Regionalne vijesti

Iz najokrutnijeg Titova gulaga: Zaboravljeni hrvatski Alcatraz

Zatvor na Golom otoku je bio smješten u uvali i teško ga se vidjelo s mora. Bijeg s otoka bio je nemoguć, a zatvorom su upravljali zatvorenici. U samicama bi se čovjek jedva protegnuo…

Dovezli su nas vlakom u Bakar usred noći. Bili smo lancima vezani u parove i po dolasku u luku utrpani u brod. Milicioneri su nas cijelo vrijeme tukli. Nismo znali gdje idemo ni koliko će trajati put. Ali nakon samo nekoliko sati vožnje stigli smo do Golog otoka…, prisjetio se svojedobno pokojni profesor povijesti s Krka Vlado Bobinac, tada 88- godišnjak, bivši “informbiroovski” zatvorenik zloglasnog Titova zatvora. On je, kao i još petnaestak tisuća kažnjenika, završio na Golom otoku jer se složio s “Rezolucijom Informbiroa”, koju je 1948. godine izdala krovna organizacija međunarodnog komunističkog pokreta.

Jugoslavija se nije htjela potpuno pokoriti SSSR-u pa je Staljin spomenutom rezolucijom želio smijeniti rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Titom. Jugoslavija je odbila prihvatiti diktat i kritike iz Moskve pa je počela proganjati stvarne, ali i nestvarne ‘staljiniste’. Ljude je uhićivala Udba na temelju slabih ili nikakvih dokaza i kažnjavala ih bez previše objašnjenja.

– Ja sam 1951. godine na Kvatriću sreo prijatelja koji se baš bio vratio s Golog otoka. Razgovarali smo nekoliko minuta o svemu i svačemu i ja sam mu samo rekao da zaboravi sve što se dogodilo i da normalno nastavi sa životom. Dva dana poslije na vrata su mi pozvonila dva čovjeka i odvela me u zatvor. Prijatelj me ‘otkucao’ da sam govorio protiv sistema. Bio sam kažnjen s dvije godine ‘društveno korisnog rada’ – prisjetio se Bobinac. Te 1951. godine Bobinac je imao 28 godina.

Za razliku od Vlade i njemu sličnih, naš put prema nekad strogo čuvanoj tajni bivše države bio je puno ugodniji. Ugodna dvosatna vožnja od grada Krka uz friganu ribu ničim ne odaje da plovimo vodama u kojima su kažnjenici proživljavali torturu. Tek poneki dobro skriveni stražarski bunker na susjednom otoku Sv. Grgur daje naslutiti da je ovdje nekoć bilo nešto vrlo strogo čuvano. Goli otok danas je potpuno napušten.

U lučici će vas dočekati samo mali restoran za jahtaše i suvenirnica s motivima zatvora. Iako već na pragu devedesetih, vitalni gospodin Bobinac, to ljeto 2011. godine, samo tri godine prije smrti brzo je okupio skupinu s broda pa smo krenuli prema glavnom kompleksu.

– Vidite ovo drveće? – pokazao nam gospodin Vlado malu šumicu na putu do zatvora.

– Svako drvo koje raste na Golom posadili smo mi kažnjenici. Da bi se primili, cijeli dan smo stajali uz njih i stvarali im sjenu. To je bila samo jedna od brutalnih metoda ‘političkog preodgoja’ – kazao nam je Vlado.

Potrebno je dvadesetak minuta šetnje do uvale iznad koje se uzdiže zloglasni zatvor.

Obrastao u raslinje, ružan, stoji kao podsjetnik na neka, srećom, prošla vremena. Grobnu tišinu tu i tamo razbije blejanje ovaca, jedinih preostalih “zatvorenika” otoka. Prozori su razbijeni, ukradeno je sve što je vrijedilo, a svaki kutak zatvora prekriven je ovčjim izmetom. Na glavnom “trgu” stoji nekad korištena fontana, u kuhinji zjapi prazan golemi štednjak, na podu je nekoliko razbijenih tanjura. Nestvarno djeluje činjenica da su ovdje prije dvadesetak godina bile stotine zatvorenika. Tadašnje rukovodstvo KPJ odlučilo je zatvor smjestiti na Goli otok jer je potpuno izoliran. Bijeg s otoka bio je nemoguć, a vremenske prilike idealne za “pravo” kažnjavanje. Ljeti nesnosna vrućina, a zimi bura koje je tukla s Velebita činili su Goli otok užasnim mjestom. Do zatvora, koji je otvoren 1949. godine, kažnjenici su dolazili spomenutim brodom iz Bakra, a čim bi stigli, doživjeli bi prvo mučenje.

– Svi zatvorenici koji su ondje već bili stali su u špalir od broda do kraja logora. Morali smo proći kraj 3000 ljudi koji su urlali ‘Udri bandu!’ i tukli nas čime god su stigli. Put kojim smo išli bio je natopljen krvlju. Kad sam došao do kraja, bio sam na rubu svijesti – ispričao nam je  Vlado, koji je godinama vodio turiste na obilazak mjesta na kojem je proveo najteže razdoblje života.

Dvije godine proveo je u zatvoru koji se potpuno razlikovao od “normalnih” kaznionica. Unutar žice koja je okruživala zatvor nije bilo ni jednog jedinog čuvara ili “milicionera”.

Zatvorenici su upravljali sami sobom po uputama stvarne uprave logora. Kažnjenici koji bi najbrže priznali svoju krivnju i pritom cinkali još neke “ibeovce” za nagradu bi dobili položaj rukovoditelja barake.

Oni nisu morali raditi najteže fizičke poslove, bili su privilegirani i  krojili su sudbinu drugih zatvorenika. Međusobno tlačenje i nepovjerenje među kažnjenicima bila je osnovna ideja zatvora.

No, od Golog otoka danas nije ostalo praktički ništa. Zatvor je nekoliko puta bio preuređivan i u njemu su do 1988. godine bili zatvarani i “obični” kriminalci te tek poneki političar poput Dobroslava Parage. Prije 27 godine i posljednji je čovjek napustio kompleks zatvora i ostavio ga na milost i nemilost vjetru i zubu vremena.

I tako će stajati usred Kvarnera dok potpuno ne zaraste i padne u zaborav, kad bivši zatvorenici više ne budu mogli pričati o svojim danima na “hrvatskom Alcatrazu”. Goli otok danas je slika i prilika hrvatske države. Derutan i oronuo, ali istovremeno velik i neiskorišten. I baš nitko ne mari za njega. Kao što nije mario ni za Vladu Bobinca i ostale zatvorenike na otoku.

Baš kao oni tada, otok je ostavljen da propada, prepušten sam sebi, i tek tu i tamo ponekom znatiželjniku ispriča jednu od svojih mnogobrojnih teških priča.

(24sata.hr)

Previous ArticleNext Article

Send this to a friend