Glazbene vijesti

Do početka rada za UNICEF život mi je izgledao kao šećerna vuna

Ako neku od domaćih zvijezda ne vidite i ne čujete dok nema stvarnog povoda za to, onda je to bez sumnje Gibonni. To nije nikakva novost, ali još je jednom potvrđeno njegovim potpunim izbivanjem iz javnosti u posljednje vrijeme, tijekom kojega je snimio i objavio novi album “Toleranca” koji je već postigao platinastu tiražu, a hit “Žeđam” postao je sveprisutan.

 

– Ne volim biti u medijima bez razloga, jako sam protiv toga – kaže Gibonni.
– Iritantno mi je kad vidim osobe koje su pojavljuju u medijima samo radi pojavljivanja. Meni razlog za pojavljivanje u medijima nije pričanje o tome što radim u slobodno vrijeme, nego o tome što sam novo napravio. Fokus mora biti na radu, a ne na slobodnom vremenu. Toga nije bilo prije petnaest godina; možda je jedno od petnaest pitanja bilo idem li na skijanje, a sada je to postao motiv za pojavljivanje u medijima. I prihvaćam sve posljedice svog staromodnog pristupa.

A je li vam teško zbog medija i očekivanja, a ne nužno sadržaja i glazbe, održavati kriterije koje ste sami postavili? Primjerice, ako su vam na prošlom albumu gostovali Stingov bubnjar Manu Katche i basist Tony Levin, onda ovaj put morate barem u studio Petera Gabriela, ako već ne možete s njim surađivati.

– Tako se možda nekada radilo. Meni je sada važnije da sebi zadam neki nepoznat cilj. Za koji put nije utaban. Silno sam u djetinjstvu htio napraviti ploču koja će biti nekakva veza s albumima Timea, Leba i soli – rock-pjesme za odrasle ljude. I onda sam napravio “Judi, zviri i beštimje” s Vlatkom Stefanovskim. Ili kao što sam prije toga s Brunom Kovačićem i Renatom Švornićem radio jedan suvremen album; “Tempera”, “Ovo mi je škola”, to su bile moje teme, moje skladbe, ali istraživali smo, oni su dolazili iz nekih drugih glazbenih svjetova, tako da im je sve što je bilo eksperimentalno bilo drago. Nisam uvijek išao utabanim putem kao što se danas može činiti, ali dugoročni me uspjeh nekako doveo u srednju struju. No, pjesma “Tempera” u onom trenutku, s obzirom na vrstu glazbe koja se svirala, nije bila mainstream. Više je išla uz “Crni mačak” nego uz dance glazbu onog doba. “Ovo mi je škola” također.

Taj album “Ruža vjetrova” (1997.) bio je jedan od najboljih, zdrav i bez puno arhitekture.

– Ali i najslabije prodavan! Iako su na njemu neke od najvažnijih pjesama u mojoj karijeri, jednostavno nije bilo takvo vrijeme. Uvijek sam sebi tražio cilj prema kojem bih se okrenuo jer mi je tako lakše pokrenuti sebe. Tako da ne radim to zato što bi možda bilo medijski atraktivno, što idem raditi u studio Petera Gabriela, nego zato što je to ponajprije meni zanimljivo. Ipak, tamo rade ljudi koji imaju puno strože uho nego što ga imamo mi, a to nije uho u smislu cinizma ili pretjerivanja tipa “čuj, stari, to ništa nije dobro”. Tamo se kritike uvijek izražavaju na pozitivan način; primjerice, “vrijeme je da možda pokušate ovako pa će možda biti bolje”. Uživam u situaciji u kojoj ljudi znaju više od mene i u kojoj nisu opterećeni sa mnom. To je puno lakše nego kada radiš u sredini u kojoj znaš više od drugih pa moraš sam sebi biti kritičar. U svim zanimanjima postoje seminari, meni ovo dođu kao seminari na kojima proširujem vidike. Bojim se da bi mi ovdje suradnici mogli govoriti da je nešto dobro čak i ako nije zato što sam već osamnaest godina uspješan, jer imam toliko platinastih albuma… Pa to već govore po nekoj inerciji. A tamo kada ti kažu da je dobro, to je obično bonton, kada kažu da je nešto vrlo dobro, to već vjerojatno nije bonton, a kad kažu da su impresionirani, to sigurno nije bonton. Toliko sam naučio radeći sa strancima. I onda radim s njima da bude barem vrlo dobro.

Novi je album puno vedriji od prošloga “Unca fibre” (2006.) koji je bio…

– Moj “black” album.

 

Da, soundtrack za obiteljske drame i rastave. Što vam se događalo? Bračna kriza?

– Imao sam jedan emotivan život do albuma “Mirakul” i jedan život nakon njega. Uvijek sam nekako imao glavu u oblacima i noge na zemlji, to je moj spoj. Vlatko Stefanovski je rekao da nije vidio uravnoteženijeg zanesenjaka i realista u isto vrijeme. Do albuma “Mirakul” vodio sam život koji je izgledao kao šećerna vuna. A onda je došla faza kada sam počeo raditi za UNICEF.

U tom trenutku taj posao nije shvaćen kao nekakva volonterska, simbolična kategorija. Praktički su me svakodnevno ispitivali gdje je moj ured, koliki mi je budžet da im pomognem. Dvije-tri godine bio sam gromobran goleme nevolje. Bio sam zatrpan pismima, molbama, porukama, svjedočenjima ljudi koji su prošli grozne tragedije, a kojima država nije pomogla svojim pravnim sustavom. Kako sam s time bio mjesecima suočen, nisam mogao početi pisati neke vesele pjesme tipa ‘De Do Do Do, De Da Da Da’. (vecernji.hr)

Previous ArticleNext Article

Send this to a friend