Arhiva djeca - Stranica 2 od 6

I u Novom Travniku molitva i svijeće za ubijenu djecu iz Viteza

Večeras u 20 sati, na Trgu općine Novi Travnik, Mladež HDZ BiH Novi Travnik i Zajednica žena HDZ BiH Kraljica Katarina Kosača Novi Travnik odat će počast za osmero djece, poginule 10. lipnja 1993. godine u Vitezu.

Uz molitvu i paljenje svijeća prisjetit će se Sanje Garić (1975.), njenog brata Milana Garića (1981.), Dragana Ramljaka (1978.), Dražena Čečure (1978.), Borisa Antičevića (1983.), Sanje Križanović (1978.), Augustine Grebenar (1984.) i njenog brata Velimira Grebenara (1981.), koji su poginuli na današnji dan 1993. godine od granate, koja je došla s položaja Armije RBiH.

Za ovu tragediju nitko nije odgovarao.

(notra.ba)

Uz tužnu obljetnicu: Priča o zaboravljenim žrtvama, osmero djece na igralištu u Vitezu

Za smrt osmero djece iz Viteza koja su sredinom 1993. poginula u eksploziji granate, do danas nitko nije odgovarao. Najmlađa žrtva je bila devetogodišnja Augustina Grebenar, čiji je 12-godišnji brat Velimir također poginuo. Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.

Kao 15-godišnjak, Ivan Garić provodio je lipanjsku predvečer 1993. na dječjem igralištu udaljenom tek nekoliko metara od kuće. Otkako je počeo rat, a s njim i roditeljska zabrana udaljavanja od domova, mali prostor s košem i klupom bio je omiljeno mjesto za druženje mališanima iz njegove ulice.

Dječiju igru, njih 15-ak prema Ivanovom sjećanju, tog 10. lipnja 1993. godine, oko 20:45 sati, prekinula je granata. Na mjestu je poginulo petero djece, troje je preminulo u bolnici, a šestero je ranjeno.

“U tom momentu udario sam glavom od stol i čuo sam vrisku. Odjednom, ne mogu ništa s nogama. Podignem glavu, a ono sve crveno pred očima…”, prisjeća se Ivan i prepričava kako je mislio da je slijep pa se obrisao i onda je vidio tijela oko sebe.

“Mama je došla prva, vidjela brata koji je bio raskomadan, kao i većina djece za stolom. Rekao sam joj da sam ja dobro, da me pusti i da ide potražiti sestru, koja je krenula prema kući”, prisjeća se Ivan.

Ivan Garić. Foto: Marija Augustinović

Njegov 12-godišnji brat Milan preminuo je na igralištu, dok su on i 18-godišnja sestra Sanja prebačeni u crkvu u Novoj Biloj, koja je, u vrijeme oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u srednjoj Bosni, služila kao bolnica.

Nakon desetak dana, s ostalim ranjenicima evakuirani su u Split. Sanja je u splitskoj bolnici preminula, a Ivan se oporavio od teških povreda i živi s 80-postotnim invaliditetom.

Za stradanje djece u viteškom naselju Podgradina, do danas nema procesuiranih.

Iz Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije pri Glavnom vijeću Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine (HNS BiH) tvrde da je, prema njihovim saznanjima, još 1996. godine podnesena kaznena prijava protiv nekoliko bivših pripadnika Armije BiH.

“Kaznena prijava podnesena je 27. 5. 1996. godine, a zahtjev za provođenje istrage podnesen je 27. 6. 1996. godine, protiv osam osumnjičenih. O tome bi Kantonalno tužiteljstvo u Travniku moralo imati saznanja”, kazao je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Zvonko Vidović, voditelj odjela za analitiku Ureda.

U Tužiteljstvu Kantona Središnja Bosna (KSB) naveli su da je predmet koji se odnosi na stradanje djece iz Viteza, prebačen u nadležnost Državnog tužiteljstva.

Zamjenica glavnog kantonalnog tužitelja Sanja Hodžić kaže da je u Kantonalnom tužiteljstvu od 2007. godine, ali da nije imala doticaja s predmetom.

“To je već ranije otpremljeno za Sarajevo. Kompletan spis je u Tužiteljstvu BiH i nismo to mi tretirali ovdje”, kazala je za BIRN BiH.

Iz Državnog tužiteljstva potvrdili su informaciju da imaju otvoren predmet, uz napomenu da ne mogu iznositi više informacija.

“Postoji predmet u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužiteljstva BiH i na njemu se radi”, rekao je glasnogovornik Tužiteljstva BiH Boris Grubešić.

Spomenik djeci u Vitezu.

Ivan Garić nije optimističan da će uskoro doći do podizanja optužnice, iako je, kaže, iz Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) nekoliko puta pozivan na razgovor – prvi put prije tri ili četiri godine, a posljednji prije oko dva mjeseca. On kaže kako ima osjećaj da istražitelji nemaju nikakvih informacija.

“Tu je uvijek bilo okupljanje djece i svi su znali za to igralište, tako da to nije mogla biti zalutala granata ili da se gađalo liniju pa prebacilo. Rekao sam im da smo dobili informacije da je tada očevid, najvjerojatnije, obavila Vojna policija, da je pronađena ‘leptirica’, te da se radilo o minobacačkoj granati od 120 mm. Oni mene pitaju imam li ja kakvih materijala. Pa zar to nije apsurdno?”, kaže on.

Dodaje da, ukoliko postoji volja, vrlo brzo može biti otkrivena lokacija s koje je ispaljena granata, kao i odgovorni za stradanje djece.

“Zna se sve, da je granata došla iz pravca Grbavice, Bukava ili Preočice. Uglavnom, negdje s tih položaja. Što bismo još trebali uraditi? Možda da posjedujemo neko enormno bogatstvo, pa da kao obitelji privatno pokrenemo neku tužbu i počnemo rasvjetljavati ovaj zločin”, razočarano ističe Ivan.

Dvije granate u vrijeme zatišja

Svjedočeći pred Haškim tribunalom, u predmetu protiv bivših dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO-a Darija Kordića i Marija Čerkeza, nekadašnji načelnik Stožera Operativne zone Srednja Bosna HVO-a Franjo Nakić je ispričao da je dva dana nakon granatiranja obišao mjesto stradanja djece u Vitezu. Nakić je ocijenio da granata nije mogla biti ispaljena iz Starog Viteza, potvrdivši također da je mogla doći s lokaliteta sela Bukve.

“Dva dana poslije, otišao sam na mjesto gdje je pala granata. Prema mojoj procjeni, bila je to granata od 128 mm. Iz onoga što sam vidio na terenu, bio je to užasan prizor i mogu samo zamisliti kako je to izgledalo majkama koje su pronašle svoju djecu raznesenu u komade”, dio je svjedočenja Nakića, koji je preminuo 2012. godine.

Milko Garić.

Prisjećajući se 10. lipnja 1993. godine, Mira i Milko Garić tvrde da je to bio jedan od mirnijih ratnih dana u Vitezu od početka žestokih oružanih sukoba između HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini.

U gradu, podijeljenom na dio pod kontrolom Armije BiH i dio koji je kontrolirao HVO, dječje igralište su smatrali sigurnom zonom, jer je bilo okruženo kućama i skriveno od snajpera. Ništa, kažu, nije upućivalo na to da će igralište postati mjesto stradanja njihove djece.

“Bilo je baš zatišje, nije bilo puškaranja. Djeca su se izašla igrati, jer nema granatiranja… Došao sam s posla iz ‘Principa’ i sjedio ispred kuće za stolom. Kćerka Sanja je pekla kruh, i veli: ‘Odoh se još malo igrati s djecom.’ I onda prva granata, bum”, prisjeća se Milko i dodaje da su kasnije saznali da je ta granata pala u gradski bazen, nedaleko od njihovog naselja.

Druga je, nedugo potom, pogodila igralište.

“Zatim, stiže nova, u igralište, i samo vidiš dim i kaos. Dobro se sjećam, Ivan ranjen, kćerka Sanja ranjena, a Milan poginuo, ostao u komadima… Nosio sam kćerku i, sjećam se, naletim na žicu kod čempresa i padnem preko nje. Mislim da ima svakakvih tragičnih obitelji, ali mi smo sigurno među najtragičnijima”, ispričao je Milko.

O događajima na dječjem igralištu Mira Garić je, u prosincu 1998. godine, svjedočila pred Haškim tribunalom u predmetu koji se vodio protiv bivšeg zapovjednika HVO-a, Tihomira Blaškića. Uz upozorenje prisutnima na brutalnost prizora, u sudnici je tada prikazana i amaterska videosnimka, nastala neposredno nakon stradanja djece.

“I tada sam se, kao i danas, prisjetila sve i jednog djeteta na igralištu i kako su ostali bez dijelova tijela. Sve sam ih pipala da vidim ima li živih. Onaj nema dijela glave, onaj bez ruke… Na hrastu su ostali dijelovi tijela, pa se susjed popeo i skidao ih. Bio je to užas. Mislim da ne bih voljela znati ime i prezime onoga tko je ispalio granatu, ali treba netko da odgovara”, ističe Mira.

Mira Garić.

Djeca su ukopana prije svitanja, nekoliko sati nakon stradavanja. Između dva i tri sata ujutro, 11. lipnja 1993. godine. Vlado Ramljak je sahranio 15-godišnjeg sina Dragana.

“Nije mogla sahrana drugačije, rat je, ne smiješ. Pokojni ‘Kinez’ mi je rekao da mi je sina obukao u ratnoj ambulanti. Od svega što se događalo, ničega se ne sjećam. Kroz maglu sam kao ugledao siluetu gospođe Mire, ali niti sam koga drugog prepoznao, niti šta znam. Odveli su me na groblje, prisustvovao sam sahrani, ali ništa ne znam. Da se bogdom to nikada nije dogodilo, ali eto…”, kaže Vlado.

I on je razgovarao s pripadnicima SIPA-e, ali dodaje da, nakon toliko godina, obitelji žrtava gube nadu i povjerenje u institucije.

“Eto, malo se to kao pokrenulo. Ukoliko bi nastavili, nije to teško razotkriti. Međutim, nemamo više živaca. Svi smo emotivni i teško je o tome razgovarati. Volio bih da nekome s bošnjačke strane proradi savjest i da kaže tko je to napravio. Koliko znam, nikome još nije savjest proradila”, objašnjava on.

Obitelji ogorčene sporim istragama

Fotografije ubijene djece u Vitezu.

Fotografije ubijene djece u Vitezu.

Stradanje na dječjem igralištu u Vitezu nije bilo obuhvaćeno nijednom optužnicom, niti procesima koji su se vodili pred domaćim sudovima i Haškim tribunalom, pa tako ni onom protiv Envera Hadžihasanovića, nekadašnjeg zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH, u čijoj je zoni odgovornosti bila i srednja Bosna.

Za ratne zločine nad Hrvatima i Srbima u srednjoj Bosni, Hadžihasanovića je Haški tribunal 2008. pravosnažno osudio na tri i pol godine zatvora.

U ratnom dnevniku Zapovjedništva Trećeg korpusa Armije BiH, za razdoblje od 16. svibnja do 28. srpnja 1993. godine, koji je korišten u dokaznom postupku u predmetu protiv Hadžihasanovića, općina Vitez označena je zonom odgovornosti 325. brdske brigade, iako se na tom području moglo primijetiti povremeno djelovanje i drugih postrojba Armije BiH.

U tom spisu nema zabilješke o granatiranju 10. lipnja 1993. godine i pogibiji djece u naselju Podgradina. Ovaj događaj spominje se u izvještajima zapovjedništva Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, a u jednom od njih je navedeno da su 10. lipnja 1993. godine “na središnji dio Viteza pale dvije minobacačke granate od 120 mm”.

“Granate su pale među djecu koja su se igrala. Petero djece je na mjestu ostalo mrtvo, a deset je ranjeno”, napisano je u izvještaju.

Mensud Keleštura, koji je u vrijeme stradanja djece bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije BiH, kazao je u telefonskom razgovoru za BIRN BiH da se ne sjeća granatiranja.

“Vjerujte, ne mogu vam dati nikakvu informaciju. Ne sjećam se tih zbivanja, davno je to bilo”, naveo je Keleštura.

Grobovi ubijene djece.

Na temelju jednog od dnevnih ratnih izvještaja HVO-a, pogibija djece iz Viteza spominje se u knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.” autora Amira Klike, znanstvenog suradnika Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Kliko je stradanju djece posvetio i članak koji je 11. lipnja 2020. godine prenijelo nekoliko bh. medija. Pozivajući se na iskaz svjedoka, koji je uzeo tijekom istraživanja, napisao je, među ostalim, da je “iz pravca Počulice Armija BiH ispalila jednu ili dvije minobacačke mine 120 mm, kojom prilikom su nastradala djeca”.

“Iz stožera A RBiH u Starom Vitezu zatražili su od svog pretpostavljenog zapovjedništva da artiljerijski djeluje po lokaciji odakle je HVO djelovao katapultima na borce i bošnjačke civile stiješnjene na par stotina četvornih metara teritorija pod kontrolom A RBiH u Starom Vitezu, i to u potpunom okruženju HVO-a. Tražili su da ‘ušutkaju’ katapultare, jer su tog dana žestoko tukli”, napisao je, uz ostalo, u tekstu, a te je navode potvrdio i za BIRN BiH.

Safet Sivro, nekadašnji zapovjednik bataljuna 325. brdske brigade, koji je bio stacioniran u mjestu Počulica, tvrdi da je za granatiranje i pogibiju djece saznao dok je bio u prekomandi u Kaknju i da nema više informacija.

“Nisam tada uopće bio tu, jer sam oko 25. svibnja dobio prekomandu u Kakanj. I sâm sam za to saznao, jer mi je tu poginulo kumče. Bio sam u Kaknju i samo sam dobio informacije tko je gdje poginuo, a ne znam ni što ni kako. Nemam čak ni informaciju tko je imao taj minobacač. Dok sam bio tu, imali smo onaj od 60 mm i nije imao taj domet, a poslije stvarno ne znam šta se dešavalo”, kazao je Sivro za BIRN BiH.

Vlado Ramljak.

Uz činjenicu da, ni nakon toliko godina, nema procesuiranih za stradanje djece, te da je sve manje inicijativa koje bi ubrzale ove procese, obitelji iz Podgradine razočarane su i zbog ignorantskog odnosa udruga i svih razina vlasti prema žrtvama.

Kako kaže Ivan Garić, lokalne vlasti u Vitezu su tek prije par godina odobrile urbanističku i građevinsku dozvolu za spomen-obilježje koje je podignuto na mjestu stradanja.

“Politika i udruge ništa nisu uradile, pa čak nikome nije palo na pamet da simbolično nazove ulicu po poginuloj djeci. Što onda drugo očekivati?”, kaže Ivan i čudi se kako nikome nije u interesu da se priča o stradanjima svih, i kako šira javnost u BiH ne zna za ovaj zločin jer nitko javno ne govori.

“Meni nije problem reći da su stradali Srbi i Bošnjaci i, možda, ja bolje razumijem svakog stradalnika iz Ahmića… Međutim, svi su zakazali i sve je danas u sferi interesa i izbora”, ističe Ivan.

Klupa, koš i spomenik “Osmica” na igralištu u Podgradini danas podsjećaju na prekinutu dječju igru. Svake godine, 10. lipnja, porodice se okupljaju kako bi na tom mjestu položile cvijeće i upalile svijeće.

Obilježavanje godišnjice organiziraju sami, bez političara i predstavnika udruženja proisteklih iz proteklog rata, jer, kako poručuju, ne dopuštaju manipuliranje žrtvama.

Kako kažu, mnogi od njih se 10. lipnja sjete poginule djece i pojave s vijencima, a osobito u izbornim godinama.

Marija Augustinović, 7. rujna 2020. godine/ detektor.ba

VITEZ: 10. lipnja, Dan sjećanja na osmero ubijene djece – 28. obljetnica tuge, patnje i bola

Vitežani, ali i cjelokupna hrvatska javnost sutra će se, 10. lipnja, prisjetiti i održati obilježavanje još jedne tužne, 28. po redu obljetnice strašnog zločina, ubojstva osmero djece, u naselju Podgradina, tijekom proteklog rata.

10. lipnja 1993. godine, oko 20 sati i 45 minuta doletjela je navođena granata s položaja Armije BiH, kalibra 120 mm, i pala dva metra od 14-ero djece u igri.

Na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je preminulo u bolnici. Ostalih šestero djece je ranjeno. Razorna moć granate vidjela se po tome što su roditelji svoju djecu prepoznavali po odjeći i obući. Video snimak tog stravičnog događaja, zbog brutalnosti, nije htjela objaviti nijedna inozemna TV mreža, a u Vitezu je bio stacioniran i BBC.

Na obljetnicu jednog od najtužnijih dana u povijesti Viteza članovi obitelji poginule djece, prijatelji, sumještani, kao i predstavnici udruga proisteklih iz domovinskog rata i predstavnici izvršno-političke vlasti će položiti vijence i upaliti svijeće.

U 18,00 sati na spomen obilježju „Osmica” biti će služene sveta misa za poginulu djecu, a Vitežani se uvijek s tugom sjećaju dana kada je od samo jedne minobacačke granate, ispaljene s položaja tzv. Armije BiH, u naselju Podgradina poginulo osmero djece: Sanja Garić, (1975.), njen brat Milan Garić (1981.), Dragan Ramljak (1978.), Dražen Čečura (1978.), Boris Antičević (1983.), Sanja Križanović (1978.), Augustina Grebenar (1984.) i njen brat Velimir Grebenar (1981.).

Za ovaj strašni ratni zločin nad nedužnom djecom do danas nitko nije procesuiran, niti je odgovarao.

Djeca u BiH imaju problem s motorikom zbog prekomjernog korištenja novih tehnologija

Norveška, jedna od najuređenijih socijalnih država na svijetu, planira uvesti zabranu korištenja mobilnih telefona u školama.

Plan je prvo testirati tu mjeru u nekoliko gradova, i ako eksperiment uspije, praksa bi se uvela na cijeli teritorij. Skandinavci su vođeni motivom da naprave “detoks” djece od virtualnog svijeta, piše Faktor.

Pored toga, planirano je da učenici od prvog do četvrtog razreda više nemaju pristup osobnim računalima, a umjesto toga bit će postavljeni zajednička računali u učionicama koja će se moći koristiti uz dozvolu učitelja.

I naša država, odnosno školski sustav ima velikih problema kada je u pitanju pošast novih tehnologija, piše Faktor.

– Otišli smo u drugu krajnost kada su u pitanju nove tehnologije. Recimo, uveli smo informatiku od prvog razreda, a brojni medicinski stručnjaci u svijetu, ali i u BiH tvrde da korištenje računala u tako ranoj fazi odrastanja negatovno utječe na motoriku kod djece. Također, to je pogubno i za dječiju inteligenciju. Moramo napraviti hitnu kvalitetnu analizu i ograničiti uporabu tehnologije. Imamo i problem što ove godine učiteljice nisu imale edukaciju iz informatike i onda se logično postavlja pitanje koliko je to sve svrsishodno – pita se Hajrudin Ćuprija, predsjednik Udruženja direktora osnovnih škola u Sarajevskoj županiji.

Upravo u SŽ postoje škole gdje je učenicima zabranjeno korištenje mobitela.

– Sve škole u Sarajevskoj županiji imaju pravilinike koji se moraju poštivati. Recimo, u Osnovnoj školi “Mula Mustafa Bašeskija” djeca do petog razreda ne mogu imati mobitel. Nažalost, postoje škole koje to ne poštuju. Učenicima koji se ne pridržavaju te obveze učitelji ili nastavnici imaju pravo oduzeti mobitel i vratit mu ga na kraju sata, odnosno nastave. Djeca trebaju koristiti mobitel kako bi se javili roditeljima kada završe nastavu. Kada bi sve škole bile čvršće ruke, to bi se dovelo u red. Moraju se pooštriti sankcije – kaže Dijana Ćirić-Parla, potpredsjednica Skupštine Vijeća roditelja SŽ.

Kako je istaknula, djeca počinju školovanje s pogrešnom predodžbom o novim tehnologijama.

– Dolaze pogrešno naučeni. Znaju igrice, poznaju društvene mreže, imaju neke svoje “junake”… Krivi su i roditelji. Nismo ih naučili da mogu skinuti aplikaciju tablice množenja, dijeljenja, kako igrati šah, nešto edukativno… Jednostavno, koristiti pametan telefon u pametne svrhe. Dalje, malo se ulaže i u nastavni kadar. Nije fer učiteljicama i učiteljima fakturirati sve probleme, posebno kada nisu, kao što je slučaj ove godine, imali neophodnu edukaciju iz informatike. Nažalost, kod nas se premalo ulaže u edukaciju, a to je potrebno činiti stalno. Također, jako je važno da djeca pohađaju vrtiće kako bi se što prije socijalizirala i učila, barem u osnovnim crtama, koliko i za koje namjene mogu koristiti mobitele i računala. Kada odrastuju uz bake, tete pa i roditelje, oni će im uvijek popustiti i dati im da koriste moderne tehnologije, iako je to prerano za njih – naglasila je Ćirić-Parla.

(www.vecernji.ba)

Otvorite oči: Kako prepoznati da je vaše dijete žrtva

Vršnjačko nasilje danas je možda rasprostranjenije nego ikad. Živimo u svijetu u kojem društvo izrugivanje, ignoriranje ili ismijavanje još posmatra kao dječiji nestašluk.

No, nasilje predstavlja veliki društveni problem.

U školskom okruženju i među vršnjacima ono nije rijetka pojava, godišnje više od milijardu djece doživi neki oblik nasilja.

Stjecanje statusa u grupi vršnjaka

Danas, kaže nam psihologinja i psihoterapeutkinja transakcione analize Elma Omersoftić, živimo u društvu s visokim pragom tolerancije na nasilje tako da odrasli modeli koji pokazuju i toleriraju nasilno ponašanje u bliskom dječijem okruženju, utječu na razvijanje tolerantnih stavova prema nasilju među djecom.

– Kroz program prevencije nasilja u školama Kantona Sarajevo detektirano je da je u osnovnim školama svako sedmo dijete izloženo riziku od nasilja, a u srednjim školama svako četrnaesto. To je poziv na akciju. Pokretanjem programa stvaraju se pretpostavke za prevenciju nasilja i negativnih posljedica. Veći angažman nastavnika u praćenju ponašanja učenika, kao i faktora rizika, u saradnji s roditeljima, može mnogo utjecati na preveniranje – rekla je Omersoftić.

Djeca u nasilnom okruženju počinju razvijati pozitivne stavove prema nasilju radi odbrane, ali i radi stjecanja statusa u grupi vršnjaka. U okruženju u kojem je ono hronično prisutno, posljedice trpe djeca koja su žrtve, djeca koja čine nasilje, ali i ona koja ga posmatraju. Djeca koja često svjedoče nasilju, trpe posljedice i nerijetko postaju ili žrtve ili počinioci. Zbog toga je veoma bitno podizanje svijesti javnosti o obavezi prijavljivanja.

– Najčešći oblici nasilja u školskoj dobi su fizičko, verbalno i seksualno te novi oblik nasilja, putem informaciono-komunikacionih tehnologija. Vršnjačko nasilje može biti rezultat zanemarivanja i nasilja u porodici, nasilnog okruženja u susjedstvu i zajednici, loše klime u školi, odnosno narušenih odnosa u školi, primjene pogrešnih metoda u vođenju nastave, kao i nedostatka adekvatnih resursa za djecu i mlade u zajednici – govori Omersoftić.

Djeca koja, kako navodi, dožive nasilje, imaju posljedice po mentalno zdravlje, ali nerijetko i na somatsko ili fizičko, što se može manifestirati čestim mokrenjem ili odlaskom u toalet, bolovima u stomaku ili glavoboljama. Također, često bivaju povučena, što u najtežim slučajevima može dovesti i do socijalne isključenosti.

– Ukoliko dijete dugo trpi nasilje, posljedice mogu biti pogubne i mogu utjecati na razvoj ličnosti djeteta. Takva djeca mogu biti tužna, plašljiva, zabrinuta, niske koncentracije, niskog samopoštovanja ili s osjećajem nezadovoljstva i tuge. Ukoliko se blagovremeno ne prepozna žrtva i ne pruži podrška, posljedice se mogu manifestirati u odrasloj dobi i takve osobe mogu imati panične napade, depresiju, poremećaje spavanja i prehrane, suicidalne misli – rekla je mr. sc. Omersoftić.

Pokušati pridobiti djetetovo povjerenje

Kad govorimo, ističe, o detekciji nasilja, roditelj je taj koji bi prvi trebao primijetiti da njegovo dijete ima problem, jer on najbolje zna navike i ponašanje djeteta. Često mokrenje, bolovi u stomaku, bolovi u leđima, stezanje u prsima, slab san… samo su neki od simptoma koje moraju primijetiti.

Pored toga, mogu se javiti i slaba koncentracija, odbijanje pisanja zadaća, popuštanje u učenju, reagiranje na iznenadne zvukove, izbjegavanje nastave ili traženja drugih puteva od kuće do škole.

– Kad roditelj primijeti neke od ovih znakova, bitno je da pažljivo pristupi prema djetetu i da pokuša pridobiti povjerenje djeteta da bi se ono otvorilo. Osim toga, bilo bi dobro da se u takvim slučajevima obrati psihologu – istaknula je Omersoftić.

Zbog toga je, kaže, uloga psihologa u obrazovnom sistemu od velikog značaja, jer djeca u školi provode veoma mnogo vremena i u školi se mogu veoma dobro vidjeti sve interakcije između vršnjaka, između roditelja i djeteta, djeteta i nastavnika, ali i između nastavnika i roditelja.Z. KARIĆ

Nedostatak edukacije nastavnika

Nedostatak edukacije nastavnika, kao i loša školska klima, dovode do toga da nastavnici često u svom radu vrše emocionalno nasilje nad djecom koristeći neadekvatan rječnik ili ophođenje, poput izrugivanja pred cijelim razredom ili koristeći metode uklanjanja iz razreda učenika umjesto iznalaženja adekvatnog rješenja i dijaloga.

U takvim situacijama, nastavnici vrše nasilje nad djecom. Rješenje leži u edukaciji nastavnog osoblja, ali i u boljoj saradnji sa stručnom službom, koja bi morala imati psihologa, pedagoga i socijalnog radnika

Važnost društvene zajednice

Društvena zajednica, pogotovo lokalna, treba da gradi sistem vrijednosti, koji je u velikoj mjeri narušen, sa nula posto tolerancije na nasilje. Potrebno je da više pažnje daju sadržajima namijenjenim djeci, da im omoguće zdrave izbore bavljenja sportom, i to ne samo gradnjom sportskih igrališta nego i organiziranjem takmičenja. Također, organiziranje kulturnih ili edukativnih sadržaja, koji mogu pomoći djeci da ispolje svoju kreativnost i da je pokažu u lokalnoj zajednici, značajno bi doprinijeli manjem riziku razvoja nasilja.

(avaz.ba)

Manje djece u osnovnim i srednjim školama, a više u predškolskim ustanovama

U školskoj 2018/2019. godini u Bosni i Hercegovini ukupno je bilo 359 predškolskih ustanova sa 28.511 djece.

U odnosu na prethodnu školsku godinu broj predškolskih ustanova veći je za 8,1 posto, broj djece korisnika predškolskih ustanova porastao je za 10,1 posto, a broj zaposlenih veći je za 9,8 posto.

U školskoj 2018/2019. godini u BiH u 1.803 osnovne škole upisano je 280.018 učenika, što je u odnosu na prethodnu školsku godinu manje za 2.928 učenika, ili jedan posto.

U školskoj 2018/2019. godini u nastavni proces bilo je uključeno 24.175 nastavnika, a od toga 17.527 žena ili njih 72,5 posto. U 313 srednjih škola u BiH u školskoj 2018/2019. godini upisano je 117.475 učenika, što je u odnosu na prethodnu školsku godinu manje za 6.673 učenika, ili 5,4 posto, podaci su Agencije za statistiku BiH, javlja Fena.

U školskoj 2018/2019. godini u nastavni proces u srednjim školama bilo je uključeno 12.551 nastavnika, a od toga 7.736 žena ili 61,6 posto.

U školskoj 2018/2019. godini na prvi ciklus studija visokog obrazovanja, uključujući i integrirane studije, u zimski semestar upisano je 87.696 studenata, od toga je 75.952 studenta upisano na sve godine studija, a 11.744 su apsolventi.

U 2018. godini je diplomiralo /završilo studije prvog ciklusa i integrirane studije 14.220 studenata, što je za 2,5 posto manje u odnosu na školsku 2017. godinu. Od ukupnog broja diplomiranih/završenih studenata 59 posto su studentice.

(www.vecernji.ba)

Kad je pravo vrijeme i koliko izvanškolskih aktivnosti dijete može pohađati?

Strani jezici, sport, glazbena škola, robotika, gluma, ples… ogroman je broj izvanškolskih aktivnosti koje se s početkom školske godine nude djeci.

Danas je uobičajeno da dijete ide na dvije, tri ili čak četiri aktivnosti jer se roditelji vode logikom da je dobro sve naučiti, no često zanemare činjenicu da je djetetu potrebno i slobodno vrijeme za odmor i igru.

– Korist izvanškolskih aktivnosti je višestruka. Dijete stječe znanja i vještine poput stranog jezika, sviranja, pjevanja…, a potiče se i pravilan tjelesni i intelektualni razvoj. Djeca se uče organizaciji i upravljanju vremenom, važnosti truda, zalaganja, strpljenja, stvaraju dobre navike, uče o donošenju odluka, timskom radu, razvijaju socijalne vještine, potiču emocionalnu samoregulaciju te grade pozitivnu sliku o sebi – pojašnjava prof. psihologije Hana Hrpka.

Odabir aktivnosti bi trebala biti djetetova odluka

Kod odabira aktivnosti, nastavlja, važno je razgovarati s djetetom jer bi to trebala biti njegova odluka. Naravno, kod nekih aktivnosti su važne predispozicije koje dijete treba imati, postoje ograničenja vezano uz dob ili roditelji moraju ograničiti aktivnosti s obzirom na cijenu ili daljinu, no djetetova, unutar mogućnosti, mora biti zadnja. Ponekad djeca žele pohađati nekoliko aktivnosti paralelno, no pregust raspored i previše obaveza mogu dovesti do zamora i zasićenja.

– Pravilo bi trebalo biti da dijete može sudjelovati u onoliko aktivnosti koliko mu ne ometa izvršavanje školskih obaveza, a da se stigne i odmoriti. Nije dobro pretjerati jer djeca moraju imati i vrijeme za sebe, da se ponekad i dosađuju, jer tad mogu puno naučiti o sebi, svojim afinitetima i razviti kreativnost – kaže prof Hrpka.

Ipak, napominje, nema univerzalnog odgovora koliko je izvanškolskih aktivnosti optimalno za osnovnoškolsko dijete. Djeca su različita, drukčije se nose sa stresom i obavezama i ne umaraju se svi jednako.

– Ne treba forsirati dijete da ide na silu ni na jednu aktivnost, ali niti dopustiti da se preforsira i da trči s jedne aktivnosti na drugu bez odmora. Tada možemo očekivati psihosomatske smetnje uoči odlaska u školu ili na aktivnosti, pad koncentracije, umor, poteškoće spavanja, hranjenja, pad ocjena, bezvoljnost, apatiju, razne strahove itd. U tom slučaju važno je razgovarati s djetetom i potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje te prilagoditi broj aktivnosti – pojašnjava prof. Hana Hrpka.

Kad je pravo vrijeme za određenu aktivnost?

Roditelji trebaju razmisliti i o tome postavljaju li pred dijete prevelika očekivanja očekujući da budu najuspješniji u svim područjima života. Učenje stranog jezika stručnjaci preporučuju već od treće ili četvrte godine. Ako je govor uredno razvijen strani jezik stimulira razvoj dječjeg mozga. Učenje glazbe potiče kreativnost, a stvaranje glazbe utječe i na kognitivni, psihomotorni i socijalni razvoj.

Stručnjaci kažu da nikad nije prerano, samo se razlikuju metode učenja. Važan je za pravilan razvoj, a stručnjaci smatraju da je šesta godina najbolja za početak. S 12 godina mogu se početi ozbiljnije baviti sportom. Na digitalne akademije i robotiku djeca mogu krenuti s polaskom u prvi razred. Potiče im znatiželju, razvija kreativnost i kritičko razmišljanje te uče o modernim tehnologijama.

(24sata.hr)

Abeceda zdravog spavanja za najmlađe

Koliko djeci zapravo treba sna? Prema najnovijim istraživanjima, odraslima je dovoljno 7 do 8 sati sna, novorođenče treba čak 16-18 sati sna, djeca predškolskog uzrasta 10-12 sati sna, a djeci školskog uzrasta minimalno je potrebno 9 sati sna dnevno.

San je iznimno važan za vaše dijete jer u ranom razvoju izravno utječe na psihički i fizički razvoj. Spavanje prema znanstvenicima dijelimo na faze koje se izmjenjuju tokom noći – REM i non REM. Određene faze sna su potrebne kako bismo se osjećali odmorno i prikupili energiju potrošenu tijekom dnevnih aktivnosti, dok nam druge faze sna pomažu kako bismo lakše pamtili i učili.

Spavanje je nužno kako bi se fiziološka ravnoteža u organizmu, narušena tijekom budnosti, ponovno uspostavila. Jeste li znali da ritam budnosti i sna kojeg zadržavamo cijeli život počinje već sa šest tjedana starosti djeteta, a ravnomjerna uspostava ritma kod neke djece uspostavlja se sa tri mjeseca starosti?

Od najranijeg doba djecu je potrebno „učiti“ spavati. Potrebno je uvesti određene rituale kako bi dijete spoznalo da se bliži odlazak na odmor, a i kako bi bilo dnevni, bilo noćni odmor shvaćala kao nešto afirmativno za duh i tijelo, a ne kao kažnjavanje. Prema istraživanja čak 20% djece starije od 6 mjeseci ima problema sa insomnijom ili nekim drugim poremećajem sna. U nastavku ćemo vam s nekoliko savjeta pokušati pomoći kako bi vaše dijete zavoljelo san.

Još od najranijih bebinih dana u predvečerje učiniti atmosferu koja će naviknuti vašu bebu da dolazi vrijeme za počinak (prigušiti svjetla, tiše pričati, stišati radio ili televiziju). Mirno okruženje je preduvjet da vaše dijete spokojno uranja u san
Naučiti dijete da je spavanje ugodno i korisno, a ne kazna ili izolacija
Potruditi se da spavanje uvijek bude u isto vrijeme
Kupanje – večera – priča za laku noć – uspavanka – san – neka to bude ritual u kojem će vaše dijete uživati i radovati mu se
Korigirajte djetetov popodnevni odmor. Ako dijete popodne spava duže od 2 sata, postoji mogućnost da neće biti dovoljno umorno za večernje spavanje.
Pažljivo izaberite djetetov madrac i jastuk.Za pravilan razvoj djetetove kralježnica, posebno je važno na kakvom madracu i jastuku dijete spava.

(dormeo.ba)

Sve je više djece s bolovima u vratu i kralježnici

Specijalisti fizijatrije i srodnih specijalizacija prmijetili su povećanje broja adolescenata s bolnom kralježnicom i čak degenerativnim promjenama kralježnice.

Uzrok nisu samo teške školske torbe ili povećana tjelesna težina u dječjoj dobi. Najveći je problem, ističu stručnjaci, činjenica da se djeca ne bave fizičkom aktivnošću.

– Sve je više djece koja dolaze s bolovima u vratu i kralježnici. To je vezano uz sjedilački način života. Dijete dnevno provede dva do tri sata nakon učenja za nekakvom vrstom uređaja poput računala, tableta illi mobitela. Kad pitam djecu i roditelje, odgovaraju kao da je normalno tako sjediti dva do tri sata na dan – upozorila je Nikolina Cvitanović, specijalistica fizijatrica u Klinici za dječje bolesti Zagreb.

Uprava te bolnice zamijetila je povećani problem priljeva djece s tegobama kralježnice.

– Plan uprave i bolnice je daljnji razvoj djelatnosti fizikalne terapije u kadrovskom te dodatnom opremanju bolnice potrebnom opremom – kazao je ravnatelj Klaićeve dr. Goran Roić. Današnja djeca i adolescenti više se ne igraju na ulici kao što su to radila djeca nekad, pa su time uskraćeni za fizički napor i gibanje koje su imale generacije prije njih.

– Čak i ako se nisu bavili sportom kretali su se dovoljno. U razvojnoj dobi trebali bi napraviti milijun pokreta tijekom dana. Danas jednostavno nema te vrste kretanja. Posljedica su bolovi. Sve je više djece s bolovima kralježnice, a to se više ne može rješavati ni kroz terapeutske vježbe opet zato jer se djeca nisu dovoljno kretala. Dolazi do prijevremenih degenerativnih promjena na kralježnici. Nije u pitanju samo kifoza i skolioza, nego se primjećuju promjene i kod fizioloških zakrivljenosti koje su inače normalne za kralježnicu. Sada su te zakrivljenosti postale prenaglašene uz promjene na malim zglobovima. Imate djece s 15 godina koja pate zbog bolne kralježnice te glavobolja nastalih zbog bolova u vratu, a sve zajedno rezultat je nepravilnog držanja – kazala je dr. Cvitanović.

Smatra da bi trebalo pojačano raditi na osvješćivanju javnosti, a prije svega roditelja.

– Nije rješenje samo ih zabaviti nečim ili ih odvesti na neki sport, nego ih osnažiti i kroz kućanske poslove i druge aktivnosti. Tu treba početi od sebe jer roditelji su najbolji primjer djeci. Trebalo bi ih pokrenuti, jer današnja djeca imaju jako malo fizičkih aktivnosti i uglavnom samo sjede ili leže – pojasnila je dr. Cvitanović. Preporuka je i da težina školske torbe ne bi trebala prelaziti 10 do 15 posto djetetove tjelesne težine. Poželjno je da torba ima podstavljen stražnji dio. Ako pak dijete ima problema s viškom kilograma, možda je rješenje jednostavno bavljenje nekom sportskom aktivnošću. Ukoliko ni to ne pomogne, trebalo bi se posavjetovati sa liječnikom i promijeniti stil prehrane.

(24sata.hr)

Ipak je istina! Manje igračaka za Božić djecu čini sretnijima

Krenule su pripreme za najljepše doba u godini – miris kolača, kuhanog vina, pokloni i lijepe pjesama jer se bliži Božić.

Naravno, svaka mama već je počela razmišljati što će staviti ispod bora. Igračka, knjiga, bojice ili omiljena video igrica? Izbor je velik, a i djeca su već pripremila svoju listu želja. To je scenarij koji ti je sigurno poznat. Međutim, kada prođe Božić mnogi od tih darova potpuno su zaboravljeni, a šarene vrpce i ukrasni papiri skrivene su negdje među stvarima. Djeci je postalo dosadno u kući punoj igračaka, a što kažu znanstvenici i istraživanja o tome. Kako veliki broj igračaka utječe na razvoj djeteta? Djeca trebaju kvalitetno igranje zbog razvoja

Istraživanja pokazuju da djeca kroz igru uče tumačiti svijet oko sebe, unapređujući razvoj kognitivnih, emocionalnih, socijalnih i fizičkih vještina što je dobro za njihovo kasnije zdravlje i dobrobit u životu. Osim toga, učenje koje se temelji na igrama priprema djecu za akademsku spremnost i uspjeh, pa je važno optimizirati okruženje u kojem se djeca igraju.

U nedavnom istraživanju Sveučilišta Toledo znanstvenici su pretpostavili da “obilje igračaka smanjuje kvalitetu igranja djeteta i da će manje igračaka dugoročno biti korisno za dijete”. U istraživanju je sudjelovalo 36-ero djece koja su se igrala pola sata s četiri ili 16 igračaka. Djeca koja su imala 16 igračaka manje su se igrala sa svakom igračkom i konstantno su išla od igračke do igračke. “U jasličkoj dobi djeca se razvijaju, ali ne moraju još imati kontrolu i pažnju. Njihovu pažnju, a time i igru mogu poremetiti čimbenici u njihovoj okolini koji predstavljaju distrakciju. Rezultati istraživanja upućuju na to da obilje igračka može stvoriti takve distrakcije”, objašnjava voditelj dr. Carly Dauch za časopis Infant Behaviour and Development. “Kada djeca dobiju samo četiri igračke s kojima se mogu igrati, sa svakom se igraju dva puta duže, razmišljaju više o svakoj igrački i produžavaju i šire te igre, bolje se fokusiraju na kreativno istraživanje i dugoročnu igru”, nastavlja dalje.

Kada su bez igračaka izmišljaju svoje igre

Istraživanja su pokazala da “djeca koja očekuju mnogo i puno skupih darova mogu pretrpjeti negativne socijalne i emocionalne posljedice koje se protežu na odraslu dob”, piše u istraživanju sa Sveučilišta Misssouri u Kolumbiji. “Kao odrasle osobe, ova djeca su sklona dugovima na kreditnoj kartici, kockanju, kompulzivnoj kupovini, nezasitnosti u hrani”, piše dalje u istraživanju. U njemačkom projektu “Der Spielzeugfreie Kindergarten” ili dječji vrtić bez igračaka, njemački su istraživači proveli pokus u kojem su igračke maknute iz vrtića na tri mjeseca. Projekt su osmislili zaposlenici u javnom zdravstvu Rainer Strick i Elke Schubert koji su radili s osobama s različitim oblicima ovisnosti.

Njihov projekt krenuo je s idejom da sklonost ovisnostima kreće u ranom djetinjstvu, željeli su pokazati djeci da mogu biti sretni i kreativni i kada se ne utapaju u igračkama. “Tri mjeseca ponudili smo djeci prostor i vrijeme da se upoznaju, a budući da nisu bili povezani s igračkama ili učiteljima djeca su morala pronaći nove načine kako bi ispunila dan na drugačiji način”, objasnila je učiteljica u vrtiću Gisela Marti. Prepuštena sama sebi, djeca izmišljaju svoje igre i odlučuju što će učiniti za sebe. Marti je otkrila da jednom kad se djeca prilagode, njihova igra postaje više kreativna i socijalna. “Voljeli su glumiti i pripremati predstave, pretvarali su se da su u cirkusu ili u vlaku, ali što je najvažnije, cijelo vrijeme su se igrali, učili, družili se”, objašnjava učiteljica Marti.

Osim toga, Marti je otkrila da se koncentracija kod djece jako poboljšala, pogotovo kod crtanja i slikanja. “Prije nego što smo im maknuli olovke i papir, djeca bi nešto nacrtala i onda bacila papir i olovku. Kad smo im nakon tri mjeseca vratili olovke i papire, crtali su toliko da nije bilo ni traga bijelom papiru”, objasnila je dalje.

Istraživanje Claire Lerner koja se bavi razvojem djece naglašava da se djeca ne razvijaju i ne igraju dovoljno dobro jer imaju previše igračaka. “Naše istraživanje pokazuje da previše igračaka ili pogrešnih vrsta može zapravo štetiti djeci. Oni su preplavljeni i ne mogu se usredotočiti na nešto što bi mogli naučiti”, kaže Lerner za Motherly. Njezine zaključke podržava i prof. Michael Malone za rani razvoj djece sa Sveučilišta Cincinnati koji je rekao da roditelji trebaju biti oprezni s brojem igračaka. “Više nije nužno bolje. To je mit koji treba biti izbačen iz zapadne kulture. Naš rad pokazuje da je manji broj igračaka povezan s manje osamljenim igrama i većim altruizmom. Isto tako, previše igračaka može uzrokovati osjećaj preopterećenja”, kaže Malone.

Igračke nisu zamjena za roditeljsku pažnju

Ne samo da previše igračaka može ometati, nego su i loša zamjena za roditeljsku pažnju. Kathy Sylva, profesorica sa Sveučilišta Oxford radila je istraživanje u kojem je sudjelovalo 3000 djece u dobi od tri do pet godina i zaključila. “Postoji kompleksa veza između dječjeg napretka, vrsta igračaka koje imaju i vremena koji roditelji provode s njima”, rekla je. Otkrila ja da ona djeca koja imaju manje igračaka, a čiji roditelji provedu više u interakciji s njima nadmašuju ostalu djecu u nekoliko područja emocionalnog i društvenog razvoja. Implicira se da izravni angažman roditelja pobjeđuje bilo koju igračku ili ekran. Naravno, znanstvenici nisu dali točan broj igračaka koje bi dijete trebalo imati. Djeca su se oduvijek igrala različitim materijama i stvarima oko sebe pa ih treba pustiti da budu kreativni i da razvijaju maštu. Za ovaj Božić odaberi samo nekoliko posebnih stvari za koje znaš da će dijete uživati i kasnije. Pobrini se da igračka koju odabereš ima vrijednost i izvan trendova, tako ćeš znati da neće biti brzo zaboravljena.

(miss7mama.24sata.hr)