zločin

VITEZ: Obilježena 29. godišnjica zločina u Buhinim Kućama

Mimohodom od Buhinih Kuća do groblja Topala, te služenjem svete mise, danas je obilježena 29. godišnjica jednog od najtežih zločina na području općine Vitez, zločina u Buhinim Kućama. Sveto misno slavlje na mjesnom groblju Topala, predvodio je viteški župnik, fra Velimir Bavrka.

9. siječanj 1994. godine bio je jedan od najtežih dana obrane Viteza, ali i cijele Lašvanske doline. Toga dana su u ranim jutarnjim satima, pod okriljem magle i velike hladnoće, pripadnici elitnih postrojbi Armije BiH i MUP-a probile crte obrane Prve bojne Viteške brigade HVO-a, upali u viteško prigradsko naselje Buhine Kuće i napravili pokolj. Ubijeno je i masakrirano 27 vojnika i civila, a među njima je bilo žena i staraca.

Time je presječena prometnica Vitez – Busovača, a krajnji cilj bio je spojiti se sa snagama u Vraniskoj, udaljenoj od Buhinih Kuća manje od 1 000 metara i tako Lašvansku dolinu presjeći na dva dijela te obranu tog područja dovesti u bezizlaznu situaciju.

Da bi se u tomu i uspjelo istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza, a posebno žestok napad bio je s južne strane općine, na naselje Sofa, nadomak gradskog središta. Na tom se području cijeli dan vodila žestoka borba, a zaustavljanje prodora vojske Armije BiH plaćeno je s još četiri poginula i petnaestak lakše i teže ranjenih pripadnika Viteške brigade HVO-a. U tim borbama poginuli su i istaknuti pripadnici HVO-a, članovi zapovjedništva Treće bojne Viteške brigade, Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.

Ipak, 14. veljače, nakon svakodnevnih borbi, pripadnici HVO-a su oslobodili Buhine Kuće, kada se u potpunosti vidio razmjer strašnog zločina koji su 9. siječnja počinili pripadnici Armije BiH i MUP-a. U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća poginulo je još 9 pripadnika HVO-a, a ranjeno ih je više desetaka. 14. veljače teško je ranjen, a dan kasnije je preminuo bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj, bojnik Josip Plavčić Đokac, zapovjednik III. satnije I. bojne „Viteške“ brigade HVO-a.

Danas obilježavanje 29. godišnjice stradanja Hrvata u Grabovici

Obilježavanje 29. godišnjice stradanja 33 Hrvata, civilnih žrtava Domovinskog rata iz Grabovice, koje su ubili pripadnici Armije BiH, održat će se danas polaganjem vijenaca na spomenik civilnim žrtvama Domovinskog rata Grabovice i putem križa od spomenika do groblja, te služenjem svete mise za ubijene civile na mjesnom groblju, priopćeno je iz Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica ’93” Mostar.

Pripadnici Armije BiH su u selu Grabovica, između Mostara i Jablanice, u noći s 8. na 9. rujna 1993., ubili 33 hrvatska civila. Najmlađa žrtva toga zločina bila je Mladenka Zadro koja je imala tek nepune četiri godine, a najstarija Marko Marić – 87 godina. Za 17 tijela još se traga.

Pred domaćim sudovima u BiH odgovarali su bivši pripadnici Armije BiH, i to za pojedinačna ubojstva, ali nitko za ratni zločin protiv civilnog stanovništva ili po zapovjednoj odgovornosti. Do danas je presuđeno petorici pripadnika Armije BiH, na devet godina zatvora osuđen je Mustafa Hota, na deset godina Enes Šakrak, dok su Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić osuđeni na 13 godina zatvora.

Za zločin u Grabovici Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno je kaznene odgovornosti oslobodio načelnika Glavnog stožera vrhovnog zapovjedništva Armije RBiH Sefera Halilovića, kreatora operacije “Neretva ’93”, u kojoj je počinjen taj zločin.

(www.vecernji.ba)

Suđenje za zločin u Križančevom Selu: Svjedok rekao da je vidio tijela mrtvih vojnika HVO-a

Na suđenju za zločine počinjene na području Viteza, svjedok Tužiteljstva Bosne i Hercegovine rekao da je vidio tijela mrtvih vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Emir Džidić je kazao da je bio pripadnik vojne policije 325. brdske brigade ABiH. On je rekao kako je 22. prosinca 1993. godine, kada je krenula akcija, krenuo iz Vjetrenice s drugima prema Grobčiću da uspostavi liniju. On je rekao da je po dolasku ispred kuće Eke Omanovića vidio tijela mrtvih vojnika HVO-a.

Na pitanje tužitelja Ivana Matešića koga je zatekao u kući i o čemu su pričali, on je rekao da su tu bili Šaćir, Sadik i Sedžad Omanović zvani Eko, te još jedna osoba, ali da se ne sjeća o čemu su razgovarali.

Na pitanje Envera Baždara, branitelja prvooptuženog Ibrahima Purića, da li je nakon 22. prosinca bilo borbenih djelovanja, on je odgovorio da nije, ali da je bilo sporadičnih pucnjeva. Rekao je i da je „dosta vojnika HVO-a izginulo“.

Na pitanje Nermina Vile da li poznaje Almira Sarajlića, on je odgovorio da mu je jedno vrijeme Sarajlić bio zapovjednik i da ga nije vidio za vrijeme akcije.

„Ja znam da sam ga priveo prije akcije. Bio je u pritvoru tri dana“, rekao je Džidić.

Za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 22. prosinca 1993. godine, optuženi su Ibrahim Purić, Ibrahim Tarahija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović.

Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove postrojbe, Sivro i Nurković pomoćnici zapovjednika, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Sifet Fetić je rekao da je u prosincu 1993. godine bio pripadnik 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i da je noć uoči akcije bio na liniji u Sivrinom Selu kod Rokijeve kuće, koja se prema njegovim riječima nalazila na 40 metara udaljenosti od linija Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a).

Rekao je da se ne sjeća kada je akcija počela, jer je pucalo na sve strane, ali je kazao da je tu „došao Tarahija i još jedan s njim“.

„Čuli smo da je linija probijena i onda smo se prebacili kod groblja dole. Tukla je sve vrijeme osamdesetčetvorka. Dole je ubijao snajper“, ispričao je Fetić.

On je tijekom svjedočenja objasnio da su se spustili kod mjesta Grobčić, gdje su trebali uspostaviti liniju. Na pitanje tužitelja Ivana Matešića da li je Ibrahim Tarahija izdao naredbu da krenu, podsjetivši ga da je to rekao u ranijoj izjavi datoj Tužiteljstvu BiH, Fetić je odgovorio da su sami krenuli i da se ne sjeća šta je rekao ranije.

Matešić je potom pročitao dijelove iskaza koje je Fetić dao Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) 24. rujna 2018. godine. Prema tom iskazu Fetić je rekao da je nakon akcije vidio deset zarobljenih vojnika HVO-a u Šafradinima i da su za njima išli Šaćir Omanović i Ibro Tarahija

„Odvedeni su kod kuće Nike Šafradina, a kasnije kod tranšeja da ih strijeljaju. Kasnije se po selu pričalo da su ih ubili Roki i Šaćir Omanović“, pročitao je Matešić dijelove izjave.

Fetić je na današnjem ročištu negirao da je ulazio u selo Šafradine. On je rekao da se ne sjeća što je rekao u izjavama, dodavši da ima zdravstvenih problema, zbog čega je nekoliko puta bio hospitaliziran.

„Sve što ste pročitali za mene ne važi“, odgovorio je svjedok. On je nakon toga naveo kako je bio doveden na ispitivanje u SIPA-u i tu proveo nekoliko sati, gdje su ga kako je tvrdio pitali “nešto što ne zna, pa nameću nešto što nisam vidio“. Na pitanje sutkinje Dalide Burzić da li je to nekome prijavio, on je rekao da jeste doktoru, ali da nije tužitelju, potvrdivši da se njegovi potpisi nalaze na oba iskaza.

Na pitanje Nermina Vile, branitelja Almira Sarajlića zvanog Roki, gdje se Roki nalazio u to vrijeme kada su se spustili u Grobčić, on je rekao da je Roki previjao jednog ranjenika, kojeg je odnio te da je i on „bio krvav i klecao na jednu nogu.

Termin nastavka suđenja će biti poznat naknadno.

(detektor.ba)

Nastavljeno suđenje za zločin u Križančevom Selu

Na suđenju za zločine počinjene na području Viteza, svjedok Tužiteljstva Bosne i Hercegovine govorio je o pokušaju prebacivanja ljudi preko linije u prosincu 1993. godine.

Svjedok Ahmet Kalčo kazao je da je bio na liniji u Sivrinom Selu kada je oko dva sata iza ponoći vidio Rokija i nekoliko ljudi.

“Vidio sam s njim dvoje-troje ljudi, žena i dvoje djece. Pokušao sam da pozovem zapovjednika zbog tih koji su došli da prođu liniju. Kako sam dobio, oni su nestali”, prisjetio se svjedok.

On je dodao da je Roki pokušao da ga spriječi da pozove zapovjednika, ali da je na kraju uspio da ga kontaktira. Naveo je da su Roki i drugi poslije toga bili zatvoreni.

“Pušteni su kad je trebao biti napad u Križančevom Selu”, rekao je Kalčo, dodavši da je čuo da su obećali da će biti prvi u napadu.

Ibrahimu Puriću, Ibrahimu Tarahiji, Nijazu Sivri, Rušitu Nurkoviću, Almiru Sarajliću zvanom Roki, Sadiku i Šaćiru Omanoviću te Kasimu Kavazoviću sudi se za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 22. prosinca 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove postrojbe, Sivro pomoćnik zapovjednika za sigurnost, a Nurković pomoćnik za moral, dok su ostala četvorica bili pripadnici brigade.

Optuženi Sarajlić pitao je svjedoka jesu li njegovi suborci privođeni zbog sastajanja s Hrvatima, na šta je on odgovorio da ne zna.

Sarajlić je rekao da je kuća koju svjedok spominje kuća njegovog oca, a da je on dolazio u obilazak jer su im pokradane stvari.

Svjedok Sejad Omanović kazao je da nije bio na smjeni kada je bio napad 22. prosinca. On je rekao da sutradan, kada je došao na liniju, nije ništa čuo, a tužitelj Ivan Matešić ga je podsjetio da je u istrazi naveo da je čuo da je bilo desetak zarobljenih i strijeljanih kod Rokijeve kuće, ali da ne bi “iznosio detalje, jer svakako se to zna”.

Svjedok, koji je rođak dvojice optuženih Omanovića, kazao je da jeste rekao da ne bi ništa pričao kad mnogi znaju kako je bilo.

Omanović je potvrdio da je na liniji bilo šverca cigareta i hrane. U njegovom iskazu iz istrage navodi se da mu je jednom prilikom kazano: “Reci ljudima da ne pucaju, idu naši dolje uzeti hranu.”

Na pitanja braniteljice Čović, svjedok je kazao da je o strijeljanjima čuo nakon rata, a na dodatna pitanja tužitelja odgovorio je da ne zna je li je o tome čuo nakon događaja ili kasnije.

“Što god da kažem, nisam siguran”, rekao je Omanović.

Suđenje se nastavlja 17. prosinca.

(detektor.ba)

Purić i ostali: Svjedočio Zdravko Matošević

Suđenje za zločin, počinjen u Križančevom SElu, nastvalja se u petak, 29. listopada 2021. godine, a na prethodnom ročištu, svjedok je ispričao kako je u prosincu 1993. godine s Gradine posmatrao napad na Križančevo Selo, tijekom kojeg su ubijeni neki njegovi školski prijatelji.

Svjedok Zdravko Matošević je rekao da je u tom periodu bio pomoćnik zapovjednika prateće postrojbe Viteške brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO), u kojoj je obnašao dužnost političkog djelatnika, a da je kasnije radio u Sigurnosno-informativnoj službi (SIS). Napad na Križančevo Selo je posmatrao iz mjesta Gradina, koje se, prema njegovoj procjeni, nalazilo na pet kilometara zračne udaljenosti.

“Vidio sam dim, vatru i pucnjeve. Bili smo nemoćni”, kazao je Matošević, dodavši da su u napadu poginuli zapovjednik satnije Zdravko Kozina, njegov školski prijatelj, i Ivica Križanac, još jedan njegov prijatelj.

Do saznanja o događajima u Križančevom Selu došao je kasnije, kada je radio na predmetu ubojstva Dragice Prkačin i njenog sina Vlade, jer se tada pojavio svjedok koji mu je dao prve informacije.

“On mi je rekao da neki od zarobljenih vojnika iz Križančeva Sela više nisu među živima”, prisjetio se Matošević, kazavši kako je o tome napravio službenu zabilješku i proslijedio je u SIS, koji je djelovao pri Ministarstvu obrane Herceg-Bosne u Vitezu.

Nermin Vila, branitelj petooptuženog Almira Sarajlića, tijekom unakrsnog ispitivanja je rekao da svjedok kojeg je Matošević saslušavao nije bio tada u Križančevom Selu i da je bio maloljetan.

Na pitanjeodvjetnika odakle potječu njegova saznanja, Matošević je odgovorio da je taj svjedok “prisustvovao nekim razgovorima”, te da on nikada nije kazao da je bio svjedok događaja.

Ibrahim Purić, Ibrahim Tarahija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović optuženi su za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 22. prosinca 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove postrojbe, Sivro i Nurković pomoćnici zapovjednika, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Drugi svjedok Tužiteljstva BiH Mustafa Fazlić je izjavio da je bio načelnik stožera 27. brdske brigade i da je tijekom akcije u prosincu 1993. godine, čiji je cilj bila deblokada Starog Viteza, bio na osmatračnici na Šljivčici.

Tužitelj Ivan Matešić je pitao Fazlića je li on čuo za zarobljavanje i ubojstva vojnika HVO-a tijekom akcije, a on je odgovorio da ispočetka nije i da je tek saznao kada je u Tužiteljstvu davao izjavu o tri zarobljena pripadnika HVO-a koji su kasnije odvedeni u Zenicu.

“Nisam znao za privođenje odmah, ali sam čuo kasnije”, odgovorio je Fazlić.

Na pitanje prvooptuženog Ibrahima Purića je li akcija bila uspješna, on je rekao da je proboj određenih linija izvršen, ali da deblokada Starog Viteza nije napravljena.

Treći svjedok Tužiteljstva BiH Mevludin Berberović, nekadašnji načelnik stožera 325. brigade, kazao je da je i on u vrijeme napada bio na osmatračnici na Šljivčici. Rekao je da je za ubojstva vojnika HVO-a čuo kada se vraćao u zapovjedništvo Trećeg korpusa.

Tužitelj Ivan Matešić mu je potom predočio iskaz iz istrage u kojem je kazao da je “čuo da su zarobljeni vojnici HVO-a pobijeni i da je Purić kao zapovjednik brigade o tome morao biti obaviješten”, a svjedok je u sudnici rekao da se u zapovjedništvu pričalo o zarobljenim vojnicima.

Na pitanje Purićevog branitelja Elvira Baždara, kada je Purić imenovan za zapovjednika 325. brdske brigade, on je kazao da je to bilo prije napada na Križančevo Selo.

Suđenje će biti nastavljeno 29. listopada.

(detektor.ba)

Ante Marić prisjeća se svojih najmilijih: ‘Noćima ne spavam, mislim se gdje ću svijeću zapaliti…’

Danas se obilježava 28. godišnjica zločina u Grabovici, selu u blizini Jablanice, gdje su pripadnici Armije BiH ubili 33 civila hrvatske nacionalnosti, među kojima i četverogodišnju djevojčicu i najviše žena.

Za polovinom ubijenih obitelji još uvijek tragaju, poručujući da bi njihov pronalazak bio jedina utjeha.

Josipu Drežnjaku, predsjedniku Udruženja hrvatskih stradalnika “Grabovica 93”, u ovom selu ubijeni su roditelji i sestra, za čijim kompletnim ostacima još traga, prenosi Detektor.ba.

Obitelji traže tijela

Kako kaže, od službene razmjene 1994. godine, obitelji nemaju novih informacija o tome gdje se tijela ubijenih nalaze.

“A i tada kad smo dobili tijela, pitamo se, zar je moguće da na jednom početku sela nađete glavu žene, a na kraju sela nađete stopalo”, govori Drežnjak.

U svibnju 1993. godine Armija Bosne i Hercegovine (ABiH) zauzela je Grabovicu, priča Drežnjak, dodajući da su oni živjeli s civilima u selu.

“Maltene su se i hranili. Sve su dijelili, da bi 8. već počelo ubijanje, a 9. se nastavilo. Nama nije jasno zašto se to moralo dogoditi kad vidimo da su to bili civili, nemoćni, starci, dijete i da više prevladavaju žene nego muškarci”, pojašnjava Drežnjak.

U Grabovici su ubijena 33 civila, od čega se za 17 njih još traga. Od pronađenih tijela, samo su dva kompletna.

Najstarija žrtva bio je 87-godišnji Marko Marić, a najmlađa četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, koja je ubijena u naručju svoje majke.

Najmlađa žrtva djevojčica

Drežnjak kaže da se počinitelj ubojstva Mladenke i njene majke danas nalazi na slobodi.

“Rekao je – ‘jesam, ja sam ubio majku i djevojčicu dok je majka držala tu djevojčicu u naručju’. Sad kad gledate to, on je odslužio kaznu, danas je slobodan čovjek, a tijela još nisu pronađena. Obitelj bi voljela da je obratno. Da su pronašli tijela”, kaže Drežnjak.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je pet vojnika ABiH za ove zločine. Jedan od njih, Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade ABiH, osuđen na deset godina zatvora za ubojstvo članova obitelji Zadro, među kojima je bila i četverogodišnja Mladenka.

Šakrak je svjedočio da je 9. rujna ujutro u Grabovici zapovjednik Nihad Vlahovljak naredio svojoj jedinici “da ubije sve mještane”. Vlahovljak, prema riječima Šakraka, nikada nije rekao od koga je dobio naredbu, ali Šakrak pretpostavlja da ju je dobio od neke višerangirane osobe.

Vojnik Mustafa Hota osuđen je za ubojstvo obitelji Marić. Dobio je istu kaznu kao i Šakrak – deset godina zatvora. Osuđeni su i Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić, koji su dobili po 13 godina zatvora.

Generalu ABiH Seferu Haliloviću sudilo se pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) za ove zločine.

Nema dokaza?

Suđenje nije rezultiralo njegovom osuđujućom presudom za zapovjednu odgovornost u vezi s masakrom, jer tužitelji nisu izvan razumne sumnje dokazali da je on imao efektivnu kontrolu nad snagama koje su u rujnu 1993. počinile ubojstva u Grabovici.

Haški tribunal nije mogao dokazati čak ni da se operacija “Neretva 93” dogodila. Halilović je oslobođen optužbi.

Anti Mariću u Grabovici ubijene su sestra i majka, kao i mnogobrojni rođaci i susjedi. On još uvijek traga za posmrtnim ostacima članova svoje obitelji i pretpostavlja da se nalaze u rijeci Neretvi. Dodaje da gubi nadu u pronalazak tijela.

Marić nije zadovoljan radom pravosuđa. Kako kaže, svega nekoliko izvršitelja je osuđeno te smatra da je rad pravosuđa po ovom pitanju vrlo spor.

Godišnjica masakra

Danas će se pridružiti ostalim članovima obitelji žrtava na godišnjici koja će se obilježiti polaganjem vijenaca i svetom misom na mjesnom groblju.

“Taj dan prisjećamo se svih tih teških trenutaka. Šta su tek oni preživjeli, ne smijem ni pomisliti. Vrlo teško je to. Prošlo je puno godina, a meni je to sve tako svježe kao da je jučer bilo. S tim živim, s tim ću i završiti. S tom teškom boli i patnjom. Treba s tim živjeti. Ne spavam od tada noćima. Jednostavno poremećen je čovjek za sto stupnjeva”, kaže on.

Naglašava da bi mu utjeha bio pronalazak tijela.

“Znam da ih nitko ne može vratiti, ali eto… Dođe godišnjica, a ja ovako, mislim se gdje ću svijeću upaliti, cvijeće odnijeti, to me još više pogađa”, govori Marić.

“Velika je stvar kad se jedno tijelo pronađe. Pa nije bitno kome pripada, kom narodu. Da ne razdvajamo. To je velika stvar za jednu obitelj kad nađe barem jednu kost”, poručuje Drežnjak.

Osam bijelih ruža i osam bijelih svijeća prkose zaboravu i zahtijevaju istinu i pravdu!

Trebalo je 28 godina da se djeca Viteza otrgnu od zaborava. Dan 10.6.1993. godine će ostati upisan u povijest.
To je bio dan kad je u Vitezu ubijeno osmero hrvatske djece na dječjem igralištu. Ubijeni su navodećom granatom s obližnjeg položaja ARBiH.

Zapovjednik Teritorijalne obrane Vitez ARBiH bio je Hakija Čengić, koji je u vrijeme pada granate bio u neposrednoj blizini dječjeg igrališta, te je nakon pada granate napustio mjesto događaja kao i sam grad Vitez. Ispratili su ga povici njegovih “vojnika” upućeni roditeljima ubijene djece koji su u nevjerici i stanju potpunog šoka skupljali djeliće tijela svoje djece. Uzvici su bili “Evo vam Herceg Bosne”.
I sve to se dogodilo u vrijeme potpisanog primirja, u sumrak tople lipanjske noći, na dječjem igralištu, između domova ubijene dječice. Pred očima roditelja u Vitezu. (činjenice uzete Iz knjige svjedoka Ivice Mlivončića ZLOČIN S PEČATOM str 166.)
Djeca su bila mete!

Desetljećima se ovaj zvjerski ratni zločin krio od očiju javnosti, ignorirale godišnjice, skrivala imena, zaključana u škrinji zaborava.

Ivan Šušnjar, vlasnik portala Poskok prije nekoliko godina je počeo iznositi priču o djeci Viteza. Do tada šture i suhoparne informacije dobivaju svoj epilog. Saznajemo kako su djeca izgledala, njihove se fotografije šire društvenim mrežama. Saznajemo i tešku pozadinu cijele priče koja je napisana u samom početku teksta.

Većina stanovnika BiH saznaje za djecu Viteza, za spomenik “Osmica”. Budi se suosjećanje kod stanovništva i težnja za istinom. Traži se procesuiranje izvršitelja kao i zapovjedna odgovornost za naređenje ispaljivanja te granate, koja je tog dana, u vrijeme primirja, ispaljena među djecu za koju stručnjaci kažu da je bila NAVODEĆA !
Točnije, ta je granata ispaljena ciljano na dječje igralište.

Polako se podiže svijest o masakru nad djecom, koji se po svojoj brutalnosti može poistovjetiti s masakrom na Kapiji u Tuzli!
Ljudi znaju tko su bili

Sanja Garić,
Milan Garić,
Dragan Ramljak,
Dražen Čečura,
Boris Antičević,
Sanja Križanović,
Augustina Grebenar,
Velimir Grebenar.

Danas, nakon 28 godina cijeli svijet zna za ubojstva djece Viteza. Godišnjicu njihove smrti obilježavaju predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, predsjednik HDZ BiH i HNS-a Dragan Čović, Gordan Grlić Radman, Josip Brkić, Nikola Grmoja, Ilija Cvitanović, Slaven Raguž, Željana Zovko kao i svi ostali hrvatski političari u BiH.
Po prvi put u 28 godina Nino Raspudić izgovara imena djece Viteza u Hr Saboru i objašnjava što se egzaktno dogodilo tog desetog lipnja 1993. godine.
Djeca Viteza su otrgnuta zaboravu!
Njihova ubojstva su tema portala i društvenih mreža.
Pritisak javnosti tjera da se oglase i oni čije nas objave ne zanimaju i koje nam ništa ne znače, kao što je objava Željka Komšića pripadnika i zlatnog ljiljana ARBiH.
Sunce više nije zaklonjeno dlanom!
Imena djece Viteza su svima dostupna, bol njihovih obitelji su pretočene i u stihove pjesme koju izvodi Darija Ramljak, vrhunski vokal i koja pjesmu pod nazivom “Trebam te moj dobri anđele” posvećuje svoj djeci ubijenoj u ratu, a posebno djeci Viteza!

Na desetine fotografija pristižu sa svih strana svijeta na kojima je osam bijelih ruža i osam bijelih svijeća koje prkose zaboravu i zahtijevaju istinu i pravdu!.
Ovim putem pozivamo institucije da rade svoj posao!
Postoje topnički dnevnici, postoje imena, postoje svjedoci, postoje sudovi.
Privedite odgovorne pred lice pravde i uklonite sliku Augustine Grebenar iz dokaznog materijala u Haagu koja je predstavljena kao žrtva HVO-a, a ubijena je od strane ARBiH!
Želimo istinu i pravdu, tražimo suđenje po  zapovjednoj odgovornosti i tražimo krivce!

Također, dostavljamo link videa s fotografijama iz gradova koji su se pridružili obilježavanju odavanju počasti i traženju istine i pravde za ubijenu, masakriranu djecu Viteza

(Hrvatski aktivisti iz BiH)

Čović: Počinitelji moraju biti privedeni pravdi i kažnjeni

Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i HNS-a oglasio se na svom Twitter profilu povodom 28. obljetnice nekažnjenog zločina bošnjačke Armije RBiH kada je granatom ispaljenom s položaja te vojske ubijeno osmero djece koja su se igrala na igralištu u Vitezu.

-Danas se spominjemo stravičnog ubojstva osmero nevine hrvatske djece u Vitezu, koja su poginula 10. lipnja 1993. godine kada je igralište na kojemu su se igrali zvjerski granatirano. Desetljećima kasnije, za ovaj nečovječan i brutalan zločin nitko nije odgovarao, napisao je Čović na Twitteru.

U povezanom tweetu Čović je napisao da počinitelji ovog svirepog zločina moraju biti privedeni k licu pravde.

-Nevini dječji životi položeni toga dana zadužili su nas da njihova imena nikada ne budu zaboravljena. Počinitelji moraju biti privedeni pravdi i kažnjeni – za spokoj nevinih duša, za suočavanje s poviješću i za upozorenje da se ovakav zločin u #BiH više nikada ne ponovi, stoji u Čovićevoj objavi na Twitteru.

Podsjetimo, na današnji dan, 10. lipnja 1993., u mjestu Podgradina pored Viteza, ubijeno je osmero djece hrvatske nacionalnosti.

Njih je pogodila granata koja je došla s položaja Armije RBiH.

Djeca su poginula na igralištu, tijekom igre, a za ovu tragediju, koja se dogodila dok je trajalo primirje HVO-a i Armije RBiH, nitko nije odgovarao.

Na mjesta zločina poginulo je petero djece, a troje je preminulo u bolnici. Ostalih šestero djece je ranjeno.

Priča o viteškoj djeci prošle godine je dobila veću pozornost javnosti kada se po prvi put masovno obilježila godišnjica njihove smrti.

U mnogim gradovima i mjestima diljem BiH, Hrvatske, Europe, SAD-a… u 20 sati večeras će biti zapaljene svijeće i položene bijele ruže u spomen na stradanje ove djece.

U 18,00 sati na spomen obilježju Osmica bit će služena sveta misa za poginulu djecu.

Taj dan su poginuli Sanja Garić, (1975.), njen brat Milan Garić (1981.), Dragan Ramljak (1978.), Dražen Čečura (1978.), Boris Antičević (1983.), Sanja Križanović (1978.), Augustina Grebenar (1984.) i njen brat Velimir Grebenar (1981.).

(Dnevnik.ba)

I u Novom Travniku molitva i svijeće za ubijenu djecu iz Viteza

Večeras u 20 sati, na Trgu općine Novi Travnik, Mladež HDZ BiH Novi Travnik i Zajednica žena HDZ BiH Kraljica Katarina Kosača Novi Travnik odat će počast za osmero djece, poginule 10. lipnja 1993. godine u Vitezu.

Uz molitvu i paljenje svijeća prisjetit će se Sanje Garić (1975.), njenog brata Milana Garića (1981.), Dragana Ramljaka (1978.), Dražena Čečure (1978.), Borisa Antičevića (1983.), Sanje Križanović (1978.), Augustine Grebenar (1984.) i njenog brata Velimira Grebenara (1981.), koji su poginuli na današnji dan 1993. godine od granate, koja je došla s položaja Armije RBiH.

Za ovu tragediju nitko nije odgovarao.

(notra.ba)

Dan stradavanja Hrvata općine Travnik bit će obilježen 8. lipnja

Odbor za obilježavanje značajnih datuma i Udruge Domovinskog rata općine Travnik prigodno će 8. lipnja 2021. godine obilježiti Dan stradavanja Hrvata općine Travnik.

Kako navode organizatori, 8. lipnja 2021. godine navršava se 28 godina od agresije Armije BiH na hrvatske prostore općine Travnik. Početkom mjeseca lipnja 1993. godine izvršeni su napadi, te su počinjeni nezapamćeni zločini nad hrvatskim stanovništvom Travnika. Tih je dana protjerano oko 19 600 Hrvata katolika s njihovih stoljetnih ognjišta, a imovina im je sustavno pljačkana i uništavana. Tada su postrojbe Armije BiH i mudžahedini na širem prostoru općine Travnik na svirep način ubile 137 hrvatskih branitelja, zatočenika i civila. U selu Maljine na Bikošama zatočeno je i strijeljano 37 hrvatskih branitelja, ranjenika i civila, a ostaci njih 19 još uvijek nisu pronađeni.

Do kraja rata, na području općine Travnik, ubijeno je ukupno 427 hrvatskih branitelja i 124 civila. Za sve ove zločine, počinjene nad Hrvatima, ni nakon 28 godina nitko nije procesuiran niti je odgovarao.

Protokol obilježavanja 8. lipnja 2021.:

  • U 10,00 sati – polaganje vijenaca i paljenje svijeća, nakon čega će biti služena sveta misa kod Spomen obilježja na lokalitetu Bikoši, u selu Maljine;
  • U 13,00 sati – polaganje vijenaca i paljenje svijeća, nakon čega će biti služena sveta misa kod Spomen obilježja na Ovnaku u Brajkovićima,
  • U 16,00 sati – polaganje vijenaca i paljenje svijeća, nakon čega će biti služena sveta misa kod Središnjeg spomen obilježja na groblju Prahulje.