Lokalne vijesti

Susret planinara HPD „Vitez“ i „Lipa“ iz Sesveta: Nezaborav zvan “S Lipašima na Risnjaku”

Kada čovjek ne zna je li ljepša priroda Gorskog kotara ili prijateljski izrazi lica, dokaz je da je bio u društvu zaista posebnih ljudi! Planinarski susret članova HPD „Lipa“ iz Sesveta i HPD „Vitez“ iz Viteza u prekrasnom okružju Nacionalnog parka Risnjak bio je više od redovitog susreta planinara iz dvaju društava, koji su se do sada sastajali već pet puta.

Šestom susretu domaćini su bili Lipaši, a odabrali je lokalitet Nacionalnog parka Risnjak. Ni umor, ni iscrpljenost nakon cjelonoćnog putovanja, niti bilo što drugo nije moglo utjecati na radost susreta i ponovnog viđenja s dragim ljudima iz HPD „Lipa“. Četrdesetak Vitežana i dvadesetak Sesvečana, okupljenih iz, čini se, svih krajeva Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, okupili su se nadomak konačnog odredišta Malog doma „Sušak“, smještenog podno planinskih vrhova, koje je tek trebalo osvojiti. No, prvo su nas osvojili domaćini svojom srdačnošću i radošću zbog ponovnog susreta, a potom prekrasno šumovito okružje, sačuvano od (ne)ljudske ruke i nehumanog uništenja. Što ćete, dolazimo iz Viteza, pa nije čudno da to primijetimo?! Domaćini i, ujedno, organizatori, imali su precizno utvrđen program za oba dana druženja. Tako, nakon samo kratkog odmora, krećemo u rješavanje prvog domaćeg zadatka – pješačko hodanje ugodnim šumskim stazama, preko grebena, na Snježnik, smješten na 1506 m. S te visine prekrasno se vide Risnjak, slovenski brat hrvatskom Snježniku – vrh Snežnik, Obruč, Učka i Riječki zaljev sa sjevernim jadranskim otocima. Sve nam to pojašnjava naš vodič i predsjednik HPD „Lipa“ Vladimir Beštak. Pojašnjava na način da zauvijek ostane u sjećanju. Osim Vladimira za nas brinu i Jasminka, Željka, Lidija, Dijana, Mićo, Čubela i svi ostali Lipaši – da nam nije naporno, da imamo vode, da se zaštitimo od sunca, koje neumoljjivo prži. U pomoć im pristiže jak vjetar koji nas pirrodno rashlađuje i pomaže da bez većih problema prijeđemo rutu, koju su odabrali. Svaka je staza uređena, markirana i najveći planinarski laik ne bi mogao zalutati! A, tek pod vodstvom tih iskusnih ljudi!!! Nema šanse!!! Zaustavljamo se svako malo i divimo ljepoti prirode, spoju nebeske plave, kamene sivo-bijele i zelene boje trave i drveća, a sve prošarano cvijećem i biljkama, koje možete naći samo na ovim nadmorskim visinama. Rijedak cvijet, karakterističan samo za najviše planinske vrhove – Runolist, cvijet kao ispleten vunenim nitima, Kranjski ljiljan, neobične narančaste boje, Divlja ruža, intenzivnije ružičaste od onih u nižim krajevima, i mnogi drugi. Zaustavljamo se i odmaramo kod nekadašnjih vojnih objekata, sada napuštenih i prepuštenih tek rijetkim planinarskim posjetama zaljubljenika u visine. Odatle kreće spuštanje ka Planinarskom domu Sušak. Začudo, još uvijek imamo snage za razgovor ugodni, pjesme, šale i pošalice. Dom – konačno! Smještanje u sobe, okrjepa, odmor… pjesma, igra i, između toga, večera. I za to su se pobirnuli naši nenadmašni domaćini. Uz hranu, koju smo imali u svojim ruksacima, iznose na pladnjevima pršut i sir. Sigurno se tako nije hranila Janica Kostelić s bratom Ivicom i roditeljima za svoga boravka u istom tom domu prije nekoliko godina. Previše je to kalorija za vrhunske sportaše, ili se i njima, kao i nama omaklo?! Potrajao je odmor neko vrijeme, a onda „spavanac“, jer Vladimir je najavio ustajanje prije 6 ujutro. Osvanulo je jutro, koje nam je najavilo osvajanje novog vrha, sada na vrh Risnjaka, smješten na visini od 1528 metara. Na putu ka Vilju neki su uspjeli uočiti medvjedicu s dvoije mladih, ja, na žalost, nisam, ali vjerujem! Ponovno, nezaboravno iskustvo. Mićo vodi i diktira tempo, a teško se sustiže ekipa na čelu, jer se želi zabilježiti svaka prirodna ljepota. Nemoguće, treba doći više od jednom! Opet prekrasni šumoviti prizori, dobro raspoloženje i prijateljska atmosfera koja se ne da dočarati riječima. Razmjenjuju se planinarske priče, ali i one obiteljske. Prošli smo Medvjeđa vrata, tu ni traga medvjedima, ali upozoravaju na poskoke i riđovke. Srećom (mojom, op.a.) nismo ih vidjeli. I odjednom, iz šumske ugode i hladovine, izlazimo pred Planinarski dom na 1423 metra nadmorske visine. Planinarski dom nosi ime “Dr. Josip Schlosser Klekovski”, nudi odmor planinarima, okrjepu, a cijene ma kakve bile, nisu previsoke, jer se sve, ama baš sve, ručno i pješice, istom tom stazom kojom smo mi prošli, donosi. Draga nam je i kava i pivo, ne pitamo kol’ko košta, ali kad smo vidjeli čovjeka s plinskom bocom na leđima….. Tako je biti ugostitelj na 1423 metra nadmorske visine! Samo rijetki ostaju kod doma, većina ide do najvišeg vrha Risnjaka. Pokajali su se oni koji su ostali! Pogled puca prema Rijeci, Krku, Krčkom mostu, sve se vidi u izmaglici, jer temperature opasno prelaze 30 stupnjeva C. Ali, opet je tu dragi spasitelj – vjetar, siguran i pouzdan, baš kao naši domaćini i vodiči! U njihovoj pratnji, bacajući posljednji pogled i na ostale ljepote, koje se vide s vrha Risnjaka, vraćamo se natrag. Vrijeme je za polazak. Idemo do Gerovskog Kraja kod Mladena. Tamo je, kažu, priređen ručak za planinare, čekaju topla janjetina i prasetina. Mladena Fundelića mnogi znaju. Vlasnik je restorana „Tavrena Kraljevec“ u Zagrebu, prijatelj HPD „Lipa“. Prima nas u svojoj vikend kući. Doček više nego domaćinski i iskren prijateljski. Čašica domaće žestice, po izboru i širok osmijeh dobrodošlice. Okrjepa uz rashlađeno vino, pivo, sokove, vodu. U pozadini, baš u trenutku našeg dolaska, duo „Evergreen“ svira „Dobro mi došel prijatel“… Sprijateljili smo se brzo i lako s Mladenom i dogovorili skori susret u Vitezu. Osim što je vrstan ugostitelj, Mladen je i nesvakidašnji lovac – kuću mu  krase fotografije i trofeji sa safarija po Africi i lova po Gorskom kotaru. Ali, ne hvali se time, uklapa se u nevjerojatnu energiju planinara, koji na plus 30 i nešto igraju, pjevaju, šale se… Predsjednici dvaju društava, Anto Bošnjak iz „Viteza“ i Vladimir Beštak iz „Lipe“ razmjenjuju darove; razmjenjuju i riječi hvale i tako često čuje se samo jednostavno, a opet tako veliko „hvala“, jer ne znaju što bi drugo rekli, na koji način opisali zadovoljstvo i sreću zbog ponovnog susreta. Obećavaju jedni drugima novi susret dogodine u Vitezu, pa opet hvala, pa suze, koje govore više od svega. U suzama se i opraštamo od dragih prijatelja. Svi plačemo, ne znamo, možda, ni zašto, ali suze same teku. Posljednji zagrljaji i poljupci i polazak kući. Danima, tjednima nakon susreta još uvijek su živa sjećanja na susret s Lipašima. Budite sigurni, i sada, dok ovo čitate, netko od četrdeset viteških planinara prepričava neki djelić radosti i ljepote susreta s prijateljima iz HPD „Lipa“ iz Sesveta.

 

Dragana Sivonjić

Previous ArticleNext Article

Send this to a friend