Prvo na što se pomisli pri spomenu riječi ‘bankrot’ je siromašan čovjek praznih džepova, koji se hrani ostacima povrća na tržnici i skuplja prazne boce. To i nije daleko od istine kad je riječ o bankrotu običnog, malog čovjeka. No, kad je riječ o bankrotu bogataša, odnosno njihovih tvrtki, takav bankrot nema ni približno slične posljedice. Nakon bankrota oni nikad neće prevrtati po smeću, niti će živjeti na egzistencijalnom minimumu. Tako je u Americi, tako je u svim zapadnim zemljama, a tako je i u Hrvatskoj.
Mnogi se sigurno sjećaju splitskog liječnika Tomislava Prskala, koji je prošle godine objavio osobni bankrot i ispričao kako će mu izgledati život nakon toga. Razvod, alimentacija, novi životni uvjeti i banka koja mu je odbila reprogramirati kredit, doveli su ga u situaciju kad više nije mogao podmirivati svoje obaveze.
Odrekao se odjeće i mobitela
– Sad živim od zaštićenog dohotka koji iznosi 3.800 kuna. Morao sam se odreći automobila, imam ograničeni broj impulsa na mobitelu, ne mogu si kupiti novu odjeću, morao sam se odreći i stručnih usavršavanja, rekao je Prskalo, čije će financijske transakcije u idućim godinama strogo kontrolirati ovlaštena osoba – tzv. skrbnik. Osim toga, Prskalov bankrot je ubilježen u HROK – Hrvatski registar obaveza po kreditima, pa će i idućih 5-6 godina sve banke znati da je nepouzdan platiša, što će mu, ukoliko bude želio podignuti bilo kakav kredit, jako zagorčati život i u budućnosti.
Ovakav scenarij sigurno neće doživjeti obitelj Todorić, kao što ga nisu doživjeli ni mnogi multimilijarderi koji su do sad objavljivali bankrot. Među njima su bili i Donald Trump, i glazbenik MC Hammer, njegov kolega 50 Cent, televizijski voditelj Larry King, boksač Mike Tyson, kao i filmski redatelj Francis Ford Coppola. Posljednji među njima je bivši teniski as Boris Becker, koji je proglasio bankrot prije nekoliko dana.
Loše poslovne odluke
Očito je da nakon bankrota nitko od njih ne kopa po smeću, nitko im ne kontrolira potrošnju impulsa na mobitelu, niti se itko od njih morao odreći odjeće. Dapače, životni standard im se nimalo nije promijenio. Pa gdje je onda tu pravda? Kratko i jasno – nema je. Možda zvuči cinično – ali oni nisu bankrotirali jer su neumjereno trošili, nego su ih u bankrot odvele loše poslovne odluke.
U stečaj je otišla njihova tvrtka ili tvrtke. A za dugovanje tvrtki nitko od njih ne odgovara vlastitom imovinom, nego imovinom tvrtke. Kad ne bi bilo tako, nitko se nikad ne bi usudio otvoriti bilo kakvu firmu, niti ulaziti u poslovne rizike, što znači da se kapital ne bi obrtao, ne bi bilo zarade niti ulaganja, ne bi bilo zapošljavanja.
Državni poticaji
Možda običnom čovjeku zvuči iritantno, ali je tako. To vrijedi i za obitelj Todorić. Možemo sad vrištati kako je gradio biznis na račun svih nas i od naših poreza, ali prava je istina da su mu to omogućili političari koje smo sami izabrali. Dok je vrtio posao, izlazile su mu ususret sve institucije – sva ministarstva, sve banke, uključujući i Hrvatsku banku za obnovu i razvoj, i Hrvatsku narodnu banku i Poreznu upravu. Mali, pošteni obrtnici i poduzetnici nisu mogli prijeći ni prag tih institucija, dok je Todorić tamo vrata ‘otvarao nogom’. Prvi je bio na listi za obilne državne poticaje, prvi je znao uvjete dobivanja bespovratnih sredstava iz EU fondova. Domaći mirovinski fondovi do posljednjeg su dana kupovali na burzi dionice Todorićevih tvrtki. Banke su mu do posljednjeg dana davale kredite.
Ostaju im Kulmerovi dvori
I što sad? U najvećoj tišini i bez imalo pompe smijenjeno je nekoliko direktora fondova, a Todorići su ostali bez Agrokora, pa samim time i bez polovne jahte, polovnog helikoptera, nekoliko crnih automobila, i otoka Smokvice koji niti nije bio njihov, nego hrvatske države. Ali sva obiteljska privatna imovina – poput recimo Kulmerovih dvora, koje su u međuvremenu otkupili od vlastite tvrtke – ostat će i dalje u njihovom vlasništvu, kao i novac zarađen od dividendi i plaća tijekom 20-ak godina. A to doista nije malo.
Iako je, kako pokazuju papiri, svatko od nas ovog trenutka bogatiji od Todorića za cca 44 milijarde kuna, ta činjenica Todoriću ne znači ništa, baš kao ni nama. Sasvim je izvjesno da će mu bankari, čim poželi pokrenuti novi biznis, vrlo brzo opet izaći ususret s novim kreditima. Jer, smatraju oni, ako je prvi put uspio stvoriti takvo poslovno carstvo, zašto ne bi i drugi put? Sigurno će to bolje napraviti od nekog biznismena početnika. Uostalom i banke su sasvim solidno živjele od njegovih kamata.
Platit ćemo njegov dug?
Ono što sad Todorića jako ljuti jest što mu se nije dopustilo da proglasi stečaj. Da nije bilo ‘Lex Agrokora‘, podmirio bi lijepo banke i velike vjerovnike, a hrpa manjih dobavljača mogla bi zauvijek zaključati vrata i nestati. On bi kupio vrijeme, restrukturirao financije i poslovanje i nastavio biznis, doduše vjerojatno u nešto smanjenom obimu. S ‘Lex Agrokorom’ ista ta država koja ga je stvorila, sad ga je izbacila iz igre i na leđa svih nas svalila rizik da opet sva njegova dugovanja platimo svi mi – kroz još veće poreze, uskoro još manje mirovine, još manju kupovnu moć, još bjednije zdravstvo, još siromašniju znanost, još mizernije školstvo i kulturu, i tko zna kako još sve ne.
(www.express.hr)