Zašto dijete neće da jede?

Kad god dijete počne odbijati hranu, ono nam svojim ponašanjem govori nešto važno. Djeca koja prestanu jesti ne čine tako radikalan izbor iz puke hirovitosti. Njihova ponašanja su adaptivna i svrhovita: djeca pokušavaju ili izbjeći nešto što doživljavaju kao neugodno, ili dobiti pristup nečemu što im je važno.

Evo o čemu može biti riječ:
1. Dijete nije gladno ili žedno.
2. Nešto ga tokom jela boli.
3. Dijete doživljava emocionalnu nelagodu kao rezultat prethodnih neugodnih iskustava hranjenja.
4. Naučilo je kako se ponašati na određeni način i time dobiti nešto što želi – bilo da se radi o određenoj hrani ili posebnoj pažnji.
5. Dijete tek mora naučiti da će hranjenje stvoriti ugodne okuse i umanjiti glad.
6. Dijete je zbunjeno zbog toga što ne zna šta znači jesti onako kako to roditelji žele.
7. S jednom osobom dijete jede dovoljno i bez problema, ali to nije slučaj kada su u pitanju druge osobe.
Kada jednom prepoznamo koje od ovih situacija utječu na djetetovo jedenje, imamo veće izglede saznati što treba učiniti da se malenom pomogne.
1. Nema gladi ili žeđi
Bez obzira na dob, djeca jako dobro znaju kad su gladna ili žedna, a isto tako ona se jako razlikuju u potrebi za hranom i pićem. Njihove “metode” jedenja i pijenja također se značajno razlikuju. Ako je dijete prije obroka uzimalo zalogaje ili pilo mnogo tekućine, neće biti gladno. A kad ogladni, tražit će da jede.
2. Tjelesna nelagoda
Bez odlaganja otiđite pedijatru ako primijetite da vaše dijete tokom jela pokazuje bilo što od sljedećeg: povraća i zagrcava se, poplavi, izbacuje hranu kroz nosnice, osjeća nelagodu u želucu, savija leđa kao da doživljava bol u prsima ili upornu trbobolju. Upamtite, dijete koje ne želi jesti šalje nam poruku: njegovo odbijanje hrane moglo bi govoriti da ga nešto boli.
3. Emocionalna nelagoda
Gotovo 95 posto djece koja ne žele jesti pokazuju emocionalnu nelagodu vezanu uz hranjenje. Često je sam prizor kašike ili samo spominjanje ručka dovoljno da kod djeteta izazove bijes ili strah. Starija djeca, po obavijesti da je vrijeme za jelo, mogu se odmah požaliti na mučninu. “Emocionalna” ponašanja često su odraz prijašnjih, bezuspješnih i ponekad grubih pokušaja hranjenja i zahtijevaju, kod male djece, dodatan korak – desenzibilizaciju. Ponašanja velikog broja djece koja su naizgled odraz straha ili ljutnje (bacanje na pod, urlanje, čvrsto zatvaranje usta, odguravanje hrane) zapravo su naučene reakcije.
4. Sklonost prema određenoj hrani
Neka djeca odbijaju hranu selektivno – posve su zadovoljna uzimanjem isključivo jedne vrste jela, a odbijaju jesti gotovo sve drugo. Jedno dijete hoće samo čokoladni puding, drugo tjesteninu, a treće ne bi pravilo nikakve probleme roditeljima i pedijatru da je moglo preživjeti na čipsu i gaziranim sokovima. Voditi bitku s ovakvom djecom vrlo je teško, ali mora se. No, postoji i druga grupa djece kod koje jedenje samo izabrane hrane nije toliko sporno. Njihovi su napori usmjereni prema drugom cilju: odlučni su učiniti sve kako bi ih roditelji uzeli u naručje ili kako bi zadobili njihovu punu pažnju. To može biti signal da se djetetu u obitelji posvećuje premalo pažnje.
5. Odsustvo iskustva s hranom
Ovaj se problem javlja kod djece koja su dugo boravila u bolnicama ili su imala problema sa prehranom još od rođenja. Zbog potrebe za opsežnim dohranjivanjem, djeca nisu razumjela da jedenje ustima može proizvesti ugodne okuse i/ili umanjiti glad. U pravom smislu, ova su djeca imala malo udjela u procesu hranjenja. Bila su hranjena prema tuđem rasporedu. Bez sumnje su doživljavala osjećaj gladi, ali nisu doživjela bilo kakav aktivan, osobno potaknut proces umanjivanja gladi.
6. Zbunjenost
Ponekad je dijete nesigurno u vezi s time šta roditelji zapravo žele. Poznat je slučaj jedne 12-mjesečne bebe koju su nasumce hranili dojenjem, iz bočice i iz šoljice. Beba je odlučila unijeti red i dosljednost u svoj mladi život: posve je prestala jesti.
7. Dijete jede “za” (u prisutnosti) jednog roditelja (odrasle osobe), ali ne i za bilo koga drugog
I na kraju, neka djeca pokazuje jasnu sklonost tome “za koga” će, odnosno s kime će jesti. Ponekad je izabrana osoba samo majka, a u nekom drugom slučaju samo otac. Dijete koje jede za nekog, možda uz izuzimanje svih ostalih, govori nam da je metoda hranjenja te osobe, iz djetetove perspektive, najbolja. Zato treba precizno analizirati tu metodu i oponašati je.
(avaz.ba)