Knjižnice ili biblioteke po definiciji su stručno organizirane kolekcije građe prilagođene potrebama i zahtjevima korisnika. Oba pojma izvedena su od starogrčkih riječi babilon- knjiga i theke- spremište, što govori da knjižnice postoje od antike. Nastale su sigurno iz potrebe da se sačuva ono što je zapisano.
Vrijeme je na strani knjižnica kako god se pogleda. Što su knjižnice starije to je njihov knjižni fond bogatiji.
S godinama rada raste i broj metara polica s knjigama. Viteška knjižnica ispunila je gotovo kilometar polica knjigama, što i nije mala stvar uzimajući u obzir veličinu i starost općine u kojoj je osnovana.
Knjižni fond svake knjižnice pa tako i Gradske knjižnice “Vitez” kontinuirano se obnavlja, na razne načine. Osim kupovine, razmjene i obveznih primjeraka posebnost uvijek predstavlja darovana knjiga. Darovati nekom knjigu prelijepa je gesta. Naravno, ako se daruje iskreno, srcem. Knjižnici daruju knjige najčešće korisnici, no bude i ponekih slučajnih darova od onih koji čiste tavan ili koji su došli nakon nekoliko godina u svoj stan pa odlučili “očistiti” police od dosadnih skupljača prašine koji ničemu ne služe. Sadržaj polica i kutija kojih se netko želi riješiti kod nas najčešće završava ljeti, tijekom godišnjih odmora. Bude u hrpi prašnjavih knjiga svega i svačega. Netko ima potrebu potpisati se na svaku knjigu debelim crnim flomasterom, netko kao bilježnik koristi staru razglednicu ili čestitku, fotografiju, liječnički nalaz ili jednostavno komadić tvrdog papira na kojem ne piše ništa. Netko brižno uokviruje svaku svoju knjigu u papir ili najlon koji se s vremenom poistovjeti s knjigom pa s njom dobije žutu boju, a ljepilo posmeđi i otvrdne te se počne osipati pri dodiru.
U nekim knjigama su podvučene misli pa pisane zabilješke poput: “bitno!”, “opis prirode”, “ovo prepisati♡”… Knjižničarke onda uzimaju gumice za brisanje i strpljivo brišu, brišu, brišu, stranicu za stranicom, naravno, ako im se posreći pa misli ne budu podvučene kemijskom olovkom.
Kako knjige donose uglavnom oni koji su nekad bili naši korisnici pa više ne dolaze jer su se odselili ili iz tko zna kojeg drugog razloga, dogodi se da u hrpi darovanih knjiga dobijemo knjigu koja je u vlasništvu knjižnice, s pečatom, inventarnim brojem, signaturom.
Dok se smijemo, čudimo i istražujemo tko ju je posudio u moru dužnika pokušavajući pronaći njenu kartu i saznati nešto više o njenom putovanju, svaki put kao u iskonskoj, mudroj priči o izgubljenoj i pronađenoj ovci (Luka 15, 3-7) zaboravimo na sve ostale knjige i veselimo se baš toj, jednoj, napokon pronađenoj.
(Izvor: Gradska knjižnica Vitez)
