Lokalne vijesti

Otvorena prva samostalna izložba Kristine Livančić iz Viteza

Prva samostalna izložba Kristine Livančić iz Viteza pod nazivom “Zašto?” otvorena je sinoć, 14. siječnja 2021. godine, u galeriji HKD “Napredak” u Vitezu.

Izložba je postavljena u organizaciji i pod porkoviteljstvom HKD “Napredak”, podružnica Vitez, a bit će otvorena do 21. siječnja ove godine.

“Ovo je moja prva samostalna izložba i nadam se da će ih biti još puno. Vjerujem da će vam se svidjeti, a ja ću iskoristiti prigodu zahvaliti se svima koji su pomogli realizaciji izložbe”, kazala je na otvaranju izložbe autorica Kristina Livančić.

Izložbu je svečano otvorila Katarina Grgić Velte, koja ke pozdravila sve u ime Ministarstva obrazovanja, znanosti, mladih, kulture i športa te u svoje i ime ministra Bojana Domića mladoj autorici zaželjela još puno uspješnih radova i izložbi.

Napretkov orkestar upotpunio je program s nekoliko prigodnih glazbenih numera.

Izložba mlade kiparice Kristine Livančić postavljena kao jedna zapitanost i naslovljena ZAŠTO? pokušava na vizualan način otvoriti pitanja: ZAŠTO ŽIVIMO U KULTURI AMBALAŽE KOJA PREZIRE SADRŽAJ, kako je to uočio Eduardo Galeano.

Iz drugog kuta, proširiti to pitanje i sugerirati kako se reciklažom i preoblikovanjem u toj kulturi može donekle svrhoviti besmisao vratiti ljudskoj smislenosti. Naime, krilatica da ambalaža prodaje robu ma kako bila svrhovita (da nas navede da kupimo nešto što bez takve ambalaže inače ne bi kupili tj. da besmisleno trošimo) ovu civilizaciju zatrpala je smećem, a crne vrećice za smeće i otpad učinila najčešćom slikom ambijenta.

Dapače, crne najlonske vreće postale su vrhunaravni ponos ove civilizacije jer se dosjetila pokapati smeće u prikladnoj crnoj ambalaži (rijetko su to plave vrećice) odnosno spriječiti razbacanost smeća.

Smećologija je u najciviliziranijim dijelovima svijeta doista postala disciplina razdvajanja, sortiranja, skupljanja, razvrstavanja smeća jer se netko dosjetio da ga ima toliko da može poslužiti kao sirovinska baza za industriju reciklaže… tako da opet ostajemo u zoni svrhovitosti, u zoni dobiti, a pitanja smisla i dobrobiti i dalje ostaju skrajnuta.


Odijevajući žičane ljudske kosture u raznim pozama i pokretima crnim najlonskim vrećicama Kristina Livančić sugerira dvije proturječne poruke. Prva je krajnje pesimistična, sumorno crna jer sugerira da se ljudi u ovoj potrošačkoj civilizaciji lagano pretvaraju u smeće i da će kao smeće završiti. Druga nam otvara jednu sasvim novu vizuru kako se kroz umjetnost svemu može dati novi smisao, kako se ružnoća može pretvoriti u ljepotu.
Kroz ove kinetičke instalacije, stilizirane ljudske figure su obuhvaćene većim ili manjim krugovima, koji se kreću u prostoru. U većini slučajeva su postavljene tako da budu mobilne, da se pokreću, gibaju strujanjem zraka dok se oko njih prolazi, mogu se zavrtjeti i ljudskim očešavanjem o njih, pa i namjerno, tako bi zaplesale uz glazbu. Te figure predstavljaju NAS i omogućavaju nam da na trenutak iskočimo iz svakodnevnih rutina i zaigramo, zaplešemo ples na vjetru.
Simbol kruga predstavlja naš početak i kraj. On je najsavršeniji oblik koji postoji i ima najdublje simbiličko značenje.
Rodimo se (otvorili smo krug), živimo, odrastamo i naposlijetku umiremo. Tako završava jedan životni ciklus i krug se zatvara.
Dan-noć. Mjesec-sunce, planete, godišnja doba, sve ima svoj ciklus koji ide u krug.
Krug je jedna nesvakidašnja veza između duhovnog i materijalnog, odnosno duše i tijela.
Pogledamo li širu sliku cijelog svemira, mi smo zapravo samo jedna točkica u njenom skladnom samousklađujućem sustavu. Ta jedna točkica ne može uništiti taj svesklad, ali može ga poremetiti, razoriti i uništiti puno toga. No, kao što će se ove viseće skulpture umiriti kada ih prestanemo vrtiti, jer je zakon gravitacije univerzalna sila kozmičke harmonije, tako će se sve samouskladiti uzvraćajući udarac tom Homo sapiensu za njegovo (ne)razumno ponašanje prema prirodi.

Mlada umjetnica je ovom izložbom, ovim kinetičkim postavkama fleksibilnih skulptura, koje u svakom prostoru funkcioniraju drugačije, digla je svoj glas protiv bezdušnog ponašanja prema prirodi upozoravajući nas da u onom crnom scenariju možemo, ako već nismo, postati ništa drugo nego ljudi bez duše, empatije, umotani u plastičnu ambalažu.

Previous ArticleNext Article

Send this to a friend