Članovi uredništva Bitno.net-a posjetili su Novy Dvur, trapistički samostan u Češkoj u kojem je prošli petak svoje vječne zavjete položio brat Konrad (Anto Šamija iz župe Vitez), koji tamo živi već šest godina.
Tim povodom razgovarali smo s Konradom o njegovom redovničkom iskustvu i osjetili duh mlade trapističke zajednice koja privlači sve veći broj monaha.
U Hrvatskoj često volimo reći kako su sportaši naši najveći ambasadori u svijetu, pa iako je to vjerojatno točno na razini ovozemne stvarnosti, ako uzmemo u obzir nadnaravnu razinu, možemo reći da smo prije par dana dobili jednog još važnijeg ambasadora. Njegovo je ime brat Konrad, i prošlog je tjedna položio vječne zavjete u trapističkom samostanu Novy Dvur u Češkoj.
Premda brat Konrad vjerojatno u široj javnosti neće biti popularan poput sportskih ambasadora, mi ćemo svi itekako imati koristi od njega, jer kao što je papa Benedikt XVI. zapisao:
„Samostani kontemplativnog života su poput oaza. […] Ova naoko besmislena mjesta su nezamjenjiva, poput zelenih ‘pluća’ grada: oni su na korist svima, čak i onima koji ih nikada ne posjećuju ili ignoriraju njihovo postojanje.“
U svakom slučaju, naš novi trapist neće nikome zamjeriti manjak popularnosti. Razlog, vrlo jednostavan: on je sretan čovjek. To potvrđuje i rečenica koju najčešće koristi kada govori o svom iskustvu u samostanu: „Ovo kao da je stvoreno za mene“, a do prije deset godina je o trapistima znao samo da proizvode sir.
„Da mi je netko tada rekao da ću završiti u trapističkom samostanu, rekao bih mu da je lud“, kaže kroz osmijeh brat Konrad koji se u to vrijeme bavio uzgojem ovaca, živio samotničkim životom i pokušao sam pronaći svoj put u vjeri. Danas, pak, zajedništvo smatra temeljem svojeg duhovnog i cjelokupnog života.
„Prije dolaska u samostan išao sam po različitim duhovnim obnovama, one su mi u jednom smislu pomogle, ali shvatio sam da moraš imati nekoga tko će te voditi. Kada čovjek krene sam u nepoznatu planinu, normalno je da će se izgubiti, ako nema nekoga tko tu planinu već poznaje i tko će ga voditi. Ljudi često misle da u duhovnom životu mogu napredovati sami, a onda se slome još više, što se i meni tada dogodilo. Crkva je zajednica u kojoj jedni druge moramo pomagati kako bismo išli zajedno, inače samog pojedinca teret slomi.“
U toj fazi duhovnoga lutanja trapiste je upoznao sasvim slučajno, ili, bolje rečeno, sasvim providonosno, i to baš u trenutku kada je osjetio kako mu ‘bježi poziv’ koji je, kaže, osjećao od malena:
„Razgovarao sam s jednim prijateljem, bio je to uobičajeni ‘kavanski’ razgovor. S obzirom na to da sam se osjećao vrlo nezadovoljno i neostvareno, spontano sam mu rekao kako bih se najradije sakrio u neki samostan da više nitko za mene ne zna. Nakon tih riječi on je bez moga znanja počeo razgovarati sa svećenicima koje je poznavao i tražiti takvo nešto za mene.“
A ‘takvo nešto’ bio je upravo trapistički samostan Novy Dvur s kojim ga je povezao vlč. Antun Pećar, i sam dobro upoznat s trapističkom duhovnošću. Ubrzo zatim, 20. studenog 2011., na nedjelju Krista Kralja, Konrad odlazi u Novy Dvur, no početak nije bio nimalo lagan.
Brat Konrad nakon polaganja zavjeta pozdravlja se s vlč. Antunom Pećarom koji ga je doveo u samostan
„Došao sam s jako puno nervoze. Prvih dana mi je zbog toga neprestano išla krv iz nosa, posebice nakon ranojutarnjih buđenja. Zbog toga bih kasnio na molitve i druge zadatke.”
„Dodatni problem je bio što sam dvadeset godina prije dolaska živio sam, u tom razdoblju koje je presudno za formaciju svakog čovjeka kao osobe. Mogu slobodno reći da sam došao u potpuno novu atmosferu na koju ni najmanje nisam bio naviknut.“
Taj proces prve faze prilagodbe trajao je najmanje šest mjeseci, kaže Konrad, ali stvari su se nakon toga polagano počele slagati na svoje mjesto.
„Prilagođavanje je išlo korak po korak, a ti koraci su u samostanu možda još i manji, ali ključno je da se ostvaruje napredak. Tko želi ostvariti nešto preko noći mora raditi mimo zakona i pravila.“
„Napetost je, između ostalog, bila uzrokovana i dnevnim ritmom rada i molitve koji se neprestano izmjenjuju, dok čovjek navikao na vanjski svijet želi što više toga napraviti odjednom, no s vremenom sam uspio zaživjeti red. Kada se to uspije, stvari počnu ići automatski. Taj red čovjek, naravno, ne stvara sam, stariji oko njega su tu da mu pomognu u tome.“
„U tom sam prilagođavanju najveća prepreka bio sam sebi. Trebala je ogromna sila da tu prepreku polomim, ali naučio sam da je ponekad najbolje prepustiti da se neke stvari s vremenom nadiđu kroz uobičajeno življenje, nego sam pokušati slomiti prepreke.“
Jedna od tih prepreka bio je i strah. Posebice strah od „kukule“, trapističke odore koja se dobiva na dan polaganja vječnih zavjete, odore koju je u petak prvi put odjenuo.
„Dok sam još bio postulant, nekoliko mjeseci prije mene jedan je brat oblačio kukulu. Gledao sam taj čin pun nervoze, nesigurnosti, straha. Otac opat je to primijetio i rekao mi: ‘Čini se da se Konrad jako boji kukule?’ Ja sam rekao: ‘Istina je da se bojim, ali jedino što znam je da ću je jednom obući i ja’. S takvim razmišljanjem sam pristupio svom životu ovdje.“
„Bilo je, naravno, i drugih teških trenutaka u kojima se čovjek pita ‘što mi je sve ovo trebalo’, ali ni u jednom trenutku nisam pomislio ‘svega mi je dosta, ja odlazim’. U tim teškim danima čovjek sebi kaže ‘izdrži još samo par dana, proći će’. Te situacije još više učvršćuju odlučnost i uvjerenje da ne postoji problem koji se ne može riješiti.“
Opat oblači brata Konrada u “kukulu”, simbol punopravnog članstva trapističke zajednice
Oblačenjem „kukule“ i polaganjem vječnih zavjeta trapist postaje punopravni član zajednice, čime ulazi u samostanski kapitul, koji raspravlja o stanju zajednice, ali, osim toga, za Konrada se neće puno toga promijeniti. U samostanu nema ‘naglih skokova’.
„Neće se ništa značajno promijeniti. To je samo jedna točka u životu nakon koje se nastavlja dalje. Na to treba gledati kao na jedan mostić koji čovjek prelazi s ponešto treme i vatre u rukama i licu. Život se ovdje mijenja mali koracima. Punopravno članstvo samo po sebi ništa ne mijenja. Osim što se monah svaki dan mijenja na dobro.“
A to se mijenjanje odvija u tišini. Trapisti međusobno ne razgovaraju, osim nužnih pitanja vezanih za posao i vođenje samostana. No to ne znači da ne komuniciraju ili da ne razvijaju odnose. Dapače, njihovi odnosi se doimaju jako prisnima. Manjak riječi traži od njih da na suptilnije načine razviju zajedništvo.
„Razgovara se kroz geste, obraća se pozornost kako drugi reagira, čita se s lica. Ako se ne može dogovoriti znakovima, postoje posebne ostakljene prostorije u kojima se može razgovarati. No ono najvažnije što se nauči je gledanje čovjeka u oči, tako se najviše vidi. Bitna stvar koja se tako nauči je da samo istina može proći.“
Razvijanje bližih prijateljstava također je moguće i bez riječi, ali ključno je zajedništvo sa svima.
„Kao i u svakoj obitelji moguće je da smo ponekad malo bliži jednom članu nego drugome, ali bit je u tome da se svi jedni s drugima osjećamo kao braća. Normalno je da ponekad može doći i do sukoba, ali nikada ih ne ostavljamo da stoje. U takvim se situacijama možemo obratiti i opatu, on posluša i jednu i drugu stranu i odluči, a kod njega nisam nikada naišao na pristranost.“
Tišina nije jedini način na koji se u trapističkom samostanu postiže sabranost. Minimalističko uređenje samostana, uz tek pokoju skulpturu, kao i odustajanje od raznih elektroničkih pomagala za koje suvremeni ljudi vole reći da ‘jednostavno ne mogu’ u službi su okrenutosti na unutarnji rast.
„Čitamo novine, dio smo svijeta, i moramo znati što se događa oko nas, ali nema raspravljanja o sadržaju. Televiziju, internet i mobitel ne koristimo, osim za potrebe nabavke i poslovne stvari. Kada koristimo internet o tome trebamo obavijestiti nekoga od voditelja. Samoinicijativa ovdje ne prolazi – sve radimo u zajedništvu i s opatovim znanjem.“
Ipak, u trapističkom životu nije riječ samo o odricanju, puno se toga i dobiva, a ono najvažnije uz zajedništvo je red i životno usmjerenje.
„Ono što imam u samostanu, a nisam imao u svijetu jest red. Nisam znao što hoću, od kuda krenuti, kako. Svijet je kaotičan, pa je normalno da sam i ja bio takav. U samostanu sam našao red, kojemu sam se ja morao prilagoditi, a ne nešto što sam ja prilagođavao sebi.”
„Nekome možda taj red izgleda kao rutina, ali to nije rutina. Sa strane izgleda da je svaki dan isti, ali zapravo nije, svaki dan se razlikuje. Imamo i svoje zadatke koji se raspoređuju na dnevnoj ili tjednoj bazi ili na dulje vrijeme. Naravno da se osjeti i monotonost, kada ju osjetimo ubacimo poneku šalu i smijeh, kojih ima svaki dan.“
A da smijeha ima, mogli smo se i sami uvjeriti i to na najpogodnijem mjestu za to: na zajedničkom ručku nakon polaganja zavjeta. Prije početka, svaki se brat u znak poštovanja nakloni onome koji sjedi lijevo i desno od njega, ali i za vrijeme objeda nastavljaju izmjenjivati geste, uglavnom popraćene srdačnim osmijehom.
Što se tiče ukusa i izgleda svega što je bilo posluženo za stolom, trapisti su tu, kao i u mnogim svojim poznatim prehrambenim proizvodima, perfekcionisti. Okus hrane odaje da je riječ o namirnicama koje nisu iz masovne proizvodnje. Samostan nastoji uzdržavati sam sebe, a iako raskoši u hrani, baš kao i na zidovima, nema, kao i da bogatstvo okusa govori da su trapisti više usmjereni na sadržaj nego na formu.
Poput ostalih aktivnosti, ručak je užurban, svega dvadesetak minuta, nakon čega slijedi jednako užurbano pranje suđa u kojem zajednički sudjeluje većina sudionika objeda uključujući goste i starije članove. Kada ste sa zajednicom, radite ono što zajednica radi. Drugim riječima: uključeni ste, a to nije nemar prema gostu nego kompliment.
Ipak, u užurbanosti postoji jedna iznimka, koja, istini za volju, zauzima veći dio dana, a to je zajednička molitva. Ona se obavlja sedam puta dnevno, i sastoji se od pjevanja psalama, uz iznimku nekoliko kraćih čitanja iz Svetog pisma. Između molitava uzimaju se trenuci tišine. Trapisti mole polagano i dostojanstveno. Prva misao koja spontano dolazi kada čovjek doživi njihovu molitvu jest ‘vratio sam se u prošlost’, no ubrzo nakon toga dolazi ispravnija pomisao ‘predokusio sam vječnost’.
S tom molitvom se kreće od ranoga jutra, ili, možda bolje rečeno, od kasne večeri. Jer trapisti se bude oko tri sata iza ponoći kako bi stigli na prvu jutarnju molitvu koja počinje u 3:15. Ako vam je prva pomisao na taj sat topla postelja, trapisti će reći da se oni upravo zato tako rano bude. Oni žele moliti dok ostali spavaju, kako bi se molitva jednog mjesta u svako doba uzdizala prema Bogu. Objasnili su nam kako svaka redovnička zajednica kontemplativnog života ima svoje molitveno razdoblje tijekom noći. To je neki oblik molitvene straže.
U ovoj zajednici ‘stražari’ su vrlo mladi ljudi, i to je jedno od ugodnijih iznenađenja. Većina braće su u dvadesetim ili tridesetim godinama. Nije dakle riječ o osobama koje su u suton života otišle pronaći mjesto gdje bi u miru provele posljednje godine, nego o mladim osobama koje su u samostan ušle na temelju poziva. Drugačije se u trapističkom samostanu ne može ni ostati, jer, kao što nam je i brat Konrad rekao, u čovjekovim očima se ovdje sve vrlo brzo odrazi.
Trenutno imaju četiri postulanta, tri novaka i dvojicu braće s privremenim zavjetima, što znači da zajednica i dalje raste. Jedan od zaslužnih za to je brat Lev, tridesetpetogodišnji voditelj novaka kojega smo pitali u čemu je tajna privlačnosti ovog samostana.
„Prva stvar je stvaranje ozračja koje privlači ljude. To je pitanje identiteta. Ako znamo tko smo, što želimo, kamo idemo, kojim sredstvima, ako dajemo jedno iskustvo toga puta i ako smo uistinu vjerni pozivu, to privlači.“
„S druge strane, ljudi danas nisu zreli sve do trideset pete ili četrdesete godine. Kada dođu, treba ih znati stabilizirati. Oni imaju poziv, ali u sebi ne znaju tko su niti što žele. Nose ih emocije što može dovesti do toga da postanu robovi samih sebe i da ne odgovore na poziv.“
„Dvije stvari su, dakle, potrebne: znati tko smo, imati identitet, i dati ljudima dosta vremena i pomoći kako bi mogli sazreti i stabilizirati se. To nije recept, ali je moje iskustvo.“
Taj identitet trapističke zajednice temelji se prije svega na življenom iskustvu. U samostanu se, kako kažu, ‘ne fantazira’, usmjereni su na konkretno. Istine se spoznaju u izravnom susretu s Bogom i sa samim sobom u molitvi, studiju, zajedništvu, radu. Jednom riječju: životu.
„Život. Život s Isusom. To je ekstremno jednostavno i ekstremno zahtjevno. Taj se život ovdje sastoji od nekoliko koncentričnih krugova.“
„Prvi krug je molitva, božanski časoslov. Za nas molitva nije nešto samo za mene. Kada se molimo, molimo se za cijeli svijet. Za nas je molitva služenje. Drugi krug je studij, koji hrani život naše vjere. Treći krug je život zajedništva. Živjeti s trideset ljudi na jednom mjestu je zahtjevno, traži iskrenost, izravnost, puno takta, kako bi zajednica mogla živjeti u skladu. Četvrti krug je rad. Potrebno je da zarađujemo za život. Ovdje konkretno imamo vrt, šumu, ovce, proizvodnju kozmetike i senfa. U svemu tome, naravno, uvijek trebamo imati hijerarhiju vrednota u kojoj je molitva prva.“
Brat Lev
Život po tim vrednotama ne privlači samo one koji su već odmakli na svome vjerničkome putu, nego i one koji su na samome početku, pa i one koji tek razmišljaju da na njega krenu. No, uvjeti su za sve jednaki i tu nema popuštanja.
„Ono što ja tražim jest da oni koji dolaze uistinu traže Boga. To je prvi uvjet u pravilu svetog Benedikta. Nadalje, svi koji žele doći moraju imati jedan minimum psihičke stabilnosti, biti tjelesno spremni sudjelovati u fizičkom radu i imati određenu razinu ljudske zrelosti. To su minimalni uvjeti.“
„Može se dogoditi da neki od njih nisu još niti kršteni. Imali smo i slučajeve krštenja ovdje. Baš u ponedjeljak će se vratiti jedan dečko koji je bio hinduist, koji se obratio i želi živjeti kršćanski život, a jako ga privlači monaštvo. Pokušat će nastaviti živjeti s nama.“
„Bio je već mjesec dana tu, ali ja sam ga vratio kući. Želio je imati meditacije joge. Rekao sam mu da to ovdje nije moguće jer naš samostan nije za to napravljen. Ljudi koji žele napraviti neki svoj ‘gulaš’ riskiraju da prođu pored onog bitnoga i na kraju neće biti sretni. Otvoreni smo svima, ali oni koji dolaze moraju prihvatiti ono što mi jesmo. Mi smo monasi, kršćani i katolici. Onaj koji želi živjeti s nama treba to prihvatiti.“
I upravo je ta autentičnost koju brat Lev tako izričito naglašava ono što u Novy Dvur privlači. Trapistički poziv, dakako, nije za svakoga, ali oni za koje jest, ovdje ga mogu naći u vjerodostojnom obliku. Životnost zajednice to dokazuje. Nije nam stoga preostalo ništa drugo nego pitati kada možemo očekivati otvaranje njihova samostana u Hrvatskoj.
„Pošaljite nam još ponekog prvo“, bio je odgovor koji smo kroz sveprisutni osmijeh dobili. Neka onda ta rečenica na kraju teksta ostane kao otvoreni poziv.
(Ivo Džeba | Bitno.net)
