Tužiteljstvo BiH obustavilo istragu za ratne zločine u Gučoj Gori

Tužiteljstvo BiH obustavilo je istragu za kaznena djela ratnih zločina na području Guče Gore protiv dvojice pripadnika tzv. Armije RBiH Naida Grabusa i Džeme Grabusa.

U  rješenju Tužiteljstva BiH navedeno je kako je istraga obustavljena zbog “nedovoljno dokaza” da su dvojica pripadnika tzv. Armije RBiH 8. lipnja  1993. na području Guče Gore počinili kaznena djela ratnih zločina.

U optužnici Haaškog suda protiv Rasima Delića, uvršten je samo  Travnik  kao općina iz koje je hrvatsko stanovništvo protjerano, međutim, Deliću se po zapovjednoj odgovornosti sudilo samo za  strijeljanja hrvatskih civila u Bikošima pored Guče Gore.

Enver Hadžihasanović i Amir Kubura su prvotno optuženi i za zločine nad hrvatskim civilima u Bugojnu, Travniku, Kaknju, Varešu i Zenicu no drugostupanjskom presudom oslobođeni su tih navoda optužnice i u konačnici su odgovarali samo za kršenja Ženevskih konvencija i zatvaranja hrvatskih i srpskih civila u logoru “Muzička škola” u Zenici.

Napad na samostan

Iako je sustavni napad na područje Travnik – Zenica, pa tako i na Guču Goru, izveo 3. Korpus tzv. Armije RBiH te vojne formacije  Sedma Muslimanska brigade u sklopu koje je i odred El – mudžahid  pod zapovjedništvom Šerika Patkovića, 306. Brdska brigade i 17. Krajiški koprus tzv. Armije RBiH, za zločine nad Hrvatima Travnika pa tako ni u selu Guča Gora još uvijek nitko odgovarao osim Abdulahima Maktoufa za nezakonito pritvaranje civila u prvi mudžahedinski kamp Orašac.

Podsjetimo,  hrvatsko stanovništvo Guče Gore prije samog napada 8. lipnja  1993. godine je protjerano u Novu Bilu, Vitez i Busovaču.

Preostali Hrvati, njih dvjestotinjak po procjenama udruga proisteklih iz rata, se tog jutra predalo UNPROFOR-u i smješteno je u samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Međutim, vojnici tzv. Armije RBiH i mudžahedini su pucali u samostan i samostansko dvorište, crkvu, a u napadu su ubili osmoricu zarobljenih civila.

Samo dan ranije, 7. lipnja 1993. u susjednom selu Krpeljići ubijeno je sedmoro Hrvata čija je tijela UNPROFOR sahranio u samostanskom dvorištu.
Nakon što se gučogorska brigada HVO-a “Frankopan” predala, UNPROFOR je civilno stanovništvo kojem je samostan bio dom tijekom 24h izveo u Novu Bilu (op.a dok je kolona Hrvata napuštala selo tzv. Armija RBiH je i dalje pucala na civile) a jedna  svjedokinja tada je kazala “Muslimanska vojska je pucala i po crkvi, tako da je UNPROFOR morao uzvratiti, a nije bilo UNPROFOR-a sve bi nas zaklali”.

Nakon toga  je  gučogorski samostan sv. Franje Asiškog, od nekadašnjeg hrama katoličanstva i kulturnog blaga postao je vojna baza tzv. Armije RBiH te potpuno devastiran, oskrnavljen i opljačkan.

Mudžahedini su unutrašnjost crkve i freske na zidovima mazali izmetom a njihov vođa Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina, osuđenik u zeničkom KPD-u za teroristički napad u Mostaru 1997. bio je svjedok  – pokajnik Haaškog suda u postupku protiv Rasima Delića) popeo se na crkveni otlar i uputio poruku “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.

Napad i mudžahedinske aktivnosti po samostanu zabilježene su i na video snimci koja je poslije korištena za prikupljanje donacije za džihad u Bosni.

Samostan pretvoren u vojni stožer

Od 8. lipnja 1993. pa u sljedećih petnaest dana te godine, zapaljeno je više od 300 stambenih i drugih objekata u selu, imovina opljačkana i odvožena kamionima  a u sačuvani dio sela uselili su se mudžahedini s obiteljem i tek početkom 1997. hrvatsko stanovništvo moglo je slobodno posjetiti svoje porušene domove.

Iako je  gučogarski samostan sv. Franje Asiškog služio neko vrijeme kao vojni stožer jedinicama tzv. Armije RBiH,  mudžahedini su ga, prema rječima svjedoka – pokajnika Ali Hamada iz Bahreina, planirali raznijeti TNT-om, međutim,  dogovorima generala Mehmeda Alagića i vodstva odreda El – Mudžahid za kog Ali Hamad tvrdi da “ nijedan napad nisu izveli bez suradnje sa Armijom BiH”, od te se ideje odustalo a travnički muftija Nusret ef. Abdidbegović u novinama Zlatni ljiljan i Radiu Travnik suptilno je najavljivao pretvaranje franjevačkog samostana u “islamski centar”.

Za  travničke Hrvate pravda nije zadovoljena budući da je osuđen samo jedan izvršitelj zlodjela Abdulahim Maktouf a nalogodavci poput Šerifa Patkovića, zapovjednika Sedme muslimanske brigade, bivaju nagrađeni.

Patković  je bivši  ministar  branitelja Zeničko- dobojske županije i vijećnik u GV Zenica.

(G. Lujanović / Dnevnik.ba)

Potvrđena optužnica za ratne zločine nad Hrvatima u Vitezu

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu koja Mineta Akeljića, Šabana Haskića, Senada Bilala i Hazima Patkovića tereti da su počinili ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a optuženog Šemsudina Đelilovića da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Read more

Zločin je zločin, žrtva je žrtva

Još prije 18 mjeseci u javnost je procurila informacija da je Županijski sud u Novom Travniku podignuo optužnicu protiv tri osobe bošnjačke nacionalnosti zbog osnovane sumnje da su u tijeku protekloga rata počinili ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, pripadnika HVO-a i hrvatskih civila u „zatočeničkom objektu“ (logoru op.a.) zvanom „Crna kuća“, u mjestu Krušćica, općina Vitez.

Brzo se saznalo da je riječ o pripadnicima Vojne policije Armije BiH, Minetu Akeljiću, Esadovom (18. 2. 1957.), Šabanu Haskiću, Šabanovom (27. 4. 1972.) i Senadu Bilalu, zvanom Zaim, Muhamedovom (24. 11. 1969.), sva trojica iz Viteza.

No, sve do petka 11. prosinca ove godine iz pravosuđa nije bilo nikakvih službenih informacija, kada je javnost obaviještena da je Tužiteljstvo BiH podignulo optužnicu protiv spomenute trojice, proširenu i na još dvojicu Vitežana, također pripadnika postrojbe Vojne policije Armije BiH, Hazima Patkovića (1969.) i Šemsudina Đelilovića (1967.). Svi se oni terete da su u „Crnoj kući“, u viteškom naselju Krušćica koje je cijelo vrijeme bošnjačko-hrvatskog rata u Lašvanskoj dolini bilo pod kontrolom Armije BiH, nečovječno postupali prema civilima i ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u vremenu zatočeništva od srpnja do kraja studenog 1993. godine. A riječ je, prema optužnici o zarobljenim pripadnicima HVO-a i to pripadnicima IV bojne „Viteške“ brigade HVO-a i civilima hrvatske nacionalnosti. Naime, navodi se u optužnici, prilikom pojedinačnih ispitivanja na okolnosti rasporeda postrojbi HVO-a, rasporeda i mjesta iskopanih rovova, posjedovanja i vrsta naoružanja pripadnika postrojbi HVO-a u Vitezu…, fizički i psihički zlostavljali zatočenike, tukli ih nogama, šakama, gumenim palicama…, sve dok oštećeni nisu gubili svijest, Prisiljavali su ih da se međusobno udaraju gumenim palicama…, nanoseći im teške i za život opasne ozljede. Koristili su ih za kopanje rovova, tranšea, za izgradnju zemunica. Tjerali su ih s trotilskim mecima privezanim na leđima u minsko polje kako bi na taj način pojedina minirana područja razminirali, uz prijetnju aktiviranja metaka u slučaju pokušaja bijega… A svakodnevna mućenja, fizička i psihička, trajala su sve do kraja studenog 1993. god. kada su posredovanjem Crvenog križa razmijenjeni.

Međutim prema spoznajama koje imamo, realno je očekivati da će tijekom procesa optužnica biti dopunjena i proširena, prije svega na zapovjednike Armije BiH s tog područja koji su, nedvojbeno je, znali i odobrili sve ono što su tada sadašnji optuženici činili zatočenicima. Očekuje se da će se konačno otkriti i sudbina Vinka Čerkeza kojemu se iz „Crne kuće“ gubi svaki trag i već 22 godine vodi se nestalim. U cijeloj ovoj prići zanimljivo je, a da nije tužno bilo bi smiješno, da je optužni predmet Šabana Haskića bio u Haagu, potvrđen je i vraćen bosanskohercegovačkom pravosuđu, kao i niz drugih optužnih predmeta osumnjičenih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Haskić je tada, prije 12 ili više godina suspendiran s radnog mjesta policajca u Policijskoj stanici u Vitezu, ali je sve to vrijeme primao 80% plaće policajca. Čak je, ove godine, primio i jubilarnu nagradu koja se policajcima dodjeljuje za dvadesetogodišnju vjernost instituciji u kojoj su zaposleni. Svih tih godina bio je aktivni igrač FK Vitez, trener (odgojitelj op.a), mladih uzrasta ovoga kluba, a podignuta optužnica zatekla ga je na mjestu trenera prve momčadi.

Nakon ove akcije i podignutih optužnica, a nakon što je u srpnju 2014. podignuta optužnica protiv Jsmina Čalomera iz Zenice, za zločin počinjen nad zarobljenim hrvatskim civilima u selu Prnjavor u općini Vitez, među ovdašnjim Hrvatima „oživljavaju“ se i aktualiziraju i drugi brojni, rekli bismo, daleko teži i masovniji zločini. Jer o strašnom zločinu Hrvata u Ahmićima sve se zna i treba se znati, u Haagu su zbog tog zločina bili i krivi i nedužni, a o zločinima Bošnjaka nad Hrvatima Viteza, u Mahali (travanj), Kamenjačama (lipanj), Zabilju (rujan), Bobašima (listopad), Križanćevu Serlu (prosinac) 1993. godine i 9. siječnja (Buhine Kuće) 1994. godine, bosanskohercegovačko pravosuđe, pa i bosanskohercegovačka javnost, prije svega bošnjačka, ništa ne zna ili je bolje reći – ne želi znati. Hoće li, konačno, pitaju Hrvati Viteza ( i ne samo Viteza), nadležne pravosudne institucije konačno okrenuti drugu stranu medalje, hoće li, konačno, početi odmotavati veliko klupko zločina Armije BiH počinjenih nad Hrvatima u Vitezu i pred lice pravde izvesti počinitelje, zapovjednike, naredbodavce (zapovjedna odgovornost). Hoće li se, konačno, skinuti aureol, (svetokrug), poštenja, profesionalnosti, nečinjenja zločina… pripadnika Armije BiH, koji se tako vješto, uporno i drsko, stvarao i čuvao. Jer, Božja, ljudska, pravosudna… načela kažu i svakodnevno se mogu ćuti: Pravda mora biti ista za sve, zločin je zločin, žrtva je žrtva… Je li baš tako??

 

Z.Čilić/ V.L.