Nek vam je laka ova teška zemlja u čijoj ste duši i utrobi izgubili svoje živote, napisala sam prošle godine baš u ovo vrijeme.
U rudniku Raspotočje, lani je poginulo pet rudara. Bilo je baš kao i sada, onaj vakat kad smo u cekerima ostavili vrelo ljeto prenijevši zlatno sunce na vrhove početka sve kišovitije jeseni. Bio je možda i nečiji rođendan, vrijeme za spremanje zimnice, i petak je bio. Jutros su u rudniku u Kaknju poginula četvorica rudara. Bezimeni Sirotanovići naših života. Naših hladnih života što prolaze ni ne osvrćući se. Surove, birokratske stvarnosti jada od države koja se u godinu dana ničim nije pobrinula da se lanjska tragedija više ne ponovi. Licemjernih, odgovornih lica u skupim odjelima što danas izražavaju sućut protokolarno, odrađujući tako još jednu od stavki u beskrupuloznom, uhljebnom rokovniku punom ničega. Svih nas što devet smrti od jedne do druge jeseni tako nonšalantno opravdavamo „teškim kruhom“ teške profesije spuštanja u mrklinu jame. Devet, ej…devet. Prvaci smo u aboliranju kaosa. U izrađivanju prihvatljivog rama za svako sranje koje nam se desi. „Bog namjestio, sudbina, nafaka, opasno i zajebano zanimanje, kukala im majka“…pa odmahni rukom, upali gologuzi Big Brader i nastavi dalje u besmislu kao da ništa nije bilo. Nikad nikakvu i ničiju odgovornost u ovoj zemlji tražili nismo. Za tisuće i tisuće smrti koje se ničim nisu mogle oprati niti opravdati. U bolnicama, u rudnicima, na cestama. Papci smo najveći i nosači zlatnih medalja na olimpijadi pognutih glava. Jeste, njihovo zanimanje je teško, najteže, najpodcjenjenije i najpotplaćenije. Ali sve to ne može biti pravdanje za činjenicu da ih nema. Jer oni su MORALI biti zaštićeni. I moraju imati minimum ljudskih uvjeta za rad u tim tamnim dubinama. Jer ne idu dole radi svoje guzice. Nego tvoje i moje, radi ove usrane zemlje, svih nas i općeg dobra koje nikako ne dolazi. Fućka se nama. Već večeras smo svi zaboravili na ono jutros. Utakmice su na repertoaru i ganjanje lopte na televizoru – životno nenadjebiv trenutak! A tamo negdje u Kaknju, četiri su obitelji izgubile svoje uporište, snagu i sidro. Bio je možda nekome i od njih rođendan, možda su i oni htjeli gledati nogomet, pojesti kiselu papriku iz spremljene zimnice, ljubiti nekoga. Ali neće. Laku noć rudari. Možda vam se tako ne čini, ali vjerujte, divno ste proveli život. Za vašeg življenja, pod zemljom i u mraku, da ne gledate sve naše idiotarije na površini. I sada, negdje gore, sasvim daleko, nedotaknuti čemerom ove turobne svakodnevice. Da, znam, niste se navikli gledati kroz okno neba prema dole, za rudara je to pomalo naopaki svijet…Ne bojte se, jer onaj stvarni naopaki ste upravo napustili. (izvor:fb Martina Mlinarević Sopta)