U ranoj dobi naš se mozak formira temeljem socijalnih interakcija, a način na koji se drugi odnose prema nama i našim osjećajima usvajamo kao sliku o sebi.
Sram nam govori da nešto nije u redu s nama, da nismo dovoljno dobri i vrijedni. Za razliku od krivnje koja govori da naše ponašanje nije OK, sram kaže da mi sami nismo OK. Sram se uči – s tim osjećajom se ne rađamo. U ranoj dobi naš se mozak formira temeljem socijalnih interakcija, a način na koji se drugi odnose prema nama i našim osjećajima usvajamo kao sliku o sebi.
– Osjećaj srama javlja se oko 2. godine kao posljedica izazivanja tog osjećaja, a to je česta odgojna metoda. Od ‘sram te bilo’ preko ‘dečki ne plaču’, ‘ne budi beba’, ‘nikad ništa od tebe’…, djeci se ruši samopouzdanje. Iako ima trenutačni efekt jer dijete želi izbjeći prijekor i udovoljiti roditeljima, dugoročno je razorno – kaže psihologinja Sanja Ivanušević Grgas.
Stručnjaci kažu da treba razlikovati suradnju temeljenu na sramu od moralno motiviranog ponašanja. Dijete uči ugađati kako ne bi bilo kažnjeno, a ne zato što je uvidjelo probleme u ponašanju. Posramljivanje ih ne uči moralnosti, empatiji ni kako graditi odnose. Osjećaju se odbačeno, često je rezultat prevelika povučenost ili agresija te im je ograničena spontanost, samoizražavanje i učenje – cenzuriraju se u pokušaju da izbjegnu odgovor “ne budi glup!”. Može pridonijeti i razvoju opsesivnih poremećaja, depresije, fobija, ovisnosti i anksioznosti.
Izvor: 24sata.hr