Zašto se neki voze lijevom, svi ostali desnom stranom?

269
Povjesničari će reći kako odabir strana ceste ima veze s rimskim mačevaocima i kasnije s Napoleonom.

Tog dana švedski prometni radnici imali su pune ruke posla. Uoči Dana H, tjedne su proveli crtajući nova raskrižja i mjenjajujući jednosmjerne ceste, dok su neki radnici dodavali vrata na druge strane autobusa. Noć prije izmijenili su prometne znakove i iscrtali ceste. Bila je to priprema za veliki dan koji će u povijest njihove nacije ostati upisan kao dan kada su vožnju s lijeve strane premjestili na desnu stranu ceste. Bilo je to 3. listopada 1967. godine.

Unatoč kritikama stanovništva, ta je promjene imala smisla. I bila je dobra. Vozačima i putnicima ipak trebalo je neko vrijeme da se na to naviknu, no bilo je krajnje vrijeme da Švedska to učini. Bila je posljednja zemlja u Europi u kojoj se vozilo lijevom stranom.

No pravo je pitanje kako neka zemlja odluči kojom će stranom ceste voziti?

Vožnja na desnoj strani nije oduvijek bila normativ. Tijekom srednjeg vijeka, promet se većinom odvijao na lijevoj strani. Bila je to više navika a ne zakonski propisano pravilo. Čak i prije toga, po nekim podacima, rimski vojnici marširali su lijevom stranom. Povjesničari nisu baš sigurni zašto je to bilo tako. Neki smatraju kako je to zapravo odgovaralo mačevateljima, koji su većinom bili dešnjaci.

Kako su smatrali, hodanje po lijevoj strani, značilo je da kada bi izvukli svoja oružja, ruka u kojoj se nalazi oružje bila bi u sredini ceste i tako bi najbolje mogla pogoditi sve protivnike, piše Economist. 

Peter Norton sa Sveučilišta Virginia, smatra kako je ova ideja samo špekulacija jer mačevaoci su bili savršeno sposobni da mogu prijeći na drugu stranu zbog potrebe borbe. Stvari su se počele mijenjati u dijelovima Sjeverne Amerike u kasnom 18. stoljeću. Po jednoj teoriji sve je krenulo od vagona koje su vukli konji. Ti vagoni nisu imali sjedalica, pa je vozač sjedio na leđima lijevog konja kako bi s bičem mogao doseći svaku životinju.

Povjesničari pretpostavljaju kako je stoga ostao na desno kako bi mogao jasno vidjeti promet koji mu dolazi ususret. U to vrijeme vožnju na desnoj strani prihvatilo se u revolucionarnoj Francuskoj, gdje je strana ceste kojom su ljudi hodali ili se vozili imala i klasne konotacije.

Siromašni su se tako najčešće držali desne strane a aristokrati lijeve, no oni koji su se željeli zadržati ‘ispod radara’ premjestili su se na desnu stranu. 1794. godine Robespierre je donio odluku pa je tada i službeno postalo da će se sav promet u Parizu odvijati desnom stranom.

Kasnije kada je entuzijastični Napoleon poharao Europu, u svim zemljama koje je pokorio promet je prebacio na desnu stranu. Među ostalih zemljama bila je i tadašnja Čehoslovačka koju je na desnu stranu prisilio Hitler 1939. godine. Kolonijalne snage ponašale su se slično, pa su u svim njihovim zemljama vrijedila ista pravila.

Odabir desne strane potvrđen je tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća izumom automobila i standardizacije koja ih je pratila. Zemlje s mješovitim sustavom, poput Kanade, odabrale su desnu stranu jer su im susjedi već vozili po toj strani. Prebacivanje je ubrzala i dekolonijalizacija tijekom 60-ih godina.

Kada su tu promjenu učinile velike zemlje, njihove promjene slijedili su i susjedi. Nakon što je Nigerija uvela promjenu 1972. godine, pritisak je osjetila i Ghana, posljednja zemlja u zapadnoj Africi koja je zadržala vožnju po lijevoj strani. Dvije godine nakon toga prebacili su se na desni sistem. Sličan uzorak ponovio se i u Arapskim zemljama. Zemlje poput Velike Britanije i Japana odlijevale su pritiscima i zadržale vožnju na lijevoj strani.

Većina od 58 zemalja u kojima se vozi lijevom stranom su bivše britanske kolonije ili njihovi susjedi. Posljednja zemlja koja je vožnju prebacila na lijevu stranu bila je Samoa koja je to učinila 2009. godine, kako bi odgovarala vožnjom susjednoj Australiju i Novom Zelandu. 

(www.express.hr)