Istraživanje u srednjim školama – Kompletno društvo se mora uključiti u borbu protiv nasilja

Kompletno društvo se mora uključiti u borbu protiv nasilja i kreiranje atmosfere koja promovira nenasilnu komunikaciju i isključuje nasilje u bilo kojem obliku.

Rečeno je to u Sarajevu prilikom predstavljanja rezultata početnog istraživanja u srednjim školama u Sarajevu i drugim gradovima BiH i predstavljanja novog obrazovnog programa za promoviranje zdravijih životnih stilova, nenasilja i rodne ravnopravnosti u osnovnim školama.

(Video FENA/Harun Muminović)

Jeste li bili diskriminirani na radnom mjestu?

Popunite online anketu o prisutnosti diskriminacije na radnom mjestu.

Helsinški parlament građana je počeo s promoviranjem online ankete čiji je cilj je prikupljanje podataka o rasprostranjenosti rodno zasnovane, kao i raznih drugih oblika diskriminacije na radnom mjestu te jesu li i koliko kršena prava radnika i radnica tijekom COVID-19 pandemije. Anketa je ANONIMNA, a ispunjavanjem ove ankete ćete pomoći da identificiramo akcije koje mogu pomoći u sprječavanju diskriminacije, kao i doprinijeti poboljšanom pristupu i ostvarivanju pravde u slučaju diskriminacije.

Anketu možete popuniti za 10-ak minuta klikom na sljedeći link:
http://surveys.reactororg.webfactional.com/index.php?sid=17438&lang=bs

Iskustva i mišljenja svih onih koji su doživjeli diskriminaciju na radu
će nam mnogo značiti, a podaci koje dobijemo ovom online anketom će biti
objavljeni u okviru istraživanja “Rodno zasnovana diskriminacija na radu
u Bosni i Hercegovini”.

Istraživanje je jedna od aktivnosti projekta “Unaprjeđenje ženskih
radnih prava” koju realizira Helsinški parlament građana Banja Luka
zajedno sa Ženskom mrežom Kosova, Centrom ženskih prava (Crna Gora),
Reactor (Makedonija), fondacijom Kvinna till Kvinna (ured u Srbiji), Gender Alliance for Development Center (Albanija) uz financijsku pomoć Europske unije.

Predstavljena prva mobilna aplikacija u BiH za prijavu nasilja

Prva mobilna aplikacija u Bosni i Hercegovini “Prijavi nasilje” predstavljena je na pres-konfereciji u Sarajevu.

Za prijavu nasilja, ova višejezična i besplatna aplikacija: SetajSlobodno.com; za Android korisnike na Google play Storeu, dostupna je od danas anonimno žrtvama i svjedocima nasilja.

Nasilje, bilo da je fizičko, psihičko, seksualno, verbalno, može se prijaviti i retroaktivno, rečeno je na press-konferenciji Fondacije Heinrich Boll Stiftung iz koje je piopćeno da je aplikacija urađena u suradnji s regionalnim partnerskim organizacijama koje su kreirale originalnu aplikaciju #walkfreely u namjeri da omoguće žrtvama sigurnije prijavljivanje nasilja koje doživljavaju ili mu svjedoče te alarmiranje u okruženje u kojem se nasilje češće dešava.

Svi sudionici današnje press-konferencije naglasili su da je tijekom pandemije koronavirusa, zbog izoliranosti, značajno povećan broj slučajeva nasilja.

Marion Kraske, direktorica njemačke fondacije Heinrich Boell, rekla je da se aplikacija bavi nasiljem nad ženama i djevojčicama kao bitnom a zanemarenom temom u bosanskohercegovačkom društvu. Problem treba učiniti vidljivijim, dodala je ona, te otvorenom diskusijom doprinijeti rješavanju.

– Oko 50 posto žena u BiH je doživjelo neki vid nasilja, pojave koja ne može biti prihvatljiva nikad. Prava žena su ljudska prava – kazala je Kraske naglasivši da je došlo vrijeme za otvorenu diskusiju o tome kako doći do ravnopravnosti spolova u BiH.

Prema riječima Marion Kraske, aplikacija omogućava lakše praćenje prijavljenih slučajeva nasilja, kao i izvještavanje, a sve u cilju kreiranja što učinkovitijih preventivnih mjera.

Drugi osnovni cilj je ponuditi ženama platformu za pomoć u slučaju opasnosti.

Sabiha Husić, direktorica Udruženja MEDICA iz Zenice, uz čiju je suradnju platforma sačinjena, navela je da aplikacija znači i olakšicu medijima u praćenju problematike nasilja, a posebno je značajna za žrtve jer njima često treba hrabrosti i odvažnosti da prijave nasilje budući da nisu sigurne hoće li dobiti zaštitu i kakva će ona biti, hoće li doživjeti dodatnu nelagodu zbog dominantno partijarhalnih odnosa u društvu. Prijavom, žrtva automatski dobija sigurnost, ustvrdila je Husić, jer može vidjeti koje su joj sigurne kuće na raspolaganju u BiH.

Aplikacija je bitna i zato što pokazuje institucijama da treba primijeniti u praksi deklarativna načela o nultoj toleranciji nasilja, odnosno implementirati obveze preuzete ratificiranjem odgovarajuće međunarodne konvencije.

(www.vecernji.ba)

Otvorite oči: Kako prepoznati da je vaše dijete žrtva

Vršnjačko nasilje danas je možda rasprostranjenije nego ikad. Živimo u svijetu u kojem društvo izrugivanje, ignoriranje ili ismijavanje još posmatra kao dječiji nestašluk.

No, nasilje predstavlja veliki društveni problem.

U školskom okruženju i među vršnjacima ono nije rijetka pojava, godišnje više od milijardu djece doživi neki oblik nasilja.

Stjecanje statusa u grupi vršnjaka

Danas, kaže nam psihologinja i psihoterapeutkinja transakcione analize Elma Omersoftić, živimo u društvu s visokim pragom tolerancije na nasilje tako da odrasli modeli koji pokazuju i toleriraju nasilno ponašanje u bliskom dječijem okruženju, utječu na razvijanje tolerantnih stavova prema nasilju među djecom. 

– Kroz program prevencije nasilja u školama Kantona Sarajevo detektirano je da je u osnovnim školama svako sedmo dijete izloženo riziku od nasilja, a u srednjim školama svako četrnaesto. To je poziv na akciju. Pokretanjem programa stvaraju se pretpostavke za prevenciju nasilja i negativnih posljedica. Veći angažman nastavnika u praćenju ponašanja učenika, kao i faktora rizika, u saradnji s roditeljima, može mnogo utjecati na preveniranje – rekla je Omersoftić.

Djeca u nasilnom okruženju počinju razvijati pozitivne stavove prema nasilju radi odbrane, ali i radi stjecanja statusa u grupi vršnjaka. U okruženju u kojem je ono hronično prisutno, posljedice trpe djeca koja su žrtve, djeca koja čine nasilje, ali i ona koja ga posmatraju. Djeca koja često svjedoče nasilju, trpe posljedice i nerijetko postaju ili žrtve ili počinioci. Zbog toga je veoma bitno podizanje svijesti javnosti o obavezi prijavljivanja.

– Najčešći oblici nasilja u školskoj dobi su fizičko, verbalno i seksualno te novi oblik nasilja, putem informaciono-komunikacionih tehnologija. Vršnjačko nasilje može biti rezultat zanemarivanja i nasilja u porodici, nasilnog okruženja u susjedstvu i zajednici, loše klime u školi, odnosno narušenih odnosa u školi, primjene pogrešnih metoda u vođenju nastave, kao i nedostatka adekvatnih resursa za djecu i mlade u zajednici – govori Omersoftić.

Djeca koja, kako navodi, dožive nasilje, imaju posljedice po mentalno zdravlje, ali nerijetko i na somatsko ili fizičko, što se može manifestirati čestim mokrenjem ili odlaskom u toalet, bolovima u stomaku ili glavoboljama. Također, često bivaju povučena, što u najtežim slučajevima može dovesti i do socijalne isključenosti.

– Ukoliko dijete dugo trpi nasilje, posljedice mogu biti pogubne i mogu utjecati na razvoj ličnosti djeteta. Takva djeca mogu biti tužna, plašljiva, zabrinuta, niske koncentracije, niskog samopoštovanja ili s osjećajem nezadovoljstva i tuge. Ukoliko se blagovremeno ne prepozna žrtva i ne pruži podrška, posljedice se mogu manifestirati u odrasloj dobi i takve osobe mogu imati panične napade, depresiju, poremećaje spavanja i prehrane, suicidalne misli – rekla je mr. sc. Omersoftić.

Pokušati pridobiti djetetovo povjerenje

Kad govorimo, ističe, o detekciji nasilja, roditelj je taj koji bi prvi trebao primijetiti da njegovo dijete ima problem, jer on najbolje zna navike i ponašanje djeteta. Često mokrenje, bolovi u stomaku, bolovi u leđima, stezanje u prsima, slab san… samo su neki od simptoma koje moraju primijetiti. 

Pored toga, mogu se javiti i slaba koncentracija, odbijanje pisanja zadaća, popuštanje u učenju, reagiranje na iznenadne zvukove, izbjegavanje nastave ili traženja drugih puteva od kuće do škole.

– Kad roditelj primijeti neke od ovih znakova, bitno je da pažljivo pristupi prema djetetu i da pokuša pridobiti povjerenje djeteta da bi se ono otvorilo. Osim toga, bilo bi dobro da se u takvim slučajevima obrati psihologu – istaknula je Omersoftić.

Zbog toga je, kaže, uloga psihologa u obrazovnom sistemu od velikog značaja, jer djeca u školi provode veoma mnogo vremena i u školi se mogu veoma dobro vidjeti sve interakcije između vršnjaka, između roditelja i djeteta, djeteta i nastavnika, ali i između nastavnika i roditelja.Z. KARIĆ

Nedostatak edukacije nastavnika

Nedostatak edukacije nastavnika, kao i loša školska klima, dovode do toga da nastavnici često u svom radu vrše emocionalno nasilje nad djecom koristeći neadekvatan rječnik ili ophođenje, poput izrugivanja pred cijelim razredom ili koristeći metode uklanjanja iz razreda učenika umjesto iznalaženja adekvatnog rješenja i dijaloga.

U takvim situacijama, nastavnici vrše nasilje nad djecom. Rješenje leži u edukaciji nastavnog osoblja, ali i u boljoj saradnji sa stručnom službom, koja bi morala imati psihologa, pedagoga i socijalnog radnika

Važnost društvene zajednice

Društvena zajednica, pogotovo lokalna, treba da gradi sistem vrijednosti, koji je u velikoj mjeri narušen, sa nula posto tolerancije na nasilje. Potrebno je da više pažnje daju sadržajima namijenjenim djeci, da im omoguće zdrave izbore bavljenja sportom, i to ne samo gradnjom sportskih igrališta nego i organiziranjem takmičenja. Također, organiziranje kulturnih ili edukativnih sadržaja, koji mogu pomoći djeci da ispolje svoju kreativnost i da je pokažu u lokalnoj zajednici, značajno bi doprinijeli manjem riziku razvoja nasilja.

(avaz.ba)

Neka budem i pod šatorom, samo da nisam pored nasilnika

Partnersko i srodničko nasilje nad ženama ne bira starosnu dob, stepen obrazovanja i ekonomski status.

Piše: Tamara Zablocki/Diskriminacija.ba

Još uvijek u svojim dvadesetima, s diplomom srednje škole s kojom bi lako našla zaposlenje, naša prva sagovornica u zeničkoj sigurnoj kući je već pola godine i ostat će ondje dok njen slučaj ne dobije sudski epilog. Nasilje je trpjela od supruga, ponajviše psihičko, povremeno i fizičko.

„Trpjela sam uvrede, viku, izazivanje straha, kontrolu, manipulacije, prisile. Kap koja je prelila čašu bio je trenutak u kojem sam shvatila da sam izgubila samopoštovanje. Odlučila sam to sasjeći u korijenu.“

Jedna je od rijetkih žena koje su smogle snage nasilnika napustiti već nakon prve godine preživljenog nasilja. Od pomoći je bilo to što su komšije jedne prilike pozvale policiju, te je posredstvom policijskih službenika smještena u sigurnu kuću kojom rukovodi Medica Zenica. Ondje je dobila potrebnu psihološku pomoć, savjete i informacije. I najvažnije – shvatila je da je žrtva nasilja. Žene nasilje obično trpe godinama, decenijama, često ni ne prepoznajući da su žrtve.

„Najteži dio je bio priznati da sam žrtva nasilja. Žrtve teško prepoznaju nasilje, a osim toga, u psihičko nasilje je teže uprijeti prstom, ali rane koje ostavlja teže zacjeljuju od onih koje ostavlja fizičko.“

U sigurnoj kući je, kaže, imala dovoljno vremena za sebe i mir da o svemu razmisli, a stekla je i nova znanja i vještine koje su joj pomogle da vrati vjeru u samu sebe.

„Danas se osjećam kao druga osoba. Vidim da sam jaka i da mogu sve. Voljela bih poručiti ženama da ne trpe, da budu hrabre i jake, svjesne svoje važnosti. Život je kratak, cijenite ga i ne dopustite nikom da vam ga uništava.“

Naredna sagovornica od prve je starija skoro trideset godina. Žena u pedesetim godinama, u sarajevskoj sigurnoj kući koju vodi Fondacija lokalne demokratije smještena je već godinu, zajedno s kćerkom koja ide u srednju školu. S mužem je provela više od trideset godina, a posljednjih pet zajedničkih godina psihičko i fizičko nasilje je eskaliralo do mjere koju poredi s mukama ratnih logoraša.

„Preživjela sam logor. Nije mi dao da jedem, da pijem vodu, da uzimam lijekove, da ložim vatru, odvojio me je od prijatelja i porodice. A bilo me je sram prijaviti nasilje. Od nasilja sam se i razboljela, završila sam u bolnici, a kad sam se vratila, nasilje se nastavilo. Prijetio mi je da će me ubiti.“

S kćerkom je na kraju trčeći pobjegla iz kuće u trenutku nepažnje nasilnika, te je smještena u sigurnu kuću. O suprugu je godinama bila ekonomski ovisna, te joj u sigurnoj kući pomažu da ostvari pravo na penziju. Zdravlje joj je narušeno, svakodnevno pije lijekove za brojna stanja koja su posljedica pretrpljenog nasilja. Ipak, nakon što je u sigurnoj kući dobila mir i sigurnost, priliku da misli o budućnosti, da se psihički oporavi i stane na noge, vjeruje u bolje sutra.

„Neka budem i pod šatorom, samo da imam mir, samo da nisam pored nasilnika. Poručila bih svim ženama da se ne stide prijaviti nasilje, da se spasu od nasilja čim prije. Mnoge su žene i ubijene trpeći nasilje, možda bih i ja bila ubijena.“

Posljednjih godina učestalije nasilje od srodnika – najčešće sinova

Žene se za pomoć obično javljaju nakon dugogodišnje izloženosti psihičkom i fizičkom nasilju, ali i seksualnom i ekonomskom, ističe Sanja Sahačić, psihologinja u sigurnoj kući Fondacije lokalne demokratije, jedinoj sigurnoj kući u Kantonu Sarajevo koja pruža pomoć ženama i djeci žrtvama porodičnog nasilja, kao i djevojkama žrtvama seksualnog nasilja, incesta i porodičnog nasilja. Osim najučestalijih oblika nasilja nad ženama – psihičkog i fizičkog nasilja od partnera, u posljednjih nekoliko godina učestalije se javlja psihičko i fizičko nasilje od srodnika, najčešće sinova.

„Riječ je o težim oblicima nasilja, a najčešće se radi o ženama koje su samohrane majke i godinama se nose s problematičnim ponašanjem sinova, te ovi slučajevi zahtijevaju i drugačiji pristup.“

Sigurne kuće ženama koje su preživjele nasilje osim krova nad glavom omogućuju da se, sklonjene od uticaja počinioca nasilja, porodice i okoline u kojoj nailaze na osude, psihički stabilizuju, uključe u psihosocijalni tretman, a potom i da počnu raditi na osamostaljivanju i osnaživanju. Ondje dobijaju pomoć pri ostvarivanju prava i planiranju budućnosti, priliku za prekvalifikaciju, sticanje novih znanja i vještina na osnovu kojih se zapošljavaju ili samozapošljavaju.

„Puno žena koje su prošle naše kurseve se zaposlilo. Upravo imamo primjer firme otvorene u Željeznom Polju u kojoj će na poslovima krojenja i šivanja košulja namijenjenih izvozu biti zaposleno 20 žena koje su prošle naše edukacije“, navodi Fatima Čajlaković-Mešanović, socijalna pedagoginja u Medici Zenica.

Nasilje se prijavljuje češće nego ranije

Nerazumijevanje dinamike nasilja u porodici još uvijek je prisutno u bh. društvu, čak i među stručnim osobama koje su tu da žene koje su preživjele nasilje upute u sigurnu kuću – policajcima i socijalnim radnicima, kao i među onima koji odlučuju o njihovom finansiranju – različitim nivoima vlasti, te se dešava i da neke opštine poruče sigurnim kućama kako na njihovom teritoriju nema nasilja u porodici.

Da se stvari ipak kreću nabolje govori podatak sigurnih kuća iz Zenice, Mostara i Sarajeva kako se nasilje u porodici prijavljuje učestalije nego što je to bio slučaj, recimo, prije deset godina.

„Naš SOS telefon žene danas više pozivaju, osvještenije su nego što su bile ranije“, ističe Sanja Sahačić.

Istovremeno, statistički pokazatelji o broju žena i djece zbrinutih u sigurne kuće ne odražavaju stvarni obim nasilja u porodici, pa čak ni broj prijavljenih slučajeva nasilja, navodi Lejla Heremić, socijalna pedagoginja i porodična savjetnica u Medici Zenica.

„Često se i prijavljeni slučajevi nasilja u porodici u zapisnicima zavedu kao incidenti ili narušavanje javnog reda i mira, bez obzira što su rađene brojne edukacije s policijskim službenicima, ali u našoj sredini se uvriježeni stavovi i svijest sporo mijenjaju. Nažalost, ne dođu sve žene do sigurne kuće i mi stalno ističemo da nije isto biti žrtva nasilja u Zenici, u Tešnju, u Zavidovićima, u Visokom, jer pomoć žrtvama i smještaj u sigurnu kuću zavise od volje političkih rukovodilaca da podrže sufinansiranje smještaja žrtava nasilja, kao i od spremnosti profesionalaca da se uključe u rješavanje tog problema.“

Zašto žrtva, a ne nasilnik, mora napustiti svoju kuću?

Jedno od najčešćih pitanja koja se postavljaju u vezi sa sigurnim kućama u javnosti jeste koliko je dobar model po kojem žena koja je preživjela nasilje, nerijetko s djecom, napušta svoj dom, a počinilac nasilja ostaje u svom domu. Zakon, istina, predviđa zaštitnu mjeru udaljenja nasilnika iz porodice, ali ne postoji rješenje za smještaj nasilnika, a niko ne može 24 sata dnevno dežurati ispred kuće i spriječiti ponovno suočavanje s nasilnikom, ističu u Medici Zenica.

„To bi bilo izvodivo u idealnom sistemu, kada bi socijalni radnici i radnice posjećivali žrtvu u kući, te kada ne bi imala na gornjem spratu svekrvu koja će je svakodnevno ‘ružiti’ što joj je otjerala sina iz kuće. Mi ne živimo u takvom okruženju. U našem okruženju, to bi otvorilo prostor za ponovnu viktimizaciju žrtava od strane okoline i porodice“, navodi Heremić.

Žene koje su pretrpjele nasilje nerijetko se naposljetku vraćaju nasilniku, a naše sagovornice ističu da razlog za to nije uvijek ekonomska ovisnost o partneru, kako se obično misli, već psihološka ovisnost o porodičnom životu, čija se težina zanemaruje.

„Vraćaju se i zato što vjeruju da će se nasilnik promijeniti, ali mi uvijek naglašavamo da je za promjenu nužno da počinilac nasilja potraži stručnu pomoć. Jako je važno raditi s počiniocima nasilja“, naglašava Sanja Sahačić.

Psihosocijalni tretman počinilaca nasilja jedna je od zaštitnih mjera koje sud izriče u slučajevima nasilja u porodici. Za tretman su zaduženi centri za mentalno zdravlje, a s počiniocima koji se dobrovoljno jave rade i organizacije koje se bave problemom nasilja u porodici. Ipak, uspješnost provođenja ove mjere u praksi je upitna, ističe Elmir Ibralić, psiholog u Udruženju Vive žene koje rukovodi sigurnom kućom u Tuzli.

„Počinioci nasilja se obično jave na tretman zbog straha da će izgubiti ženu, dijete ili neke druge privilegije. Krenu na tretman kako bi vratili žrtvu nazad, a kada se to desi, počnu dolaziti sve rjeđe, da bi na kraju odustali. U praksi je tako da čak i kad sud izrekne ovu mjeru, što je rijetko, počinioci najčešće zaobiđu tretman, a što je još apsurdnije, ne snose nikakve posljedice za to.“ 

Prema Ibralićevim riječima, da bi psihosocijalni tretman počinilaca nasilja uspio, potrebna je angažovanost cijelog sistema, jer se rad s počiniocima može razvijati samo u uslovima u kojima sistemi zaštite žena koje su preživjele nasilje zaista funkcionišu, jer u protivnom može dodatno ugroziti njihovu sigurnost.

„Tretman nije čarobni štapić i na njega ne treba gledati kao na jedino i najbolje rješenje. Najbolji način borbe protiv nasilja je koordinisani pristup zajednice i jednoobrazno razumijevanje porodičnog nasilja, kao i multidisciplinarni pristup svih institucija.“

Teško nasilje u Kiseljaku: Zatočio i tukao samohranu majku

U Kiseljaku je u noći sa subote na nedjelju došlo do kaznenog djela nasilja i protupravnog lišavanja slobode.

Naime, kako neslužbeno doznaje artinfo.ba od kiseljačke policije, njima je u nedjelju prijavljeno spomenuto djelo nakon kojega su izašli na mjesto zločina i izvršili uviđaj, a osumnjičenog priveli te nakon saslušanja pustili na slobodu, odredivši određene mjere zabrane.

Informaciju o prijavi potvrdili su i u MUP-u ŽSB te kazali kako je u tijeku istraga, a na potezu je Tužiteljstvu.

Žrtva inicijala J.B. inače samohrana majka, kako artinfo.ba doznaje, ima tjelesne ozljede koje joj je nanio počinitelj inicijala D.J.,iz Busovače, inače, navodno profesor u jednoj od kiseljačkih škola, nakon što ju je zatočio u stanu te tukao. Osim fizičkog, izvor kaže kako je žrtva pretrpjela i psihičko nasilje, a nakon prijave je saslušana u policiji, gdje je dala iskaz.

(Dnevnik.ba)

Svakog dana jedno dijete u BiH prijavi nasilje

Od kada je prije dvije i po godine počeo raditi prvi Plavi telefon u BiH, odnosno besplatna linija za djecu koja se suočavaju s problemom nasilja, ovaj broj je pozvan 1.400 puta, 941 poziv je servisiran, dok su ostalo bili propušteni pozivi, van radnog vremena.

Read more