Kultura, Lokalne vijesti

VITEZ: Očuvanje svatovca kao nematerijalne kulturne baštine

U subotu 8. veljače u Svadbenom salonu ”Fis” održan je Okrugli stol na temu „Očuvanje svatovca kao nematerijalne kulturne baštine”. Organizator Okruglog stola je  Društvo „Hrvatska žena“ Novi Travnik.

Na Okruglom stolu sudjelovali su predstavnici izvođača, stručnjaci i predstavnici tijela lokalne uprave nadležni za kulturu,kao i predstavnici medija, a istog dana održan je i Festival svatovca.

Društvo Hrvatska žena Novi Travnik, od svog osnutka 1992. godine između ostalog radi na njegovanju i promicanju tradicijske kulture i običaja Hrvata Središnje Bosne, pa tako 8. veljače 2020. godine sa početkom u 19 sati u svadbenom salonu FIS-a u Vitezu organizira Festival svatovca.

Svatovac je specifičan vokalni izričaj u seoskom narodu Lašvanske doline i Jajca. Ne postoje podaci od kada se pojavio, ali po samom imenu može se zaključiti da je bio nezaobilazni dio svatovskih običaja. Nažalost sve manje se pjeva u svatovima. Zahvaljujući ponekim kulturno umjetničkim društvima može se čuti bar na smotrama folklora. Ono što su za Hercegovinu gange to je svatovac za središnju Bosnu.

Stručni žiri (glazbenici i etnolozi) odabrao je po tri najbolje ženske i muške skupine, a u ocijeni svake skupine uzelo se u obzir: brojnost skupine, do deset muških i ženskih izvođača, odjeća i obuća, scenski prikaz dijel nekog tradicijskog običaja, te opći dojam o skupini.

Imali smo priliku o ovoj temi razgovarati sa moderatoricom Okruglog stola, predstavnicom CIOFF-a, Ankom Raič. Naime CIOFF je međunarodna organizacija, punog naziva International Council of Organizations of Folklore Festivals and Folk Art, osnovana 1970. godine,  čiji su članovi udruge- nacionalne sekcije CIOFF, po jedna iz svih država- članica UN.

Djeluje kao pridruženi partner UNESCO-a, akreditiran u Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu.

Nakon Okruglog stola održanog na temu ”Očuvanje svatovca kao nematerijalne kulturne baštine”, gospođa Anka Raič je pripremila iscrpan materijal o očuvanju svatovca i o samom događaju organiziranom u Vitezu.

OČUVANJE SVATOVCA U SVJETLU UNESCO-ove KONVENCIJE O OČUVANJU NEMATERIJALNE KULTURNE BAŠTINE

Pozvana sam od strane organizatora da ovom skupu progovorim o očuvanju napjeva svatovca u svjetlu UNESCO-ove konvencije o očuvanju nematerijalne kulturne baštine. (u daljem tekstu kraći naziv:  konvencija 2003.).

Sama konvencija 2003. naglašava da je za njenu provedbu odgovorna država– članica na čijem se području nalazi odrđeno nematerijalno kulturno dobro. Pri tom se pod pojmom „država“ podrazumjevaju i sve lokalne strukture uprave unutar države, u našem slučaju općine, gradovi, županije, entiteti.

Što je prvi korak u tom dugotrajnom poslu?  Citiram čl. 11.  (b) konvencije:  „među mjerama za zaštitu iz 3. stavka članka 2. identificira i definira različite elemente nematerijalne kulturne baštine koja je prisutna na njezinu teritoriju uz sudjelovanje zajednica, skupina i relevantnih nevladinih organizacija. „  – završen citat.

Moja je zadaća najkraće pojasniti što je to konvencija 2003. i ukazati kako se ona primjenjuje, odnosno tko i što treba učiniti kako bi se ista realizirala. Ovdje je riječ o svatovcu, ali ja ću govoriti općenito, o svim pojavnim oblicima ili elementima nematerijalne kulturne baštine, nematerijalnim kulturnim dobrima i izgradnji sustava za njihovo očuvanje.

“Nematerijalna kulturna baština” znači vještine, izvedbe, izričaje, znanja, umijeća, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i u nekim slučajevima, pojedinci prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine. Ovu nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao odgovor na svoje okruženje, svoje međusobno djelovanje s prirodom i svojom poviješću koja im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštivanje kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti. U svrhu ove Konvencije u obzir se uzima isključivo ona nematerijalna kulturna baština koja je u skladu s postojećim međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima, kao i potrebama uzajamnog poštivanja među zajednicama, skupinama i pojedincima i koja je u skladu s održivim razvojem.“  

Sama konvencija 2003., a osobito naknadno, iz prakse u njenoj primjeni uočene nedorečenosti, pojašnjene i donešene preporuke za njeno provođenje, takozvane „Operational Directive“, fokus u procesu očuvanja nematerijalne kulturne baštine spuštaju na lokalne zajednice.

Stoga ćemo se i mi ovdje usredotočiti na ulogu lokalnih zajenica, samih baštinika i prenositelja dobara, jer je provođenje tih aktivnosti preduvjet za prijavu elemenata nematerijalne kulturne baštine prije svega na nacionalne, a onda moguće i na međunarodne  UNESCO-ove liste nematerijalne kulturne baštine.

  • Razlika između muzeja materijalne baštine i žive, nematerijalne tradicije

Čak i neki stručnjaci za provedbu konvencije 2003. Ponekad miješaju pojam materijalna i nematerijalna kulturna baština. Ovo se događa, jer je nematerijalna baština usko povezana, osim sa baštinicima, i sa posebnim mjestima gdje se izvodi kao i sa nekim predmetima koji svakako spadaju u materijalnu baštinu.

Svakako da, za razliku od neopipljive, nematerijalne baštine, dakle one koju ne možemo opipati, prvu razliku koju uočavamo u odnosu na materijalnu jest materija, nešto opipljivo, predmet ili ponekad prostor.

Za naše razumijevanje, najbolji je primjer narodna nošnja. Sve folklorne izvedbe su usko povezane s narodnom nošnjom, bez nje se ne izvode običaji. Ali nošnju možemo pohraniti u muzej kao i druge artefakte, i ona tamo ima ulogu materijalnog pokretnog dobra.

Nematerijalni aspekti u pojmu narodne nošnje su vještina izrade, čuvanja i oblačenja, te poznavanje pripadnosti i značenja pojedinih dijelova nošnje, njena simbolika.

Drugi primjer koji bih ovdje navela jest hodočašće sv. Ivi u Podmilačje. Sami običaj, od hodočašća do izvršenja zavjeta u vidu ophoda kipa sv. Ive, zavjetne molitve na koljenima i pjesme ili kupanja u vodi, uzimanja vode sa izvora radi primjene na drugim mjestima (doma) uz vjerovanje da ima posebnu moć, sve je to nematerijalno dobro. Ali, ako nestane ili postane nedostupno područje u Podmilačju, crkva s kipom sv. Ive, izvor itd., postalo bi nemoguće prakticirati ovaj običaj kao nematerijalno dobro. Zato se materijalno i nematerijalno razlikuju, ali su ponekad tijesno povezani.

Kao poseban problem istaknuto je odsustvo mladih od studentske dobi nadalje, radi odlaska na fakultete  kao i opća depopularizacija – odliv stanovništva radi potrage za poslom. Drugi je problem stanje stručnog kadra u muzejima i drugim javnim ustanovama koje bi trebalo dati stručnu podršku i pomoć implementaciji programa. Brojnošću i raznolikošću stručnih zvanja i znanja teško da mogu dati dovoljnu podršku u svim segmentima i na čitavom području.

Rasprava je okončana donošenjem slijedećih ZAKLJUČAKA:

  • Utemeljit će se posebna udruga, radni naziv „Udruga svatovac“, u koju će se uključiti predstavnici svih društava na terenu koji njeguju svatovac i sve neformalne pjevačke grupe. Zadaća ove udruge bit će da donese program mjera za očuvanje svatovca te da u ime svih traži pomoć od institucija i tijela državne uprave bilo u programskom, stručnom ili financijskom smislu, te da prati izvršavanje zadaća i dostizanje ciljeva.
  • Festival svatovca sa okruglim stolom će se održavati redovito svake godine.

Održan je i Festival svatovca u kojem se predstavilo deset skupina, koje su uz svatovac prikazale i prigodne običaje u kojima se svatovac izvodi.

U skladu s programom kojeg su osmislili organizatori, Hrvatska žena Novi Travnik, sve nastupe je pratio žiri i na kraju su dodijeljene nagrade izvođačima. U principu, kao predstavnica CIOFF®, ne podržavam praksu proglašavanja pobjednika u izvođenju tradicijskih običaja, plesa i pjesme. Svi su oni najbolji jer daju maksimum od sebe da se to očuva. Podržavamo dodjelu diploma svim sudionicima, kako je na kraju i učinio organizator.

Previous ArticleNext Article

Send this to a friend