Vratila sam se, živote, otjerala dane sive. Imaš li za mene još ljepote? Vratila sam se opet među žive, odjekivala je poznata pjesma u selu Bučje nedaleko od Knjaževca u čast Sandre Živković, djevojke koja se 10. put popela na vrh Tupižnice, ali i u čast nepoznatog donora (In honor of my donor) zahvaljujući kome već 10 godina diše punim plućima. U njezinu čast i u čast svih donora penjali su se i naši Vitežani, članovi HPD Vitez.
Pjevala ju je plačući i majka dječaka koji ima cističnu fibrozu, rijetku bolest od koje se Sandra jedva živa izvukla transplantacijom pluća u bečkoj AKH klinici 23. rujna 2013. u 22. godini života. Na isti dan, deset godina kasnije, više od 300 ljudi plakalo je i penjalo se na vrh planine.
Sastali su ljudi dobre volje se sa svih strana Srbije, ali i BiH. Sandri su došli i njezini ljekari koji su izveli čudo, održali je u životu u Institutu za majku i dete kako bi dočekala nova pluća.
Od smrti do života Sandru je prije 10 godina dijelila samo nit – pluća nije imala, pljuvala je krv, uvedena je u komu kako bi joj olakšali smrt. Ali ipak, njezini roditelji niti jednog trenutka nisu mislili da je gotovo. Spremali su se biti živi donori pluća, o trošku države. Na ona preminulog donora nisu računali. Srbija nije bila, kao što nije ni sada, u “Eurotransplantu”, u kom se možeš nadati organu i životu.
Sve se desilo 19. rujna, na dan na koji čak nije ni crveno slovo, pa ni podebljano u crkvenom kalendaru. Piše da je Čudo Svetog Mihaila. Suprug je otišao u Sabornu crkvu u Beogradu, posvećenu Arhangelu Mihailu, upalio svijeću, pomolio se Bogu. I kad je potom otišao na Institut, rekli su mu da sutradan trebamo biti u Beču – ushićeno priča za Kurir Marija Živković, Sandrina majka.
Iako su roditelji u Beču radili analize za donorstvo, Sandra je 23. rujna legla na stol i dobila nova pluća! Toliko je bila loše da, kad su stigla pluća, a bila su namijenjena djevojci iz Austrije, ljekari se nisu dvoumili – Sandrina su. A već za nekoliko dana i ta druga djevojka dobila je pluća..
I zato put od 12 km do vrha i nazad uvijek počinje od crkve – pale svijeće za pokoj duše nepoznatog donora. Do vrha se ide kroz neobično selo. Pred jednim oronulim, zapuštenim zdanjem, kao na kakvom trgu, umrlice, staro bure, ali lucidni putokazi – do Tokija 33.000 kilometara, do Atene samo 1.600…
Pred crkvom je i otac Gradimir Živković. Sa svijećom u ruci.
– Svaki dan smo te 2013. palili svijeću u Hramu Svetog Save, a taj dan odoh u Sabornu crkvu. Vjerovali smo i u ljude i u samog boga. Hodali smo po tankoj žici, otvorile su se karte i sve se lijepo završilo – istaknuo je.
A tu je i on – Draško Golubović. Njezin Draško. Čovjek koji nije pobjegao. Iako je bila na korak do smrti samo što mu je ušla u život. Iz Beča, s operacije zajedno su se vratili za Beograd.
– Sandra je bila u terminalnoj fazi bolesti, otpisana i već odavno kandidat za transplantaciju do koje se nije moglo, nismo u “Eurotransplantu”. Naše je bilo samo da je održimo u životu. Uradio sam veliki broj bronhoskopija, svakodnevno, da joj je ne dozvolim da izađe iz života dok su jedva odškrinuta vrata pokušavali otvoriti. Ta dva sadejstva su urodila plodom. To je priča koja ima vrijednost filmskog scenarija – priča prof. Minić.
Na ovom pohodu sudjelovalo je još ljudi koji su imali transplantaciju nekog organa.
Na vrh se popeo i doktor Milan Rodić. Dječji pulmolog s Instituta za majku i dete. Sa Sandrom je od njezinog prvog dana. Dvadeset i nešto godina. Postali su porodica. Te je zato i svoju obitelj – suprugu i kćerkice, poveo na vrh Tupužnice u čast donora, ali i ove sjajne devojke. Obećao je Sandri i izdržao težak uspon.
– Mislili smo da je gubimo. Borili smo se s bolešću i kupovali vrijeme da što duže traje. Vrata su nam bila prilično zatvorena u početku, ali uspelo se. Sandra je uspjela i živa je – kaže doktor na stijeni i dodaje da još nema lijeka za sve mutacije bolesti, te da će uvijek biti onih koji će na kraju puta gledati u nekog donora.
– Kad budete stigli kući, kad budete legli, ustali… mislite na onih 2.000 ljudi koji skoro i nemaju nadu jer se u našoj zemlji transplantacija obavlja sporadično, jer lista čekanja za transplantaciju pluća i ne postoji. Razmislite kako bi bilo vama da vam treba organ kao jedini lijek. Čak 20 puta je veća šansa da vam zatreba organ nego da budete donor…!
Uspjela je i Sandra. Deseti put se popela na vrh Tupužnice u čast svog donora.
– Sretna sam što sam živa, što dišem, a dišem zahvaljujući plućima nepoznatog donora i to kao i svaka zdrava osoba. Svake godine se penjem na vrh Tupužnice kako bi zahvalila ne samo svom donoru nego i svim donorima sveta. Drago mi je što je na dan moje transplantacije došlo toliko ljudi. Sad znam da ima nade za nas… – istaknula je Sandra.
Kao sudionici ovog pohoda bili su i naši Vitežani, 22 člana Hrvatskog planinarskog društva Vitez koji ističu kako im je bila neizmjerna čast što su sudjelovali na pohodu plemenitog cilja. Ovo je ukupno deseti pohod, a treći u kojem sudjeluju i Vitežani. Za sve koji su se vratili u život ili tek čekaju povratak, viteški planinari su penjali ovaj uspon. Laganog koraka i vedrog vremena.
