U 85 godina sigurno stane puno toga, i žalosti i radosti, lijepih i tužnih životnih trenutaka, no, najvažnije od svega je kad čovjek uspije iz svih tih trenutaka izdvojiti ono što ga tjera naprijed, pogleda uperenog na djecu, unuke i praunuke.
Upravo je to uspjelo 85-togodišnjoj Mariji Šantić iz Viteza, s kojom smo podijelili radost obiteljskog okupljanja za njen 85. rođendan. Slavljenica, s neviđenim sjajem u očima, priča o svim radostima i tugama, kroz koje je prošla u proteklim desetljećima.
ŽIVJELO SE I RADILO!
Marija je rođena 1925.godine nedaleko od mjesta, gdje je kasnije, sa suprugom Mijom zasnovala vlastitu obitelj i sagradila kuću, u kojoj je rodila i othranila svojih desetero djece. Sama Marija rođena je, također, u višečlanoj obitelji, odrastala je uz jednu sestru i petoricu braće, od kojih je danas jedino živ brat Anto Šafradin. I on je došao na rođendansku proslavu svojoj, dvije godine, mlađoj sestri. 
Pitamo Mariju za dane djetinjstva, kojih se ona, s nevjerojatnom preciznošću, kao i ostalih detalja iz svoga života, sjeća. „Živjelo se i radilo. Bilo je to u vrijeme austrougarske vlasti. Moj je otac radio kod njih, bio im je posilni i tu je naučio čitati i pisati i tu je naučio i njemački jezik“, kazuje nam Marija i dodaje kako je „u to vrijeme osnovana Radićeva stranka i on je postao Radićevac. Pristupio mu je u Sarajevu“. „Kad mi je bilo 5 godina, sjećam se da nam je jednom tata došao u kuću i povikao da sklonimo sve sa stola, jer dolazi Stipan Radić. I stvarno, on je došao u našu kuću, pružio nam ruku i pomilovao nas. Mi djeca smo stali ustranu, a oni su na stol stavili stroj za pisanje; mi smo ga zvali drukerica. Nešto su pisali, a kako sam ja to tumačila kasnije, Stipan Radić je došao kod nas, jer je tata tada već bio tzv. Radićev poslanik, kuća je bila malo uglednija od ostalih, a i on je bio jedini u našem kraju koji je znao pisati“, govori Marija. Prisjeća se Marija i beogradskog atentata na Radića. „Tatu je to jako pogodilo, a drugoj strani nije bilo drago što je tata Radićevac i, čini mi se, jedva su to dočekali. Tako se pomalo počelo šuškati da će tata u zatvor. Došao je i taj dan. Kaže da za oca nisu čuli punih deset godina. Ona i ostala djeca odrastala su s majkom, koja je bila dobra tkalja, pa je prodajom istkanog platna pribavljala hranu za cijelu obitelj. Bilo je tako sve do pisma, koje im je, kako kaže, donio kum Marjanović. „Tata Ivo se javlja da je negdje u Krajini ili Lici i da mu pošaljemo mog brata Antu da i on tamo radi“, priča Marija. Brzo dodaje kako je njen otac tamo bio u zatvoru, ali je istovremeno i radio. „Otišao je moj brat Anto tamo, ali nije bio tri mjeseca i podignu se ustanak u Lici. Bit će ti to rat, onaj partizanski. Sjećam se, bilo je to pred Božić, kad nam se tata vratio. Meni je tada već bilo 15 godina“, evocirajući uspomene, govori nam Marija. „Fino smo proslavili taj Božić, ali odmah nakon toga, pođoše hodati ovuda partizani. Tati nije bilo jednostavno, zbog ove druge strane, koji su živjeli s nama u selu, ali im je on trebao, bio je pismen. Partizani nam prijete da će nas istjerati iz kuće. U to vrijeme moj brat Anto odlazi u Njemačku na rad, s njim odlazi i moj budući muž i jedan Jozo Gotovac i još neki ljudi“, priča nam svoju priču Marija. Dodaje kako su se oni za vrijeme rata svakako snalazili, orali su, kopali, sijali, imali ovce i kravu, ali dođu partizani, pa uzmu. „Dva puta su nas susjedi iz Rovne istjerali iz kuće. Kad smo se vratili, kuća prazna, ni prozora nema, ma i podove podigli“, govori nam Marija. Došao je tako i kraj rata, Marija se udala za Miju Krištu i ušla u kuću u kojoj je, kako govori, bilo njih 30-toro. Suprug joj odlazi u vojsku u Beograd, a ona ostaje kući s jednim djetetom, kćerkom Milkom. Kasnije je izrodila još devetero djece, tri puta je rodila blizance. „Dva sina su mi poginula, samo je jedan živ sada, Vladimir. Imam sada živih sedmero djece, imam šest zetova, dvije nevjeste, 26 unučadi, 10 praunučadi. 15 unučadi mi je studiralo ili još uvijek studiraju“, naglašava Marija, kojoj, iako je sada 85 godina, žali što ona nije završila nikakvu školu. „Često se okupljamo zajedno, evo, baš smo se nedavno svi okupili“, ponosno naglašava Marija, dok joj pogled prelazi preko kćerki koje su došle na rođendansku proslavu – Milke, Slavice, Ankice, Ružice i Dragice. 
U sjećanje joj naviru i događaji iz posljednjeg rata. Govori kako je za vrijeme rata u njenoj kući znalo biti po 30, 40 izbjeglica. „Bilo je teško i u ovom, posljednjem ratu. Kažu nam da se selo mora napustiti, a ja ovakva, stanem i kažem da nitko nigdje neće ići. Ako će nas ubiti, nek’ nas ubiju, ali mi nećemo odavde. Neka nas u svome, pa fala Bogu, šta god bude“, kaže nam Marija. „Za vrijeme rata svi smo bili ovdje, 13-toro ih je bilo na crti, poginuše mi Nenad, Nikica, Mario, Franjo,… svakih, čini mi se, pet, deset dana dolazi crna knjiga na vrata. Ali, srce je izdržalo, ne znam ni ja kako, možda je od čelika“, govori Marija. „Uvijek sam govorila, daj Bože da moj bude zadnji, da nitko više ne strada; razumjela sam svaku majku, svakog mi je bilo žao, neka svatko živi i svatko kruh jede“, govori Marija.
Nakon rata, već 1997. godine umire joj muž i od tada sama živi u ovoj kući. „Teško smo živjeli i radili, rezali balvane, kreč smo pravili, kuće zidali, krčili, kopali, kosili, orali i sve radili, djecu u školu slali, a meni je i sad žao što ja nisam nikakvu školu završila, ali takvo je vrijeme tada bilo“, kaže nam Marija.
Zdravlje je danas, uglavnom, dobro služi. „Još uvijek imam volju raditi, ali ne mogu više, ne može se. Djeca su sada preuzela sve poslove, rade, donose, obilaze, bore se za svoj život i svoju djecu“, kaže nam Marija.
MUDRI SAVJETI BAKE MARIJE
Uvijek je dobro poslušati i savjete onih, koji, iako nisu završili visoke ili nikakve škole, imaju mudrosti i neprocjenjivog životnog iskustva.
„Treba graditi tvornice da ljudi imaju gdje raditi, da rade i zabave se o poslu, a da manje političe i piju po gostionama. Ljudima treba dati onoliko para koliko im treba za život, a ne da ih trpaju u jastuke ili banke. Samo onoliko koliko im treba, jer pare ljude kvare. Čovjek samo jednom danas može ručati, nikako dvaput!“, poručuje mudro Marija.
Oko nje su kćerke. Najstarija Milka samo nam kratko kaže kako je majci zahvalna na svemu što je za njih uradila i dodaje kako bi voljela biti kao ona. 
Ankica potvrđuje kako je majci uvijek bilo stalo da se oni kao djeca školuju. Svi, osim Milke, završili smo neku srednju školu, neki i fakultet. Ankica je rođena nakon Milke, a poslije nje rođeni su pokojni Franjo, Nada i Nenad, Slavica i Ružica, Vlado i Dragica, a jedna je sestra umrla kao mala. Riječi zahvalnosti majci upućuje i kćerka Slavica. „Od nje čujemo mudre i hrabre riječi koje nas uče kako trebamo živjeti i kako se ponašati. Ona nas na mudar način uči kako treba živjeti život, kako se treba boriti, kako, na koncu treba biti i žrtva. Mama je bez oca ostala kada joj je bilo pet godina. I moja djeca su bez svog oca, na sličan način ostala, ali, zahvaljujući njoj, znala sam kako trebam dobiti i tu životnu bitku“, kaže na koncu Slavica, čiji je suprug Drago Josipović, zbog suđenja za ratni zločin i boravka u zatvoru, također bio odvojen od sinova i supruge.
Dragana Sivonjić