Kroz sve uspone i padove, oluje i bonace prolaze zajedno. Bili su dječaci sa snovima, a danas su klasa svjetskog rukometa.
Domagoj Duvnjak i Igor Karačić možda nisu odigrali puno minuta na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu na kojem je Hrvatska igrala finale, ali su bili jako bitni kotačići u hrvatskom stroju. No, obojicu je zadesila ozljeda na samom turniru. Duvnjaku je stradao list zbog kojeg je propustio dvije utakmice, a posljednjih pet igrao poluspreman, na 20 posto, dok je Karačiću stradao gležanj protiv Slovenije pa nije igrao ono glasovito četvrtfinale protiv Mađara. Opet, vratio se poluzakrpan za Francusku i postigao možda jedan od ključnih pogodaka u završnici utakmice.
Duvnjak i Karačić ista su generacija, obojica su rođeni 1988. godine, Karačić je pola godine mlađi. Igrajući za hrvatsku kadetsku reprezentaciju osvojili su zlato na Europskom prvenstvu u Estoniji 2006. godine, pod vodstvom izbornika Irfana Smajlagića. Godinu dana kasnije bili su srebrni na Svjetskom prvenstvu u Bahreinu. U seniorskoj reprezentaciji opet se susreću 2015. godine i od tada uglavnom igraju zajedno. Igor nije prvobitno bio na popisu Dagura Sigurdssona za ovaj SP. Kako se ozlijedio Luka Cindrić, izbornik je s popisa od 35 igrača povukao Karačića.
Mostarac nije dvojio ni sekunde, na brzinu je napustio bazične pripreme Kielca i uputio se u Hrvatsku. I jednom i drugom još je nešto zajedničko. Nakon ovog svjetskog prvenstva opraštaju se od reprezentacije. Nastavit će svoje igračke karijere u klubovima, Duvnjak u Kielu, a Karačić u Kielceu. Dule i Kara, ljudske i sportske veličine, u reprezentaciji su zajedno od 14. godine, a njihova priča i danas traje. Dapače. Oni pišu najljepše stranice. Kroz sve uspone i padove, oluje i bonace prolaze zajedno. Bili su dječaci sa snovima, a danas su klasa svjetskog rukometa. Njihovo putovanje kroz vrijeme i prijateljstvo koje su izgradili vrijedni su scenarija filmskog platna.
Dok je Dule još bio dječak, na početku karijere, njegov djed Marko obećao mu je dati 50 kuna za svaku loptu koju “ukrade” protivnicima na utakmici. Vrlo brzo djed je shvatio kako je ipak trebao ponuditi nižu tarifu – svaka ga je utakmica skupo stajala. Jer, nesumnjivo, Domagoj Duvnjak od prvih je koraka na parketu pokazivao koliki je talent. Dominirao je rukometnim igralištem u svom rodnom Đakovu i kada je igrao sa svojim vršnjacima, kadetima, ali i dok je stajao rame uz rame seniorima starijima pet, šest, pa i deset godina. Aktivno trenirati rukomet taj je dječak – kojem je genetika, nesumnjivo, odredila sportsku karijeru i životni put – počeo s deset godina. Kao uvjerljivo najboljem u generaciji postalo mu je s vremenom dosadno na treninzima sa suigračima svoje dobi, pa kad god je mogao trenirao je i s prvom ekipom RK Đakova. Ubrzo je i zaigrao za prvi sastav.
A koliko je taj rukometni genij bio predan i odan svojoj ekipi svjedoči i anegdota iz slavonskog derbija, kada su Đakovčani igrali protiv Osječana, koje je tada vodio baš Domagojev otac Ivan. Kada su izlazili iz kuće, otac je htio povesti sina na utakmicu, no ovaj je odbio sjesti s njim u automobil. “Ti si iz drugog kluba”, odbrusio mu je Domagoj i prošetao se do dvorane. Tek punoljetan, Domagoj je otišao sam iz Slavonije u metropolu, u Zagreb. Točno na 18. rođendan, 1. lipnja 2006. Domagoj Duvnjak prešao je u RK Zagreb. Već iste jeseni igrao je Ligu prvaka i pokazao se kao jedan od najboljih igrača svog novog kluba. Posvetio se potpuno rukometu, i to se i vidjelo. A još prije tog transfera otvorena su mu vrata reprezentacije. U posljednjoj sezoni u Đakovu stigla su mu čak tri poziva – za kadetsku, juniorsku i seniorsku reprezentaciju, u razmaku od samo nekoliko dana.
Iz Zagreba je 2009. godine otišao u Njemačku. Nakon RK Zagreba karijeru je nastavio u HSV Hamburgu, a koliko su ga ondje željeli, dokaz je i to što su za njega iskeširali čak 1,1 milijun eura odštete. Najboljim svjetskim rukometašem proglašen je 2013. Uslijedio je transfer u THW Kiel, 2014., a u istom dresu i danas zabija golove. Kada je kao 21-godišnjak otišao u njemački HSV Hamburg, za njim je otišla i Lucija, s kojom je započeo vezu još u srednjoj školi.
Igor Karačić počeo je karijeru u Zrinjskom iz Mostara. Potom ga je put odveo u Metković, a onda u Perutninu iz Čakovca. Dvije sezone proveo je u Bosni iz Sarajeva. Karačić je ponosni Mostarac, a dolazi iz sportske obitelji. Brat Ivan također je rukometaš i nastupa za Bosnu i Hercegovinu. Drugi brat Goran nogometni je vratar. Igor je najljepše igračke dane proveo u makedonskom Vardaru. Bio je tamo čak sedam godina i osvojio dvije Lige prvaka. Sedam je, kažu, sretan broj. A upravo je toliko godina u Vardaru proveo Igor Karačić. Onom istom Vardaru za koji se već nekoliko mjeseci zna da se raspada. I dočekao je jedan od najvećih trenutaka ne samo svoje karijere, već i hrvatske rukometne priče. U deset godina Kölna koji je postao zakon, rukometni brand u organizaciji Final 4, nikada nijedan Hrvat nije postao MVP. A Hrvatska je ovdje imala brojne europske prvake. Velikane, od Igora Vorija, Domagoja Duvnjaka, Blaženka Lackovića, preko trostrukog slavljenika Ivana Čupića (Kielce 2016., Vardar 2017., 2019.), do Manuela Štrleka i Marina Šege, odnosno Luke Cindrića. Svi su oni bili europski prvaci, ali nijedan nije ponio titulu MVP-a. Osim Karačića.
Naravno, svi su oni ostavili veliki trag u svojim momčadima, poneki odlučivali finala, ali nijedan nije dobio takvo priznanje kao Igor Karačić. Način na koji je on vodio Vardar do novog europskog naslova, vjera koju je imao, snaga da i u najtežim trenucima preuzme odgovornost, stvorila je od Kare, kako ga suigrači vole zvati, superjunaka.
A on je sušta suprotnost tome. Jednostavan do boli, drag, normalan, pričljiv, a iznad svega ponosan i zahvalan svim dobrim ljudima koji su mu dali šansu da igra rukomet, bude dio tog čudesnog Vardara, jedne filmske priče.
Čestitke dečki, srebrnog sjaja.