Tko je proživio mnogo godina, lako će zaključiti da mu je zadnjih pet prohujalo mnogo brže nego ranija jednako duga razdoblja. Prisjetite se zadnjih osam ili deset godina školovanja: trajala su cijeli vijek. Usporedite to sa zadnjih osam ili deset godina života: minule su za jedan sat, napisao je francuski filozof Paul Janet.
Mnogi će se složiti s Janetovim osjećajem da nam se vremenski intervali skraćuju kako odrastamo i starimo.
– Većina postaje svjesna vremenskog ubrzanja krajem dvadesetih ili početkom tridesetih, kad se skrasi – napisao je engleski psiholog Steven Taylor.
Imamo poslove, domove i bračne drugove pa naši životi ulaze u rutinu – rad, povratak kući, večera i televizija tijekom radnih dana te odlazak u kafić ili u prirodu za vikend. Nakon nekoliko godina opažamo da vrijeme potrebno za rutinu traje sve kraće, kao da smo na vrtuljku koji se ubrzava.
Najveće ubrzanje oko pedesete
Znanstvenici su otkrili da subjektivni dojam ubrzanja vremena doseže vrhunac oko 50. rođendana i da se poslije ne mijenja. Marc Wittman i Sandra Lehnhoff sa Sveučilišta Ludwig-Maximilian u Münchenu proučili su 500 dobrovoljaca u dobi od 14 do 94 godine. Njihovi su odgovori na pitanje “koliko vam je brzo prošlo zadnjih deset godina” potvrdili pretpostavku da stariji ljudi imaju dojam da vrijeme brže teče.
Ispitanici u dobi između 20 i 59 godina najčešće su povezivali dojam o ubrzavanju vremena s količinom svakodnevnih obaveza. Wittman i Lehnhoffova su zaključili da su pripadnici tog dobnog raspona pod najvećim profesionalnim i obiteljskim opterećenjem, a to im stvara osjećaj da su im “dani prekratki” za dovršavanje svih poslova.
Starijima se više žuri
Dok odraslima nedostaje vremena da obave sve što žele ili moraju, mladima se žuri samo – odrasti. Zbog manjka vremena starije prati osjećaj da ono juri, dok se mladima, koji jedva čekaju sazreti, čini da vrijeme teče sporo.
– Naša je percepcija vremena sasvim subjektivna. To se vrlo lako zamjećuje u životnim situacijama: kad nešto čekam, vrijeme nam traje ‘čitavu vječnost’, a kad nešto ne stižemo, imamo osjećaj da leti – kaže Petra Malešević, dipl. psiholog, KB psihoterapeut u edukaciji.
– Što smo stariji, to smo svjesniji ograničenosti vremena. Budući da bismo željeli što više učiniti i postići, vrijeme nam je sve dragocjenije pa tako njegov protok doživljavamo bržim. S druge strane, kad smo mali, rado bismo što prije odrasli i postali samostalni. Tad nam vrijeme prolazi jako sporo jer bismo željeli da teče brže. No vrijeme u oba slučaja prolazi jednako brzo, a dojam o njegovoj brzini iskrivljuju naše želje.
Siromaštvo novih iskustava
Psiholozi su ponudili nekoliko mogućih objašnjenja dojma da se vrijeme ubrzava usporedno s našim starenjem. Psiholog William James u svojem je djelu “Principi psihologije” napisao da se vrijeme naizgled ubrzava jer stareći imamo sve manje iskustava vrijednih pamćenja.
– Dok mladost pamtimo po prvom danu u školi, prvom samostalnom ljetovanju, prvom poljupcu i drugome, odsustvo novih iskustava u odrasloj dobi “čini da se dani i tjedni stapaju jedni u druge (…), a da godine postaju šuplje i urušavaju se”, zaključio je James.
Bogata sjećanja na brojne epizode tijekom studija stvaraju dojam da je to razdoblje trajalo dulje nego što stvarno jest.
Popunjena radna memorija
Naše “epizodičko pamćenje” koje prima događaje, ljude, emocije i druge podatke s godinama je sve punije, rekla nam je Latica Mladina, psiholog i terapeut, direktorica tvrtke Together d.o.o. za savjetovanje i razvoj.
– Psihologija učenja, pamćenja i mišljenja spominje efekt mjesta koji se sastoji od toga da najbolje pamtimo prve i zadnje sadržaje, a one u sredini značajno manje. Mislim da nam prirodni mehanizam uvjetuje da pamtimo sve manje sadržaja i detalja. Pritom se najdulje zadržavaju ona prva, najvitalnija sjećanja, dok smo ponavljajuće radnje prisiljeni brisati, a to pridonosi efektu bržeg prolaska vremena.
(24sata.hr)