Nastavljeno suđenje za zločin u Križančevom selu

Svjedok Tužilaštva BiH je na suđenju za zločine počinjene u Vitezu rekao da je akcija na tom području izvedena u decembru 1993. naređena s viših nivoa, odnosno iz komande Trećeg korpusa ABiH.

Ilfad Ičanović, bivši pomoćnik načelnika Štaba Operativne grupe “Bosanska krajina” za obavještajne poslove, rekao je da je komunikaciju ostvarivao sa operativnim organima brigada i prosljeđivao ih komandi korpusa, te da je u tom dijelu učestvovao u pripremama akcije u decembru 1993. godine.

“Ona nije u potpunosti uspjela, odnosno očekivani rezultati nisu ispunjeni u potpunosti. Možda je bila bliže neuspjehu”, kazao je svjedok i naveo da je cilj akcije bilo ovladavanje tim područjem.

Tužilaštvo je predočilo nekoliko izvještaja u kojima se navodi da su zarobljena tri do četiri vojnika, kao i dokument Trećeg korpusa kojim se od Operativne grupe traži da se izjasne gdje se nalaze zarobljeni bojovnici, da se dostave njihova imena i prezimena, kao i odgovor da je zarobljene pomoćnik za bezbjednost komandanta korpusa odveo u Zenicu. Svjedok je odgovorio da obavještajni organ za njih nije bio zadužen.

On je pojasnio da je za zarobljenike bila nadležna Vojna policija i da je komandi korpusa prosljeđivao izvještaje koje je dobijao od nižih jedinica.

Odbrani je rekao da nije imao informacija o većem broju zarobljenih i stradalih vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), niti da se veći broj zarobljenika spominjao na referisanjima kojima je prisustvovao nakon akcije.

Za ubistva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. decembra 1993. godine, optuženi su Ibrahim Purić, Ibrahim Tarahija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade ABiH, Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici komandanta, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Ljuban Badrov, bivši pripadnik HVO-a, prisjetio se da je 22. decembra 1993. bio na rejonu Lazina kada je čuo da je linija probijena, te je otišao do kuće da kaže majci, supruzi i kćerki da bježe.

“Mati me pita: ‘Šta je sa ćaćom?’ On je bio na liniji na Gropčiću. Krenuo sam vidim šta je s njim, provukao se Alijinom njivom. Došao sam potokom do mosta i vidio mrtvu Matildu Pranjković. Ivica Križanac je mrtav ležao blizu. Tada se zapucalo i vratio sam se”, ispričao je svjedok.

Badrov je rekao da je po povratku ranjen u desno rame i prebačen u bolnicu u Vitezu, da je kasnije saznao da mu je otac s još dvojicom zarobljen i odveden u Zenicu i da nikada poslije nije htio da mu kaže šta se zaista dogodilo.

Napomenuo je da je poslije akcije čuo priče da je osoba koju su zvali “Muharika” ubio pripadnike HVO-a koji su zarobljeni u Šafradinima, ali da se on tada nalazio na liječenju.

Svjedok Marin Martinović je izjavio kako mu je poznato da se njegov otac Miroslav nalazio u Šafradinima i da je prva informacija bila da je zarobljen, dok je za njegovu sudbinu saznao kasnije, nakon što su tijela vojnika dovezena u školu u Vitezu.

Naveo je kako su mu tetak i još neki ljudi pričali da su se njegov otac i ostali pokušali izvući iz kuće u kojoj su bili, te da je poslije čuo da je bio strijeljan, a njegovo tijelo izmasakrirano.

Tužilaštvo je pročitalo i iskaz preminulog svjedoka Sifeta Baručije u kojem stoji da je vidio grupu zarobljenih vojnika HVO-a, a kasnije i tijela u tranšeji. U iskazu je naveo kako nisu svi imali uniforme na sebi, kao i da se osim Sadika i Šaćira Omanovića te Almira Sarajlića, s njima niko nije dovodio u vezu.

Odbrana je rekla da bi svjedoka, da je prisutan u sudnici, pitala koliko je puta bio u pritvoru zbog saradnje s HVO-om, te da je, prema njihovim saznanjima, bio lišen slobode u vrijeme kada se akcija odvijala.

Nastavak suđenja je 28. februara.

(detektor.ba)