U potrazi za boljim životom, sve više mladih odlazi iz Bosne i Hercegovine. Ako je suditi prema informacijama s terena, razlog za odlazak iz države nije samo nedostatak posla nego i veća zarada te bolji posao. Najbolji primjer za to je Vitez, gradić u srednjoj Bosni. Prije nekoliko godina proglašen privrednim čudom, Vitez polako postaje grad bez omladine.
Statistiku nitko ne vodi, ni u Općini. Reporteri “Dnevnog avaza” zatražili su prve informacije o ovoj tematici upravo u zgradi Općine. Načelnik Advan Akeljić je na službenom putu.
Iskreno, mi nemamo te podatke. Mislim da ljudi, hrvatski državljani, imaju te pogodnosti i odlaze uglavnom u potrazi za boljim i plaćenijim poslom. Ja sam nekoliko godina bio u Turskoj, ali sam se vratio u Vitez – pojašnjava Muamer Đidić, savjetnik općinskog načelnika.
Ožiljci rata se i danas primijete na stambenim zgradama, osobna karta ovog grada bilo je poduzeće “Vitezit”, jedan od vodećih proizvođača eksploziva, koji je imao 3.000 zaposlenih. Danas je ovaj gigant na koljenima. Za razliku, naprimjer, od Vareša, Vitežani dobro i žive zahvaljujući velikim tržnim lancima.
Jelena i Martina Livančić volontiraju u Centru za socijalni rad. Kažu da će uložiti maksimum da ne napuste svoje ognjište.
Evo, sad smo s ćevapa. Gdje to ima vani – govore kroz šalu te dodaju:
Nema potrebe da se igdje ide. Mladi koriste pogodnosti s putovnicom i odlaze uglavnom u Njemačku. Ma i tamo se mora raditi, ni tamo novac ne raste na drveću. Ovdje stvarno jeste teško, standard je slabiji, ali svuda se mora raditi.
Brico Zoran Baškarad, čiji je salon smješten u samom centru Viteza, ispričao nam je da je u posljednje dvije godine izgubio više od 100 mušterija koje su redovno dolazile kod njega na šišanje.
Tako sam i upratio da ljudi masovno odlaze. Samo primijetim da prestanu dolaziti na frizuru, sutra čujem od rođaka ili susjeda da su se odselili. Ma, kako i neće otići. Evo, moja supruga je dobila otkaz, a u sedmom je mjesecu trudnoće – otkriva nam Baškarad. Popularni Zoka, kako ga svi u gradu zovu, od 2001. godine šiša za pet maraka. – Dosta, nemaš kud skuplje – ističe Baškarad.
Savjetovao nam je da posjetimo Dom zdravlja i da tražimo dežurnog pedijatra, što smo i učinili.
Nemamo mi pedijatra – odgovara ljubazno gospođa na recepciji.
Grad staraca Vitežani koji su ostali u svom gradu, samo čekaju priliku da odu, odnosno da završe školu. Većina ih ima rođake po Europi, koji su im početna stanica na životnim putešestvijama. No, Brankica Frljić i Kristina Jukić, kao i Zoran, ne planiraju napustiti svoje ognjište. I one rade u frizerskom salonu i zadovoljne su.
Dosta se naših prijatelja odselilo. Za sada, mi ostajemo ovdje, ali ako ljudi nastave odlaziti, postat ćemo grad staraca. Plaće jesu male, ali je i standard niži. Smatram da se može živjeti – ističe Brankica Frljić.
Ima i onih koji su živjeli u inozemstvu i vratili se. Jedan od njih je Goran Josipović.
Živio sam u Njemačkoj i u Hrvatskoj, u Zagrebu. Desetak godina sam radio vani. Mladi ljudi kreću, a dosta ih i ne zna u šta se upušta. To je kao lov u mutnom. Vratio sam se u Vitez, jer je ovo moj grad, želim ovdje da živim – kaže Josipović.
Izvor: avaz.ba