Anja Stipinović

I ove smo godine, uoči najradosnijeg kršćanskog blagdana Božića, razgovarali s vrhbosanskim nadbiskupom mons. Tomom Vukšićem. Zanimalo nas je, na početku, u kakvom se ozračju mons. Vukšić priprema za proslavu ovogodišnjeg blagdana Kristova rođenja.

Cijela Katolička crkva ove godine za svetkovinu Božića priprema se u ozračju koje je, osim svečanostima kao i svake godine, ovaj put bitno obilježeno također otvaranjem i početkom jubilarne, 2025. godine. Naime, točno je toliko godina prošlo od Isusova rođenja pa će se ta obljetnica, kao što je to već stoljećima ustaljeno u Crkvi, obilježiti raznim svečanostima, molitvenim okupljanjima, hodočašćima. Sve će početi na Badnjak, 24. prosinca 2024., kad će papa Franjo, uoči Isusova rođendana, u Rimu svečano otvoriti jubilarnu godinu. Nastavit će se 29. prosinca 2024. slavljima u svim katedralama u svijetu, kad će na služben i svečan način sve biskupijske zajednice na lokalnoj razini otvoriti jubilarnu godinu. I trajat će slavlja sve do 28. prosinca 2025., kad će, opet u svima katedralama svijeta, biskupijske zajednice svečano završiti jubilarnu godinu, dok će Papa 6. siječnja 2026. to isto učiniti za cijelu Crkvu. Te redovite jubilarne godine slave se četiri puta u svakom stoljeću, svakih 25 godina. Tako je posljednja bila 2000. godine, a nakon ove sljedeća će biti 2050. pa onda 2075. godina i tako redom.

Cijela jubilarna godina odvijat će se pod geslom nade, koja je uvijek na ponos i nikada ne postiđuje. I zaista sa zdravim ponosom treba isticati da je kršćanstvo vjera nade jer je, kako piše apostol Pavao, Isus nada naša. U tu Nadu vjerujemo, njome se ponosimo i poslani smo biti njezini svjedoci u svijetu – kaže mons. Vukšić.

I ove godine adventska svjetla mnogih gradova kao da nastoje zaslijepiti blagdan Božića, tj. kao da postoji neko nadmetanje između uličnog slavlja adventa i Božića koji se slavi u Crkvi?

– Jedan od velikih izazova vremena u kojemu živi naša generacija i kušnja čovjeka naše generacije ogleda se vrlo konkretno upravo u nastojanjima da se zaslijepi odnosno zamagli blagdan Božića. Velik je izazov za kršćane i cijelu Crkvu to što postoje nastojanja da se kršćanske blagdane na razne načine, pa i neprimjerenom bukom i tezgarenjem na tržnicama, nastoji “osloboditi” od Boga. Tako je vrlo prepoznatljivo nastojanje da se “proslavlja” Božić bez Isusa. Čak mu neki pokušavaju i ime zamijeniti nazivom “Seasons Holidays”, sezonski blagdani, ili kako bismo to već preveli, kao da je riječ, na primjer, o sezonskim paprikama u proljeće ili jabukama u jesenskoj sezoni. I dok treba biti zahvalan Bogu i demokratskim društvima za slobodu vjere i mogućnost njezina očitovanja, u kojoj vjerski sadržaj i slavlje mogu izići također u javni prostor, što treba njegovati i podržavati, mora se upozoravati također da postoje i događanja u kojima se nude sadržaji što ih Isus nikada ne bi odobrio niti bi se s njima složio.

Kako biste ocijenili godinu koja je na izmaku?

– Godina na izmaku ponovno je obilježena i brojnim tragedijama i ratovima, prevratima, gospodarskim i geostrateškim preslagivanjima, progonima ljudi, a osobito kršćana, ali i brojnim primjerima dobrote, solidarnosti, mirovnih nastojanja, širenja bratstva. U toj zaglušnoj grmljavini prijetnja i nasilja čuli su se, dakle, također brojni glasovi nade, Isusovih navjestitelja i svjedoka, i dobrih ljudi općenito. Posebice treba biti zahvalan za beatifikaciju i kanonizaciju vrlo velikoga broja Isusovih učenika koji su na herojski način živjeli kršćanske kreposti ili su kao mučenici čak i život položili kao Isusovi svjedoci. Zaista je i za Crkvu velik znak nade u sve većem broju svetaca i blaženika. Taj znak i njegovu poruku treba uočiti, čitati na ispravan način i nasljedovati njihov primjer dobrote, svjedočenja, vjernosti i hrabrosti.

Kakva je ona bila za cijelu Crkvu u BiH?

– Crkva je u Bosni i Hercegovini tijekom 2024. godine imala poseban Božji dar i u tomu što se, prema rasporedu opće Crkve, našla na popisu biskupskih konferencija koje su obavile pohod “ad limina”. Imali smo prigodu papi Franji iznijeti svoja zapažanja i nakane te od njega čuti mišljenja i prijedloge. Posjetili smo također brojne njegove suradnike i s njima razmijenili iskustva, potrebe, nakane i planove. Tih smo dana slavili svete mise u četiri velike rimske bazilike, a svečano smo obilježili i 600. obljetnicu rođenja kraljice Katarine koja je pokopana u Rimu te smo u povodu toga, s hrvatskom katoličkom zajednicom u Rimu, nad njezinim grobom slavili svetu misu. Uz to, s Hrvatskom biskupskom konferencijom smo tijekom 2024. godine počeli priprave za obilježavanje 1100. obljetnice splitskih sabora i hrvatskoga kraljevstva, što namjeravamo, ako Bog da, svečano obilježiti početkom srpnja u Tomislavgradu. A ove godine na redu je da baš u tom gradu bude i sabor svećenika koji djeluju u Bosni i Hercegovini ili su podrijetlom iz nje. Obilježena je prošla godina i novim iseljavanjima katolika koja se, tako se stječe dojam, ipak polako smanjuju.

Pamtit ćemo je i po prirodnim kataklizmama?

– Tragične nepogode u obliku vodenih bujica su početkom listopada pogodile neke dijelove Bosne i Hercegovine, posebice u općinama Jablanica, Konjic, Fojnica, Kiseljak i Kreševo. Nažalost, stradalo je mnogo ljudi i oštećena su brojna materijalna dobra. To su južni dijelovi Sarajevske i sjeverni dijelovi Mostarske biskupije te područje gdje se one dodiruju.

Kako komentirate razmišljanja onih vjernika koji u takvim pojavama, pa i brojnim ratnim sukobima, vide kraj vremena?

– Na objektivnoj razini gotovo je besmisleno komentirati mišljenja ljudi koji u tragedijama vide kraj vremena. Takva katastrofična mišljenja su “parakršćanska”, gotovo bezbožna, sigurno su krivovjerna jer su daleko od povjerenja u Božju providnost i od vjere da je Bog gospodar povijesti i da je on vodi. I sigurno takvi ne govore uime Boga Svevladara i njegove ljubavi, uime Boga brižnoga suputnika čovjekova u njegovoj povijesti. Takvih ili njima sličnih bilo je u gotovo svim vremenima, počevši od hilijasta ili milenarista iz prvih stoljeća kršćanstva. No, na subjektivnoj razini pastoralnih odnosa prema takvima, uime Isusovo koji čak usred svoje strašne tragedije na Golgoti nije isključio ni vlastite neprijatelje, već je i za njih molio oprost i milosrđe Oca nebeskoga, u duhu katoličkoga dušobrižništva, koje mora biti otvoreno doslovce za sve, i tim ljudima, “sveznadarima”, mora se posvetiti duhovna skrb i pratnja. I učiti svakoga da providnost vodi ljudsku povijest.

Crkva se ponovno uključila pomažući preko Caritasa?

– Karitativno služenje je konstitutivna oznaka Crkve. Ono je konkretan izraz onoga što se u Crkvi naziva “diakonia”, služenje drugima, tako da se vrše tjelesna i duhovna djela ljubavi. Crkveno karitativno djelovanje odraz je Isusove ljubavi koji voli sve ljude, a posebice one koji trpe. Stoga je sasvim normalno da su se crkvene karitativne ustanove i ovaj put uključile u pomaganje ljudima koji su stradali.

Stigla je i pomoć iz Hrvatske i drugih zemalja?

– Poznato mi je da je pomoć ugroženim ljudima stigla s raznih strana, ali, sudeći prema informacijama koje su do mene stigle, daleko najveća pomoć došla je upravo iz Hrvatske. Stoga je ovo prilika za još jednom zahvaliti Vladi Republike Hrvatske, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i drugim ustanovama, crkvenim i civilnim, te brojnim pojedincima koji su dio toga plemenitoga djela. Bog ih blagoslovio! I neka nastave činiti dobro.

U svojoj ste poruci za ovogodišnju Nedjelju Caritasa upravo to poručili ljudima, tj. da im ne dodija činiti dobro?

– Misao vodilju te svoje poruke, koju spominjete, preuzeo sam iz trećega poglavlja Druge poslanice apostola Pavla koju je on pisao ondašnjim kršćanima grčkoga grada Soluna. Sokolio je tamošnju zajednicu i svu braću i sestre u njoj pozivao da budu ustrajni svjedoci Isusove ljubavi te ih molio da im nikada ne dodija činiti dobro. Misao koja je vrlo prikladna za svako vrijeme, posebice za dane kad su ljudi žrtve bilo koje vrste tragedije.

U činjenju dobra ne gleda se tko je koje vjere ili nacije. Kakvo je stanje u BiH, po vašem mišljenju, po tom pitanju?

– Djela kršćanske ljubavi, kako tjelesna tako i duhovna, vrše se prema čovjeku koji je u potrebi. To jest iz te ljubavi nije isključen nitko, niti smije biti isključen. Naime, pomaže se nekom čovjeku u potrebi ne zato što je pripadnik nekoga naroda ili sljedbenik određenog uvjerenja, nego zato što je gladan, ili bos, ili gol ili bolestan. Odnosno, kriterij kršćanske ljubavi prema čovjeku nikada nije njegova pripadnost, vjera ili uvjerenje, nego njegovo stanje potrebe. Na primjer, Caritas je nakon nedavnih nepogoda i tragedije djelovao i pomagao također u mjestima gdje nema ni jednoga katolika ili Hrvata. To je kršćanska logika.

Ne možemo zaobići pitanje Međugorja, koje je ove godine dobilo status “Nihil obstat” i objavljena je nota “Kraljica Mira”. Što to znači za samo Međugorje, ali i za Crkvu u BiH?

– Međugorje je tim dokumentima prihvaćeno kao mjesto pobožnosti bez ulaženja u pitanje autentičnosti. Zapravo, tim novim dokumentima vratilo se na neku stariju praksu u kojoj pitanje autentičnosti podrijetla nije uvijek bilo ključno pravilo, već ponajprije duhovna korist vjernika i liturgijska korektnost u mjestu okupljanja. Na primjer, u tu kategoriju nedostatka dokazane autentičnosti podrijetla, iako na malo drukčijem planu, pripada Loreto u Italiji, a povezano s tim i Trsat u Hrvatskoj. Odnosno, kako sada stvari izgledaju, novim dokumentima nekako se vratilo na pozicije “Zadarske izjave” s kraja prošloga stoljeća u kojoj je rečeno da autentičnost nije dokazana, ali da se vjernicima, koji dolaze u Međugorje, posveti pastoralna i liturgijska skrb.

Crkva u BiH ove je godine dobila novog banjolučkog biskupa, ali je dala i kotorskog biskupa. Zapravo, posljednjih godina dobar dio biskupa Crkvi u Hrvata daje upravo Crkva u BiH?

– Mislim kako je i to jedan od pokazatelja da vrh Katoličke crkve među svećenicima iz Bosne i Hercegovine prepoznaje brojne vrsne muževe, pobožne i sposobne, i poklanja im povjerenje. I na drugim stranama mnogo je sposobnih i pobožnih svećenika. I Bogu hvala da je tako. Ali brojni svećenici iz Bosne i Hercegovine, općenito govoreći, kao i hrvatski katolici kojima oni ovdje služe, uz to, već stoljećima su u školi patnje za Crkvu u kojoj pokazuju veliku hrabrost i ustrajnost. Iz toga dvoga, prikladnosti i posebice iz škole patnje, proizlazi njihova pojačana vidljivost i prikladnost kad se traže kandidati za određene službe. No, bilo bi posvema krivo ako bi se, ističući nečije zemljopisno podrijetlo, podleglo napasti kampanilizma i bilo kakva populističkoga provincijalizma.

Kakvo je stanje sa svećeničkim zvanjima u Crkvi u BiH?

– Broj svećenika, redovnika i redovnica u Bosni i Hercegovini se smanjuje, a prosječna dob živućih svećenika se povećava. Smanjio se i broj svećeničkih i redovničkih kandidata. To je zaista vrlo ozbiljno pitanje i velik pastoralni izazov. Mnogo je razloga zašto je tako. Neki razlozi su zajednički s onima u Crkvi u Hrvatskoj i u drugim zemljama, koje su također obilježene tom pojavom. A smanjenje broja vjernika, to jest crkvene baze iz koje bi ta zvanja dolazila, koje se dogodilo zbog ratnih stradanja i progona te kasnijeg iseljavanja, razlog je čije se posljedice osjećaju posebice u Bosni i Hercegovini.

Neću vas pitati za političko stanje u BiH, no kakvu biste 2025. godinu poželjeli svima u BiH?

– Pravi lijek za političko stanje u Bosni i Hercegovini bio bi prelazak iz stanja nedovršene države u suvremene standarde državnog uređenja. U tom smislu vjerujem da bi ubrzan proces europskih integracija i prihvaćanje tih pravnih i životnih standarda bili velika sreća za ljude koji ovdje žive. Bio bi to i put prema rješenju sigurnosnoga pitanja, a samim time i sreća za ovaj cijeli dio Europe. Odnosno, volio bih u 2025. godini vidjeti Bosnu i Hercegovinu u dijalogu i na ubrzanom putu europskih integracija jer bi tako svi, mi koji ovdje živimo i drugi u ovom dijelu svijeta, imali razloga biti mnogo zadovoljniji, mirniji i sigurniji negoli u ovakvu stanju.

I na kraju, molio bih vas da uputite našim čitateljima božićnu čestitku.

– U skladu s osnovnom porukom jubilarne godine o vjeri u Krista, nadu našu, koja je preuzeta iz Poslanice Rimljanima, neka riječi istoga biblijskog teksta (5, 1-5) budu završetak našega razgovora i poruka za Božić, kao i za cijelu godinu jubileja. One glase: “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!”

izvor: vecernji.ba