovaj bi se put možda moglo smatrati prednošću požele li kardinali miran pontifikat nakon vatrometa Franjine vladavine.
Kardinal Mario Grech, generalni tajnik Biskupske sinode, Maltežanin (68)
Grech je s malenog otoka Goza, koji je dio Malte, najmanje zemlje u Europskoj uniji. Ali od početka je imao velike aspiracije. Papa Franjo ga je imenovao glavnim tajnikom Biskupske sinode, što je iznimno teška pozicija u Vatikanu.
Premda se od početka na njega gledalo kao na konzervativca, Grech je s godinama postao lučonoša Franjinih reformi unutar Crkve napredujući ukorak s vremenom.
Godine 2008. nekoliko je homoseksualnih malteških građana obznanilo da napušta Crkvu u znak prosvjeda protiv onoga što su smatrali anti-LGBT stavom tadašnjeg pape – Benedikta.
U to vrijeme Grech im je pokazao premalo suosjećanja, no u govoru održanom 2014. u Vatikanu pozvao je Crkvu da snažnije prihvati svoje LGBT članove te da pokaže kreativnost u pronalasku novih načina koji bi omogućili da se riješe takve suvremene obiteljske situacije.
Sljedeći ga je dan papa Franjo za doručkom potapšao po ramenu i pohvalio njegov govor, što ga je predodredilo za unapređenje u skoroj budućnosti.
Godine 2018. Grech je govorio o tomu kako uživa u izazovima s kojima se suočava Crkva. “Prolazimo kroz razdoblje promjena. Za mene je to vrlo pozitivna stvar”, rekao je za novine Malta Today i upozorio da one neće zaživjeti u suvremenom društvu ne pomaknu li se od prošlosti.
Takvi su mu stavovi priskrbili neprijatelje visokog profila, a konzervativni kardinal Gerhard Muller snažno se na njega okomio 2022., omalovaživši njegov akademski profil i optuživši ga da ide protiv katoličke doktrine.
Grechovi saveznici ukazuju na to da on ima prijatelje i u konzervativnom i u umjerenom taboru te da ga, zbog njegove istaknute uloge, poznaju brojni mnogi kardinali, što je velika prednost u konklavi u kojoj su mnogi kardinali jedni drugima relativno nepoznati.
S obzirom na to da stiže iz male zemlje njegov izbor za papu ne bi stvarao nikakve diplomatske ni geopolitičke glavobolje. Više je puta istaknuo da je uvijek radije za konsenzus nego za sukob.
Kardinal Juan Jose Omella, nadbiskup Barcelone, Španjolac (79)
Omella je čovjek po Franjinu ukusu. Neupadljiv i dobroćudan, živi skromnim životom unatoč svojoj visokoj tituli, posvetio je svoju crkvenu karijeru pastoralu, promicanju socijalne pravde i utjelovljenje je suosjećajne i inkluzivne vizije katolicizma.
“Ne smijemo gledati stvarnost samo kroz oči onih koji imaju najviše, već i kroz oči siromašnih”, rekao je za internetsku stranicu Crux u travnju 2022., a to su riječi koje odražavaju i Franjinu viziju svijeta.
Rođen je 1946. godine u selu Cretas na sjeveroistoku Španjolske. Nakon što je 1970. zaređen, služio je kao svećenik u više španjolskih župa, a godinu dana je proveo kao misionar u Zairu, današnjoj Demokratskoj Republici Kongu.
Ističući predanost društvenim ciljevima, od 1999. do 2015. blisko je surađivao sa španjolskom dobrotvornom organizacijom Manos Unidas koja se bavi gladnima, bolesnima i siromašnima u zemljama u razvoju.
Biskup je postao 1996., a u nadbiskupa Barcelone promaknut je 2015. Samo godinu dana kasnije, Franjo mu je dao crveni kardinalski šešir, potez koji se smatra jasnom potporom Omellinim progresivnim tendencijama, u suprotnosti s konzervativnijim elementima koji su nekoć dominirali u Katoličkoj crkvi u Španjolskoj.
Omella je bivši predsjednik Španjolske biskupske konferencije. Morao se suočiti s posljedicama neovisne komisije koja je 2023. procijenila da je španjolsko svećenstvo desetljećima seksualno zlostavljalo više od 200.000 maloljetnika. Opetovano je tražio oprost za loše upravljanje problemom seksualnih zlostavljanja, ali je negirao broj zlostavljane djece. Interna crkvena istraga je od četrdesetih identificirala samo 927 žrtava.
“Na koncu konca brojevi nas nikamo ne vode. Bitni su ljudi i važno je iskupiti se koliko je to moguće. Okrivljavanje nije dobar način. To nije problem Crkve, to je problem društva u cjelini”, rekao je.
Godine 2023. Franjo je pozvao Omellu da se pridruži njegovu deveteročlanom Vijeću kardinala (C 9) da bi ga savjetovao o pitanjima upravljanja. Odluči li, međutim, konklava da Crkva treba nov pristup i zaokret, tada će ta bliskost ići protiv Omele.
Kardinal Pietro Parolin, Talijan, vatikanski diplomat (70)
Parolin je jedan od favorita za dužnost novoga pape. Bio je Franjin državni tajnik od 2013. i pripada umjerenoj struji.
Smatra se kompromisnim kandidatom između progresivnih i konzervativnih. Bio je crkveni diplomat veći dio života. Položaj državnog tajnika sličan je položaju premijera, a državni tajnici često se nazivaju “zamjenicima pape” jer su drugi po redu u vatikanskoj hijerarhiji.
Parolin je u vrijeme Benedikta bio zamjenik ministra vanjskih poslova. Benedikt ga je 2009. imenovao vatikanskim veleposlanikom u Venezueli, gdje je branio Crkvu od poteza tadašnjeg predsjednika Huga Chaveza koji ju je želio oslabjeti.
Glavni je arhitekt približavanja Vatikana Kini i Vijetnamu. No konzervativci su ga napali zbog sporazuma o imenovanju biskupa u komunističkoj Kini, a on ga je branio pojasnivši da se, premda sporazum nije savršen, zahvaljujući njemu izbjegao raskol i omogućio se određen oblik komunikacije s vladom u Pekingu.
Nikada nije bio u prvim linijama niti je bio snažan aktivist u takozvanim Kulturnim ratovima Crkve, koji su bili fokusirani na pitanja poput pobačaja i prava homoseksualaca, premda je jednom osudio legalizaciju istospolnih brakova u mnogim zemljama, nazvavši ih “porazom čovječanstva”.
Branio je moć Vatikana pred lokalnim crkvenim čelnicima, kritiziravši pokušaje u Njemačkoj da se svećenicima dopusti simboličan blagoslov istospolnih parova. Jasno je kazao kako lokalne Crkve ne mogu donositi odluke koje bi na kraju utjecale na sve katolike.
Bude li izabran otmjeni Parolin vratit će pontifikat Talijanima nakon trojice papa koji nisu bili Talijani – Ivana Pavla II. (Poljska), Benedikta (Njemačka) i Franje (Argentina).
U vatikansku diplomatsku službu stupio je samo tri godine nakon svećeničkog ređenja 1980. pa je njegovo pastoralno iskustvo ograničeno, no u prilog mu ide to što odlično govori nekoliko jezika.
Kardinal Luis Antonio Gokim Tagle, Filipinac (67)
Taglea često nazivaju “azijskim Franjom” zbog slične predanosti socijalnoj pravdi, a bude li izabran, bit će prvi papa iz Azije.
Tagle, koji općenito više voli da ga zovu nadimkom “Chito”, čini se posjeduje sve kvalifikacije za papu.
Ima više desetljeća pastoralnog iskustva koje započinje njegovim ređenjem 1982. Potom je stekao i administrativno iskustvo, najprije kao biskup Imusa, a zatim kao nadbiskup Manile. Papa Benedikt proglasio ga je kardinalom 2012.
Papa Franjo Taglea je u Vatikan 2019. premjestio iz Manile, imenovavši ga voditeljem misionarskog ogranka Crkve, službeno poznatog kao Dikasterij za evangelizaciju. Taj potez neki tumače kao Franjinu strategiju da Tagleu pruži malo vatikanskog iskustva.
Porijeklom je iz mjesta koje neki nazivaju “azijskim katoličkim plućima”, s obzirom na to da na Filipinima živi najveća katolička populacija u regiji. Njegova majka bila je kinesko-filipinskog porijekla. Odlično govori talijanski i engleski jezik.
Između 2015. i 2022. bio je glavni voditelj međunarodnog Caritasa, konfederacije više od 160 katoličkih organizacija za pomoć, socijalnu službu i razvoj širom svijeta.
Godine 2022. papa Franjo je smijenio cijelo vodstvo nakon optužbi za maltretiranje i ponižavanje zaposlenika te je imenovao povjerenika da nastavi voditi konfederaciju. I Tagle je smijenjen, premda nije bio uključen u svakodnevne operacije, koje je nadzirao laički generalni direktor. Objavivši informaciju o Papinoj odluci Tagle je na sastanku konfederacije rekao da su promjene trenutak za “suočavanje s neuspjesima”. Preostaje da se vidi u kolikoj će mjeri ta mrlja utjecati na Tagleove izglede za potencijalni pontifikat.
Kardinal Joseph Tobin, nadbiskup Newarka, New Jersey, Amerikanac (72)
Malo je vjerojatno da bi svjetski kardinali odabrali papu, usto i prvog – iz Sjedinjenih Država, no da ga ipak izaberu Tobin bi bio najvjerojatniji izbor.
Bivši globalni vođa velikog katoličkog vjerskog reda poznatog kao Redemptoristi, rođen je u Detroitu, a puno je vremena proveo u raznim zemljam svijeta. Odlično govori talijanski, španjolski, francuski i portugalski, a ima iskustva i u vatikanskoj službi, kao i na najvišim položajima u američkoj crkvi.
Tobin je u vatikanskom uredu proveo vrijeme od 2009. do 2012. i bio je drugi po hijerarhiji, a zatim ga je papa Benedikt imenovao nadbiskupom Indianapolisa. Franjo ga je 2016. promovirao u kardinala, a kasnije ga je postavio za nadbiskupa Newarka.
U toj posljednjoj ulozi Tobin se bavio jednim od najvećih skandala koji su posljednjih godina potresali Katoličku Crkvu. Godine 2018. tadašnji kardinal Theodore McCarrick, jedan od Tobinovih prethodnika u Newarku, smijenjen je iz službe zbog optužbi za nedolično seksualno ponašanje prema sjemeništarcima. McCarrick je negirao bilo kakvu povezanost sa skandalom, no na kraju je podnio ostavku na mjesto kardinala, a kasnije ga je vatikanski sud proglasio krivim i u potpunosti uklonio iz svećeničke službe.
Tobin je dobio pohvale za način na koji se nosio sa skandalom. Među ostalim je odlučio objaviti ranije povjerljive nagodbe sklopljene između nadbiskupije i McCarrickovih žrtava.
Zanimljivo je da Tobin redovito diže utege, rođen je kao najstarije od 13-ero djece i liječeni je alkoholičar. Poznat je po otvorenom stavu prema LGBT osobama te je 2017. napisao da se “u previše dijelova Katoličke Crkve LGBT osobe osjećale nepoželjno, isključeno, pa čak i posramljeno”.
Kardinal Peter Kodwo Appiah Turkson, Ganac, službenik Vatikana (76)
Od skromnih početaka u malome afričkom gradu, kardinal Peter Turkson postigao je velike stvari u crkvenoj hijerarhiji, što ga čini kandidatom za prvoga papu iz subsaharske Afrike.
Karakterizira ga dugi rad u crkvenoj zajednici, briga za kongregaciju u Gani i praktično iskustvo vođenja nekoliko vatikanskih ureda, ali i moćne komunikacijske vještine. Činjenica da dolazi iz jedne od najdinamičnijih regija za Crkvu koja se bori protiv sekularističkog vala u svojim europskim središtima također bi mogla ojačati njegov položaj.
Četvrti je sin u deseteročlanoj obitelji. Rođen je u Wassaw Nsuti, mjestu koje se tada zvalo Zlatna obala, a pripadala je Britanskom Carstvu. Otac mu je radio u obližnjem rudniku i bio stolar, dok je majka prodavala povrće na tržnici. Studirao je u sjemeništima u Gani i New Yorku. Zaradio se 1975., a zatim je predavao u svome bivšem sjemeništu u Gani i usavršavao biblijske studije u Rimu.
Papa Ivan Pavao II imenovao ga je 1992. nadbiskupom Cape Coasta, a 11 godina kasnije prvim kardinalom u povijesti te zapadnoafričke države. Promaknuća su nastavljena pod nasljednikom Ivana Pavla, Benediktom, koji ga je 2009. doveo u Vatikan i postavio na čelo Papinskog vijeća za pravdu i mir, tijela koje promiče socijalnu pravdu, ljudska prava i mir u svijetu. U toj je ulozi bio jedan od Papinih najbližih savjetnika za pitanja poput klimatskih promjena i privukao je veliku pozornost sudjelovanjem na konferencijama poput Ekonomskog foruma u Davosu.
Franjo je 2016. spojio Turksonov odjel s još tri ureda, što je rezultiralo borbom za moć između njega i drugog kardinala. Stoga je podnio ostavku na tu dužnost 2021. te je imenovan na čelo dviju Papinskih akademija za znanost i društvene znanosti.
Godine 2023. za BBC je rekao da se molio “protiv” mogućnosti da bude izabran za papu, no neki od njegovih protivnika smatraju da je radio upravo suprotno i da je, s obzirom na medijske nastupe vodio kampanju za to mjesto.
Matteo Maria Zuppi, Talijan, nadbiskup Bologne (69)
Kada je Zuppi dobio promaknuće 2015. i postao nadbiskup Bologne nacionalni mediji su ga nazivali “talijanskim Bergogliom” zbog njegove bliskosti s argentinskim papom Franjom. Zuppi bi bio prvi talijanski papa od 1978.
Poput Franje u vrijeme dok je živio u Buenos Airesu, Zuppi je poznat kao “ulični svećenik” koji se fokusira na migrante i siromašne, a malo mari za pompu i protokol. Zove se “Otac Matteo”, a u Bologni ponekad radije koristi bicikl nego službeni automobil.
Kad bi postao papa konzervativci bi ga vjerojatno gledali sumnjičavo. I žrtve seksualnog zlostavljanja Crkve mogle bi mu prigovarati, s obzirom na to da je talijanska Katolička crkva, koju vodi od 2022. sporo istraživala i suočavala se s tim problemom.
Talijanski kardinal blisko je povezan sa Zajednicom svetog Egidija, globalnom katoličkom skupinom za mir i pravdu sa sjedištem u povijesnoj rimskoj četvrti Trastevere, gdje je proveo većinu svog života kao svećenik.
Nedavno se diplomatski snažnije angažirao kao papinski izaslanik za sukob Rusije i Ukrajine, fokusiravši se na nastojanja da se djeca za koju Ukrajina kaže da su deportirana u Rusiju na područja pod ruskom kontrolom vrate u svoju domovinu.
Zuppi je rođeni Rimljanin s prilično jakim regionalnim naglaskom i čvrstim katoličkim obiteljskim korijenima. Njegov otac Enrico bio je urednik nedjeljnog priloga vatikanskih novina L’Osservatore Romano, a majčin ujak Carlo Confalonieri bio je kardinal.
