Otkako je krenula epidemija koronavirusa, malo je ozbiljnih medija u našoj regiji koji nisu barem jednom prenijeli mišljenje Ivana Đikića, jednog od najcjenjenijih svjetskih znanstvenika.

U moru informacija u vezi s COVID-19, kojima smo ovih dana bukvalno “bombardirani”, puno je i onih neprovjerenih i netočnih, koji nerijetko šire paniku među ljudima. No, prema Đikiću, na to ne treba nasjedati jer samo znanjem, stručnim djelovanjem i oprezom možemo dobiti bitku protiv novog virusa.

Profesor molekularne biologije rođen je 1966. godine u Zagrebu, ali je porijeklom iz Gornjeg Vakufa, a dio djetinjstva proveo je u Bugojnu. Kaže kako su mu godine provedene u Bugojnu i BiH ostale u prelijepom sjećanju.

– Moj otac je iz Gornjeg Vakufa, a i ja sam živio u Bugojnu sedam godina, tijekom sedamdesetih. To je bilo prekrasno mjesto u kojem se živjelo lijepo, i svi su se podržavali u kulturnom pogledu. Bugojno je bilo jedan od onih malih, ali kulturno dinamičnih gradova, gdje smo odrastali u jednom multikulturalnom okruženju, i gdje među prijateljima u školi nikada nismo pravili razliku zbog etničkog ili vjerskog porijekla – riječi su Đikića, koje je izgovorio u jednom ranijem intervjuu, prenosi Faktor.

Najznačajniji je po otkriću bjelančevina važnih za razvoj tumora i bolesti živčanog sustava koje je otkrio sa svojim timom s Medicinskog fakulteta u Frankfurtu.

Svoj rad posvetio je istraživanju karcinoma, a za njega Istraživačka organizacija, na čijem je čelu, 2012. godine dobila je “Gottfried Wilhelm Leibniz” nagradu – najprestižniju iz oblasti znanosti u Njemačkoj.

A kako je tekao put ovog cijenjenog znanstvenika i člana Europske i Američke akademije znanosti i umjetnosti…

U jesen 1973. Ivan je krenuo u prvi razred osnovne škole u Bugojnu. Njegova prva ocjena u imeniku bila je jedinica koju je zaradio jer se u školi pojavio bez domaće zadaće, a pokušavši se opravdati, izmislio je da mu je ostala kod kuće. Učiteljica Branka naredila mu je da je donese. I dok je išao prema kući, učiteljica je uspjela doći u kontakt s njegovom mamom i doznati da ju je Ivan ustvari slagao.

– Neopisivo sam joj zahvalan na toj jedinici – kazao je u razgovoru za telegram.hr Đikić, koji je u nastavku školovanja dobivao isključivo petice. Nakon rođenja u Zagrebu, Ivanova obitelj preselila se u Bugojno, gdje je njegov otac radio kao veterinar.

– Naš život u Bugojnu bio je stvarno lijep. Tata je uživao u poslu, a ljudi su ga cijenili – prisjetio se Ivan tih godina.

Otkriva kako su tih godina često putovali po Bosni, a puno vremena provodili su kod rodbine u Gornjem Vakufu, rodnom mjestu Ivanovog oca. Skijati je, kaže, naučio na Rostovu.

Kako početkom 70-ih godina nije bilo žičara, skije bi, kaže, stavio na leđa, pa bi krenuo uzbrdo.

Đikići su u Bugojnu živjeli sedam godina, a onda mu se otac, kao praktični katolik, našao u problemima sa sustavom. To je bio razlog da se cijela obitelj, mama, tata, Ivan, brat i sestra, presele u Mariju Bistricu, rodno mjesto Ivanove majke.

– Ono što me posebno formiralo kao osobu jeste odrastanje u raznim kulturama, od Zagreba, Bugojna, do Marije Bistrice. Ali i obiteljski odgoj. Moji su inzistirali na radu i poštenju – dodaje Ivan.

U Zagorju je kaže, odskakao od ostale djece, ponajprije zbog kovrdžave plave kose, ali i neobičnog bh. naglaska. U osnovnoj školi počeo se zanimati za prirodne znanosti, posebno za kemiju i biologiju. S ocem je često odlazio u veterinarske inspekcije, a onda se 1985. prijavio na Medicinski fakultet u Zagrebu. Konkurencija je kaže, bila velika jer se na 270 mjesta prijavilo oko 1.300 studenata. Na prijemnom ispitu bilo je mnogo tzv. “vezista”, što je tada bio termin za djecu koja su se upisivala preko veze. Te godine fakultet je odlučio spriječiti “dilanje” testova izabranoj djeci, pa su svi ispiti bili zaključani u zgradi gimnazije u Klaićevoj ulici.

– Na kraju su ih, neposredno prije početka prijemnog, dovezli u blindiranom policijskom automobilu – prisjeća se.

Ujutro je otišao na fakultet da provjeri je li primljen, ali, kako kaže, svoje ime nije mogao pronaći na popisu. Počeo je čitati imena s kraja popisa primljenih, odnosno od broja 51.

– Ivane, ti si ovdje, na prvoj stranici – doviknuo mu je prijatelj. Bio je prvi na rang listi. Medicinski fakultet Ivan je završio u rekordnom roku, u prilično nevjerojatne četiri i pol godine, i to s prosjekom – 5,0.

– Nikada nisam bubao gradivo. Na ispitima sam profesorima pokušao objasniti ono što sam naučio. Prihvatili su moj način polaganja ispita i na tome sam im neizmjerno zahvalan – govori Ivan.

Na trećoj godini fakulteta, 1988, preminuo mu je otac, i to tijekom operacije premosnice na srcu.

– To nam je bilo jako teško razdoblje. Mama je ostala s troje djece, svi smo bili na fakultetima ili u srednjoj školi. Našli smo se u teškoj financijskoj situaciji – navodi Đikić.

Tijekom tog razdoblja, Ivan je odlučio da se neće baviti kliničkom medicinom, nego se posvetiti znanosti. Ubrzo je dobio stipendiju za znanstveno usavršavanje u Weizmannovom Institutu u izraelskom Retohovu. Međutim, stipendija je pokrivala sve troškove boravka u Izraelu, ali nije uključivala zrakoplovnu kartu. Bio je, kaže, očajan, jer je znao da mu mama ne može financirati let. Na kraju se povjerio kapelanu Vladi Bogdanu u župnom uredu u Mariji Bistrici.

– On mi je darovao vlastiti novac za kartu – otkriva Đikić i dodaje kako mu je taj svećenik tada rekao da u njemu vidi ogroman potencijal.

Upravo se u Izraelu, na Weizmannovom Institutu, Đikić oduševio molekularnom medicinom. Diplomirao je u svibnju 1991.

– To su bili turobni i teški dani. Moja mama je tijekom rata u našoj kući u Mariji Bistrici primila više od 20 izbjeglica iz Nuštra, Marinaca, Jajca i Gornjeg Vakufa – kaže.

Nakon diplome prijavljivao se na brojna natjecanja za stažiranje, ali je svaki put bio odbijen, a onda ga je na razgovor pozvao tada ugledni direktor jedne zagrebačke bolnice. Ivan se ponadao, pomislio je da će taj razgovor možda upaliti. No, direktor mu je na kraju rekao da ga je samo htio upoznati.

– Želio sam vidjeti tog genijalca s prosjekom 5,0 – kazao mu je na kraju razgovora, priznavši kako je natječaj namješten za drugog kolegu.

Sljedećih nekoliko mjeseci volontirao je u nekoliko zagrebačkih bolnica i u Sanitetskom stožeru gdje se bavio istraživanjem broja civilnih žrtava u ratu. Jednom je s kolegom doktorom Radom Žicom putovao prema Baranji, gdje su trebali prikupiti podatke o ranjenima. U nekom trenutku su zalutali i približili se pobunjeničkim barikadama. Uhvatila ih je panika.

– Umrli smo od straha. Srećom, pobunjenici su bili pripiti i samo su nam mahnuli da prođemo – prisjeća se Đikić.

Dok je radio u Sanitetskom stožeru u Croatian Medical Journalu objavio je dva znanstvena rada o civilnim žrtvama u ratu.

Godine 1992. kontaktirao ga je dr. Joseph Schlessinger, direktor Instituta na Sveučilištu New York. Njih dvojica upoznali su se na studijskom usavršavanju u Izraelu. Schlessinger je bio njime oduševljen. Ivan je prihvatio njegov poziv i za nekoliko mjeseci otputovao u Ameriku. Njegov prvi projekt odnosio se na strukturalnu biologiju.

– Za ovo područje uopće nisam bio školovan, pa sam morao puno učiti o atomima, proteinima, ali i načinu na koji strukturalne promjene definiraju životne procese – objašnjava Đikić.

Priznaje kako je vrlo brzo, nakon dolaska u Ameriku, upao u znanstvenu krizu, koja je trajala tri godine. Za to vrijeme u laboratoriji nije imao gotovo nikakav značajan rezultat. – Često sam sumnjao jesam li na pravom putu ili se trebam vratiti u kliničku medicinu – kaže. A onda su se stvari počele mijenjati 1995, kada je imao 29. godina.

– Odjednom mi je krenulo. U sljedeće dvije godine objavio sam dva rada u uglednim časopisima “Nature” i “Science”. Ti radovi su označili prekretnicu i otvorili mi vrata najboljih sveučilišta na svijetu – navodi Đikić.

U radovima je opisao otkriće posebnih gena, odnosno onkogena, koji odlučuju o diobi stanica. Oni se kod raznih tumora mogu blokirati određenim lijekovima.

– Desetak godina kasnije moj bivši mentor Schlesinger je na temelju mojih, ali i brojnih drugih otkrića, razvio lijek protiv tumora bubrega, “Sutent”, i lijek protiv melanoma, “Vemurafenib” – kaže Ivan.

Ameriku je Đikić napustio 1997. Iste godine obranio je doktorat na Sveučilištu u Zagrebu, a potom se sa suprugom Ingom Ivanković Đikić doselio u švedski grad Uppsalu, gdje je dobio posao na Ludwigovom institutu za istraživanje tumora.

– U Uppsali smo naučili živjeti na švedski način, a to znači poštivati slobodu i jednakost među partnerima – kaže.

Njegova žena Inga u Švedskoj je završila svoj doktorat, a Đikić je u labosu predvodio ekipu od šest znanstvenika. U Uppsali je otkrio kako protein ubikvitin sa stanične površine uklanja druge proteine, koji mogu pokrenuti rak – onkogene. Slično djeluje lijek “Herceptin” koji uništava zloćudne stanice tumora dojke. Sredinom 2002. godine obitelj Đikići tragično je izgubila kćerku Karlu, pa su odlučili napustiti Uppsalu, jer ih je sve podsjećalo na nju. Godine 2002. doselili su se u Frankfurt. Doslovice je, kaže, uzeo prvi posao koju mu je bio ponuđen. Prihvatio je poziciju na Medicinskom fakultetu J. W. Goethe u Frankfurtu.

– U Njemačkoj sam dočekan kolegijalno. Fakultet mi je omogućio vrhunske uvjete za rad, a ja sam to vraćao tako da sam iz raznih organizacija za naša istraživanja svake godine privukao više od tri milijuna eura – navodi Đikić. Godine 2004. njegova ekipa znanstvenika otkrila je mehanizme kojima se stanice štite od nastanka tumora. Ovaj rad 2005. objavljen je u “Sciencu”, a predstavljen je kao najznačajnije medicinsko otkriće za prethodnu godinu.

– U posljednjih pet godina sa svojim suradnicima radim na bakterijskim upalama i neurodegenerativnim bolestima – dodaje Ivan.

U vodećem znanstvenom časopisu “Cell”, 2016. objavio je istraživanje o nepoznatom mehanizmu kojim se bakterija legionela koristi kako bi preuzela kontrolu nad stanicama što ponekad uzrokuje smrtonosne upale pluća. U suradnji sa švedskim kolegama u Frankfurtu dokazao je kako nastaje Lou Gehringova bolest – najagresivnija neurodegenerativna bolest. Ivan Đikić je zasigurno jedan od trenutno najuspješniji znanstvenika u svijetu. Bavi se molekularnom biologijom i radi na otkrivanju mehanizama pomoću kojih nastaju karcinomi i ostale bolesti.

Objavio je 256 radova, koji su citirani 20.310 puta. Na početku karijere primio je dvije nagrade kao najbolji mladi znanstvenik Europe. Američka organizacija za istraživanje raka mu je 2006. dodijelila nagradu za izvanredna dostignuća. Godine 2013. u Njemačkoj je primio nagradu Gottfried Wihelm Leibniz, čija novčana vrijednost iznosi dva i pol milijuna eura. Godinu poslije dobio je nagradu njemačke organizacije „Ernst Jung” za medicinu. Đikić je član najstarije akademije prirodnih znanosti u svijetu, njemačke Leopoldine, zatim Europske akademije znanosti i jedan od najmlađih članova Europske organizacije za molekularnu biologiju, u kojoj se nalazi 30-ak nobelovaca.

(www.vecernji.ba)