Album za koji nikad nismo mislili da ćemo doživjeti, konačno je pred nama i apsolutno je vrijedan ‘brenda’
Priča je, dakle dobro poznata – staroga Lena je iz penzije istjerala nestašna menadžerica (i nekada davno nakratko i ljubavnica) Kelley Lynch pronevjerivši mu većinu ‘pokretnine’ spremljene za stare dane. Uslijedila je velika svjetska turneja, koja je barem dvaput okružila planet i na kraju potrajala dobre tri godine, a otpočetka se nagađalo i o novom materijalu, prvom u sedam godina, pogotovo nakon što je na koncertima počeo izvoditi neke od novih pjesama. Svi koji su ga gledali na toj turneji, a za to je domaća publika imala zaista dovoljno prilika, od Beča 2008, Beograda 2009. do Zagreba i Ljubljane 2010, mogli su vidjeti da je povratak na pozornicu strahovito revitalizirao tada već 75-godišnjeg Cohena. Stoga na povratnički album nikako ne treba gledati kao na obični cash-in, već na iznenadnu eksploziju kreativnosti, vjerojatno potaknutu ponovnim susretom s publikom. Muze su mu dakle očito odlučile pomoći da nadoknadi gore spomenute materijalne gubitke, a i nekako ne bi valjalo da jedan tako nevjerojatan opus, kojem je ovo uzgred rečeno tek 12. studijski album u 45 godina, završi jednim ipak nešto tanjim albumom (za Cohenove standarde, naravno!) kao što je bio ‘Dear Heather’ iz 2004.
{youtube}WCtoVoE5Mm4&ob{/youtube}
Već od najavljenog naslova, koji fanovima nije novost (identičan je bio i radni naziv prethodnika), jasno je da Cohena nije napustila (auto)ironija, no ‘Stare ideje’ stare su na način na koji je star i Stari zavjet. Radi se tu, naime, o vječnima temama koje autora opsjedaju još od početaka literarne karijere (koja je koju godinu starija od glazbene) – smrt, duhovnost, introspekcija, veza muškarca i žene, seksualnost, odnos prema višem biću i slične divote. Sa svima se Cohen bavi na svoj uobičajeno šarmantan i duhovit, ali i duboko mudar i proživljen način – ako je takav bio i s 30 i nešto kad je počinjao pjevati, logično je onda da sa punih 77 stara sova ima odgovore na većinu pitanja.
Album počinje riječima ‘I’d love to speak to Leonard, he’s a sportsman and a shephard, he’s a lazy bastard living in a suit…’ (‘Going Home’) i odmah smo na poznatom terenu tihe, gotovo pastoralne glazbene podloge koja neprekidno raste u bogatu, ali još uvijek diskretno orkestriranu zvučnu sliku upotpunjenu vilinskim pratećim vokalima mlađahnih sestara Webb (koje smo također imali priliku upoznati na zadnjoj turneji). Cohenov glas dublji je i prigušeniji nego ikad, sve bliži recitaciji nego pjevanju, ali još uvijek itekako sposoban iznijeti melodiju, o emociji da se i ne govori. Slijedi sedmominutna ‘Amen’, još jedan efektan ispovjedni ep, nakon njega i centralna pjesma albuma, gotovo savršen najavni singl ‘Show Me The Place’, dirljivo finalno autorovo obraćanje Stvoritelju, s divnom melodijom i riječima koje nepogrešivo pogađaju metu – čisti vintage Cohen. Slijedi ‘Darkness’, bluz stare škole i još starijeg mraka, zatim über-ironičan pokajnički ljubavni zov ‘Anyhow’, i njegov mogući nastavak, ‘Crazy To Love You’. U ‘Come Healing’ dominiraju ženski vokali, uz sestre Webb, tu je sad i poznati glas Cohenove vjerne glazbene pratilje posljednjih četvrt stoljeća, Sharon Robinson. ‘Banjo’ je glazbeno možda nešto manje interesantna, ali je lirski itekako intrigantna, dok je ‘Lullaby’ upravo to što joj kaže naslov, a završna ‘Different Sides’, pomalo mizantropska ljubavna light koračnica, još je jedan highlight.
Fini diskretni akustičarski instrumentalni minimalizam zamijenio je nekadašnji light-electro zvuk koji ga prati još od sredine ’80-ih i antologijskih albuma ‘Various Positions’ i ‘I’m Your Man’ i upravo savršeno pristaje uz kontekst priče i tematski okvir pjesama. Šteta je možda jedino što nema izvrsne, himnične ‘Born In Chains’ koju je dosta izvodio na zadnjoj turneji, no kako nije jedina koja je otpala (‘Feels So Good’, ‘The Street’, ‘Book Of Longing’…), ostaje velika šansa da ovo nije posljednje što smo čuli od Cohena, a to je zaista sjajna vijest. ‘Old Ideas’ je naprosto još jedan izvrstan album starog velemajstora, a ako Cohen nakon njega (i po mogućnosti još jedne turneje?) ipak ode u tu svoju prisilno odgođenu, ali debelo zasluženu mirovinu, pa ispadne posljednja ploča u njegovoj karijeri, od svoje se publike oprostio na najbolji mogući način…
(tportal.hr)