Don Stanko Jerčić, generalni vikar hvarske biskupije, izgubio je toleranciju na svadbene običaje današnjih mladenaca i njihovih gostiju. Upravo zato u svom tekstu pisanom za potrebe Župnog listića Jelsa/Pitve u sedam je točaka opisao, prema njegovu sudu, nekulturno ponašanje mladenaca i svatova u crkvi, prenosi Slobodna Dalmacija.
‘Vjenčanje – sakrament ili sapunica’
Jerčić tvrdi kako se vjenčanja često pretvaraju u sapunicu.
‘Vjenčanja se danas uglavnom obavljaju samo u crkvi, a nekoć se moralo prije registrirati kod matičara, pa se tako taj važan čin izvršavao dva puta u pola sata, što je djelovalo čak neozbiljno. Izgleda da se sada dio te “neozbiljnosti” prenio u crkvu, odnosno na samo crkveno vjenčanje: izmišljaju se “egzotični” prostori za ceremoniju, još “egzotičnija” biva (ne)odjevenost mlade i(li) kume, i ostalih sudionica… traže se “sapunični” oblici stupanja pred oltar, frizira se unutrašnjost crkve kao da se čeka Djeda Mraza, a fotografi i snimatelji ponašaju se kao da je crkva njihov studio…’.
Ulazak u crkvu
Ulazak u crkvu također smeta hvarskom vikaru, koji smatra kako ni fotografi i snimatelji često ne poštuju tu instituciju.
‘Pojedinci u crkvu ulaze “kao u birtiju” – s kapom na glavi, rukama u džepu, bocama rakije u rukama. Viče se, dovikuje, galami, smije iz svega glasa. Mobiteli zvone čak i za vrijeme obreda. Bilo bi doista potrebno naglasiti kako prelazak crkvenog praga zahtijeva određenu promjenu ponašanja.’
Odjeća
Odijevanje je često točka prijepora kad je riječ o vjenčanjima, pogotovo kad se radi o ženama. Pa tako Jerčić zamjera neukusno odijevanje mladenki, ali i njihovih gošći.
‘Rijetko se gdje može naći neukusnog i nepristojnog odijevanja kao na svadbi. Pa još ako je to na svadbenoj večeri, Bože, pomozi! Ali ulazak u crkvu ipak traži diskretnije odijevanje. Mladoženje redovito nisu problematični, no za mnoge mladenke se to ne bi moglo reći. Doći pred oltar polugola, doista je krajnje neukusno i znak je nepoštivanja svetog prostora.
Gotovo posve gola leđa, dekoltei do krajnjih granica otvoreni, razrezi na vjenčanici gotovo do vrha noge… Uzvanice su često više gole nego odjevene, prekratke suknje, ramena, leđa i prsa goli do krajnjih granica, česta je slika. Uzalud skupa garderoba kad je neukusna!’
‘Neki se ponašaju kao da su kod matičara’.
Tijekom vjenčanja
Hvarski vikar nezadovoljan je i načinom ponašanja nekih svatova tijekom obreda vjenčanja.
‘Primijetio sam čak i kod onih koji idu redovito u crkvu da se tijekom vjenčanja “promijene” – šute “kao zaliveni”. Izgleda da pojedinci na vjenčanjima zaborave tko su i što su. Kao da jedino sveta misa traži od nas sudjelovanje i pobožnost. Neki se u crkvi ponašaju kao da su došli kod matičara, a ne na bogoslužje.
Sjedenja za vrijeme cijelog obreda (pa čak i za vrijeme čitanja evanđelja i moljenja Očenaša), trčanje po crkvi za malom djecom, odgovaranje na pozive mobitelom (i to sam doživio!)… i da ne nabrajam dalje. Ponekad, pod utjecajem alkohola, bude i glasnog dobacivanja mladencima od strane pojedinaca – “Glasnije!”, “Ništa ne čujemo!” i sl. A kada dođe na red poljubac mladenaca, tada ponekad nastupi sveopća euforija – vikanje “UUUUUU”, “Bravooooo”, vrištanje kao da je “pao gol”, zviždanje…’, smatra Jerčić koji smatra da bi i čestitanje moglo biti pristojnije.
Čestitanje
‘Svatko želi mladencima izraziti lijepe želje nakon što su sklopili brak. To je lijepo i pohvalno, kada se čestitanje najčešće ne bi pretvorilo u sveopću galamu, naguravanje, dobacivanje, pa čak i psovke (i to sam čuo!).
Oltaru pred kojim stoje mladenci mnogi prilaze s rukama u džepovima ili na stražnjici, nude jedni druge rakijom i sve izgleda kao da se stoji u redu pred trgovinom ili blagajnom nogometnog stadiona, a ne pred oltarom.’
Fotografiranje
Ni fotografi nisu pošteđeni kritike zgroženog svećenika.
‘Postoje fotografi koji su se potrudili da saznaju kakvi običaji vladaju u pojedinoj župi i nastoje se ponašati diskretno i pristojno. No, ima i fotografa koji se ponašaju ne samo neprikladno, nego i bahato. Naslanjanje na oltar, pomicanje svijeća i cvijeća s oltara (“radi boljeg kadra”), zakrčivanje prolaza stalcima za kamere i reflektore tako da svećenik jedva prolazi oko oltara…
Fotografiranje nakon obreda vjenčanja za pojedine je fotografe prigoda da “podivljaju”. A da ne spominjem praksu pojedinih fotografa da od svetišta naprave fotoatelijer premještajući stolice, pa čak i svećenikovo sjedalo, da vode mladence skroz do svetohraništa gdje onda počinju razne poze – od čučanja, sjedenja, klečanja i sl. Crkva nije fotoatelijer.’
Izlazak mladenaca iz crkve
Naposljetku, prema Jerčiću, određena pravila trebala bi se poštivati i pri izlasku mladenaca iz crkve. Hvarskom vikaru posebno smeta tradicionalno bacanje riže, za koje tvrdi kako je riječ o poganskom običaju.
‘Nakon fotografiranja mladenci, praćeni svjedocima (kumovima), izlaze iz crkve, a ispred crkve ih čekaju njihovi uzvanici. Tada obično zasvira neka pjesma, a prisutni zaplješću. Lijepo i simpatično! No, pojedini postupci zavrjeđuju ozbiljno upozorenje.
Prigodom izlaska mladenaca iz crkve pojedinci kao da “podivljaju”, urlanje, dobacivanje neukusnih šala i sl. Poseban problem predstavlja pokušaj pojedinaca (mlađih i starijih – bez razlike) da taj izlaz mladenaca učine, prema njihovu mišljenju, svečanijim.
Tada nastupi bacanje svega i svačega – ružinih latica, riže, konfeta, papirnih traka i sl. Naravno da nakon odlaska svatova prostor ispred crkve izgleda kao da je završila nogometna utakmica, a ne vjerski obred. Posebno bih istaknuo bacanje riže kao nešto nekršćansko, tj. pogansko.
Kao prvo, bacanje riže kao simbola plodnosti je ostatak poganskih obreda i magije. Kao drugo, riža je hrana, u nekim krajevima svijeta jednako cijenjena kao kruh. Hrana se ne baca po zemlji i po hrani se ne gazi. Kao treće, rižu je jako teško očistiti, posebno ako je teren ispred crkve neravan (što je slučaj kod nas)’, zaključio je hvarski vikar.
(net.hr)